Jer učitelj je vrtlar na poljima mladih ljudskih života.  Postoje loši vrtlari, kao i loši učitelji, no njih je sasvim neznatan broj. Zašto? Zato što oba polja, oba svijeta sama po sebi, po svojoj biti, pronalaze i na površinu iznose ono najbolje u svima koji su tim svjetovima dotaknuti.

Postoje veličanstveni vrtlari, i veličanstveni učitelji. Njihov se prirodni dar udružio s plemenitim tlima, obiljem sjemenja, nasadima mirisnoga cvijeća, mekih peteljki i bodljama prožetim granama ruža penjačica, s neizrecivim dječjim prostorima i vrlinama te tako udružen stvara nove darove, često nezamislive i neopisive, koji se najdublje i najčistije prepoznaju i spoznaju u trenutcima u kojima se doživljavaju i osjećaju. Zbog toga učitelji često ne mogu izraziti sve ono što su doživjeli, osobito ne nekomu komu ti svjetovi nisu bliski. Kada takvim udaljenicima prozbore, djeluju kao čudo, kao Pale sam na svijetu.

Sasvim sigurno i zato što je svijet djeteta, svijet učionice, baš kao i svijet prirode, biljaka, tla, nejakih stabljika pod suncem i kišom toliko dalek od svega što pratimo na vijestima, u različitim dnevnicima, na portalima ili gdje već dolazimo u dodir s tim drugim svjetovima. Ili, na žalost, prvim svjetovima. U današnjim previranjima, u okrutnosti informacija koje primamo, u mješavini svega i svačega što nas preplavljuje, i vrt, i učionica čine se nadnaravnima. Čine se izravno suprotstavljenima takvu ludilu, a istodobno su – da ironija i sraz budu još veći – toliko neizmjerno krhki i izloženi.

A mogla bih početi i ovako: Razredni odjel (u školama), kao i vrtićki i jaslički odjeli (jer sve su to sastavni, i temeljni, dijelovi obrazovnoga puta) čaroban je ružičnjak. Ispunjen nježnim laticama i miomirisima, ali ujedno i trnjem.

No, bez obzira spomenem li trnjem prožet ružičnjak, ili mekana cvjetna polja (u kojima ima i koprive, i čička, i ostruge po rubovima, i mnogočega s čim se nije ugodno susresti), oni kojima takvi uvidi nisu bliski, neizostavno će osjećati otpor prema svim tim izromantiziranim prispodobama i metaforama, no moje je iskustvo upravo takvo, i mnogo sam se puta u učionici i školi, ili odlazeći iz škole, prisjetila usporedbe s vrtom ili voćnjakom. I obratno, radeći u vrtu, prisjetila bih se škole, učenika, njihova rasta i razvitka. I svojega rasta i razvitka. Pa ću danas ipak nastaviti u tom smjeru. Vrtnom.

Kada biljka ne raste i ne cvate, ne mijenjate biljku, mijenjate njezin okoliš

Kada biljka ne raste i ne cvate, kaže jedna mudra misao, ne idete mijenjati biljku, nego mijenjate njezin okoliš. Presadite ju ili premjestite na sunčanije mjesto, ili u zavjetrinu, ili u polusjenu, kako je kojoj potrebno da bi se nesmetano razvijala i dosegnula svoje vrhunce.

Često u školama i učionicama takav pristup nedostaje ili je manjkav. Često za njega nema uvjeta, ili vremena, nema ljudi koji bi se time pozabavili, pa cjelokupna odgovornost da stvari krenu nabolje, nakon svih procedura i pokušaja, ipak se svede na biljku, odnosno na dijete. Koje na takve zahtjeve (Promijeni se! Hajde, ti to možeš, vidiš kako svi…Ako se ne promijeniš, posljedice su takve i takve…) ne uspijeva  odgovarajuće reagirati, kao što to uostalom ne uspijeva ni biljka, jer nije predviđena za izravnu sunčevu svjetlost, ili pak nije predviđena za sjenu ili polusjenu.

To su ključne točke uspješnoga rada u vrtu. Prepoznavanje biljke i njezinih potreba. Ne treba ih cjelodnevno milovati, ne treba im dan i noć tepati, prekomjerno ih zalijevati, dodirivati, puhati im za vratom… Ne samo da ne treba, nego tako njegovan vrt ne može ni uspjeti. Ono što treba jest prepoznati što je potrebno, u kolikoj mjeri, zatim to omogućiti, osigurati plodno tlo, dovoljno svjetlosti, vlage i topline, čvrsto (a opet ne ugnjetavački) zasaditi i zatim – pustiti. Pustiti biljci da napravi svoje. Biti strpljiv. Ne prtljati oko nje svakodnevno.  Ne dodirivati ju, ne tlačiti ju neprestanim provjerama i uputama (Ne taj list… ne ovdje, malo ulijevo, malo udesno, nemoj se družiti sa susjednom biljkom, pazi da se ne zapleteš…) Pustiti. Vjerovati. Omogućiti joj da odradi svoj dio. Pa makar se i zapetljala, malo ili potpuno, nećete ju otpetljavati dok su grane sasvim malene u stadiju kada vaše dodire ne bi izdržale, već bi zakržljale i stale, moguće i uvenule. Pustite ju da nađe svoj put, pa ako i nakon što je već stasala treba kakvo raspetljavanje, učinit ćete to u najbolje vrijeme i na najbolji način. Ne prerano, ne prekasno, pravodobno. Pravodobnost je jedna od ključnih točaka – kako u vrtu, u uzgoju biljaka, tako i u obrazovanju djece i mladih. U pravo vrijeme ono što je potrebno.

Kako siješ, tako ćeš i žeti

Još se jedna vrtna izreka može sjajno primijeniti u učionici: Kako sijete, tako ćete i žeti. Zapazila sam da se često upotrebljava poput kakve batine ili prijetnje, kada se nekom želi podcrtati nešto što je pošlo po zlu, nekoga dodatno raniti ili zapapriti mu, no u ovom ju trenutku nimalo ne prizivam s takvim (uobičajenim?) prizvucima, već spominjem u potpunom miru i osvjedočenosti, s dobrom namjerom i iz dobre volje, jer jednostavno – tako jest.

Sijete li mir, strpljivost, prihvaćanje, jednostavnost, iskrenost, odgovornost, dosljednost, pomirljivost, fleksibilnost, susretljivost, organiziranost, opuštenost, marljivost, predanost – teško da ćete išta drugo i žeti. Sijete li nesigurnost, sumnju, reaktivnost, razočaranost, brzanje, brzopletost, okrivljavanje, prozivanje, kažnjavanje – također, teško da ćete išta drugo žeti.

Naravno, postoji ali, jer nije sve potpuno zrcalno i potpuno jednostavno.

Zatvarajući vrata učionice u pravilu imamo veliku slobodu (i odgovornost) da organiziramo nastavu na načine koje smatramo najboljima, najprihvatljivijima i s najviše dobrobiti i za naše učenike, i za nas. Uistinu, kada se vrata zatvore (ma čak da se i ne zatvore – kada se okupimo i krenemo) možemo svaki put ući u jedan potpuno nov, naš, osebujan, kreativan i nadahnjujući svijet, i tako pri svakom susretu iznova.

No, postoje li situacije da ipak ne možemo?

Postoje, i –prema mojem iskustvu – one su uglavnom unesene izvana. Mogu biti kratkotrajne, a mogu biti i dugotrajne, dugoročne, stalne.

Kratkotrajne su one koje proizlaze iz kakva događaja ili iskustva, bez obzira na to je li događaj/iskustvo povezan s učiteljem ili učenikom, koji utječe na rad, stanje ili raspoloženje u učionici i to traje sat, dan ili nekoliko dana. Dugotrajna su ona odstupanja od onoga što bismo smatrali poželjnim i normalnim koja se neprestance ponavljaju odnosno nikako da prestanu. Tada je vrt vrlo zahtjevno, katkad i nemoguće uzgajati. Ako su uvjeti takvi da je tlo zatrovano, prekiselo, prekamenito, neobradivo, pa kad i shvatiš gdje se nalaziš i koje su ti granice i ograničenja pa posadiš primjerice prelijepe mirisne kamenjarke, i one krenu cvasti i davati najbolje od sebe, zaspe ih nevjerojatna, neočekivana, i protiv svih načela vjerojatnosti nahrupjela tuča, ili oluja, pa se sav nesretan i obeshrabren nekako sabereš i kreneš iznova, i opet se grmovi ospu pupoljcima, no iznova zaredaju neočekivane duge kiše ili i nevremena – tada je, u takvim uvjetima, jako teško održavati vrt. Možeš, naravno da možeš, ulagati nevjerojatan trud, bdjeti noćima razrađujući taktike i metode, svakodnevno davati preko svih mogućnosti, te ćeš uslijed svih tih pothvata i trpljenja na trenutke vjerojatno i uživati u njemu, jer lijep je već po sebi, uvijek je lijep (tà vrt je!), no koliko ćeš dugo uspijevati nositi tolike terete? Kako opstati te si priuštiti i pokoji užitak i trenutak sklada i zadovoljstva ako najveći dio svojega vrtlarskoga rada provodiš u muci, zabrinutosti, teškim poslovima sklanjanja, borbe, zaštite, mučnim  doživljajima kada ne uspijevaš sačuvati ono do čega ti je stalo i u što si ulagao možda i cijeloga sebe, bez ograda i kalkulacija…

Minimalna doza sigurnosti i potpore

Ukratko, učiteljima, kao i vrtlarima, potrebni su povoljni uvjeti za rad, potrebna je i potpora okoline, osobito ako su uvjeti nepovoljni. Neophodna je minimalna doza sigurnosti, okolnosti  u kojima će se biljke dobro razvijati, mogućnosti da se tlo navodnjava, ako je presuho, ili da se višak vode kanalizira i odvodi, ako je ima previše, da ima dovoljno humusa, prihrane, da ima dovoljno sunca za suncoljubne i sjene za one kojima nije do snažne izravne svjetlosti…

Ne može ni vrt, ni dječji odjel cvasti ako ga stalno netko gazi.

I ne mora to gaženje biti isključivo fizičko. I u današnjem svijetu u pravilu i nije.

Ne može vrtlar mirno vrtlariti, promatrati svoje biljke, njegovati ih, puštati da se razviju, a zatim ih u nekom trenutku privezati ako je potrebno, poduprijeti da ne popucaju pod prevelikim zaletom vlastita napretka i rasta, ne može mirno sagledavati što im je potrebno i s obzirom na to donositi neophodne ključne odluke ako ga tko, tko uopće nije u vrtu, tko nije ni blizu vrta, tko je možda u nekom hladnom i mračnom hodniku, u nekoj zgradi, na nekom katu kuće, u potpuno drugom prostoru i drugoj atmosferi, bez imalo doticaja s mirisima, bojama i teksturama vrta, ako mu taj udaljen i s vrtom potpuno nepovezan čovjek iz dana u dan govori što treba raditi, kako treba raditi, kojim ritmom, kojim sredstvima, koliko vode treba uliti, koliko duboko kopati, što plijeviti, što orezati, što pustiti da raste nesmetano… Taj bi vrtlar, s takvom pomoći, vjerujem istoga trenutka izuo svoje čizme, ostavio svoje oruđe i krenuo svojim putem, daleko od dosadnjakovića koji se na njega zakvačio. Pa kud ćeš tako podizati vrt! Vrtlaru je jasno: da bi išta napravio kako valja, treba mu neposredan uvid, treba mu bistra misao, mir, osjećaj i mogućnost stjecanja osjećaja za vrt koji uzgaja. Nema u tome dinamičnom, razgranatom i izazovnom poslu dovoljno prostora da bi slušao svakodnevno zvoncanje, svakodnevne upute i planove koje donosi netko tko ne zna kako njegov vrt uopće izgleda.

Vrtlaru su zlata vrijedni drugi vrtlari

To naravno ne znači da vrtlar nema potrebu za drugim ljudima, osobito za drugim vrtlarima. I vrtlaru je katkad potreban savjet, nova znanja, prošireni vidici. Otvorit će knjigu, u današnje vrijeme može upisati pojam u digitalnu tražilicu i vidjeti koja je stručna i provjerena literatura o temi koja ga je zaokupila dostupna, javit će se drugim vrtlarima i s njima porazgovarati o iskustvima, pitat će starije i iskusnije vrtlare što su činili s plamenjačom na rajčici ili lisnim ušima na ružama kada se – ne dao Bog – pojave. Ili i prije nego se pojave.

A u učionici? Učiteljima? Što je njima potrebno?

Za dobar, miran i staložen rad, učiteljima su svakodnevno prijeko potrebna širom otvorena vrata do mjesta gdje mogu otvoreno i bez straha od osude reći što ih muči, što im se dogodilo, o čemu razmišljaju, što propituju i koje odgovore traže. I ondje, na tim mjestima, ne trebaju pametnjakoviće, narogušene ili sveznajuće dok izviruju iz mračnih, hladnih hodnika i soba nekoga udaljenoga zdanja, koji su se tko zna kada posljednji put s djecom uopće susreli. Trebaju druge vrtlare, druge učitelje, one koji su također iskusili i sjenu i sunce, i miran dan i oluju, i plamenjaču i dobar urod. One koji znaju kako je u vrtu lijepo iako katkad zna biti i teško, i naporno, i uznemirujuće, pa i tužno. One koji – prije svega – znaju čuti i razumjeti.

Kao što biljka zahvaljuje vrtlaru koji ju je spasio od plijesni ili uvenuća pa širi svoje zelene grane i bubri svojim obilnim plodovima, tako i učenici dočekuju svoje učitelje, otvorena srca, radosni što ih vide, spremni na ulaganja i na putovanje novim carstvima znanja, druženja i iskustva. Kada im se nešto dogodi, kada im duša oteža, kada se nađu u nevolji bilo koje vrste, što im može biti veće olakšanje, veća potpora i smiraj doli osoba koja ih razumije, koja ih čuje, koja im omogućuje da kažu što ih muči a da pritom ne bude ni osude, ni brzopleta ogorčenja, ljutnje, ili ishitrene kazne.

Kako s učenicima, tako i s učiteljima. Kada se nađu u dvojbi, kada dožive neočekivan trenutak u učionici, kada stvari ne idu onako kako su zamislili, što može biti veće i blagotvornije od sredine koja ih razumije, od potpore koju će dobiti, od zrna šale ako za šalu ima mjesta… Ili, ako sredina i nije idealna, potrebne su barem jedne oči ili uši u kojima prepoznaju povjerenje i koje su voljne čuti. Jedna osoba nadležna ili stručna koja ih ljudski može saslušati i dati im odgovor koji traže: Kako sačuvati vrt? – A da ih pritom nitko ne proglasi lošim i nesposobnim vrtlarom, da to ne čuju i da se tako i ne osjećaju.

Od puža do slona

Treba li i učitelje i vrtlare nečemu poučiti, na nešto upozoriti, ima li mjesta za razgovor, za promjenu?

Pa naravno da treba i naravno da ima.

No, kako će to učiniti netko tko je potpuno odijeljen i od vrta i od vrtlara, i od učionice i od učenika i učitelja? Koji, često se tako čini, za njih i ne mari. Kojemu je jedina briga popuniti nekakve rubrike i poslati izvješća…

Evo i konkretnoga primjera: Pojedini su vrtlari i vrtlarski entuzijasti, želeći se riješiti nezasitnih narančastih puževa golaća, u svoje vrtove počeli stavljati sol. I uistinu, puž je nemoćan pred solju, ali jednako je tako nemoćno i tlo, odnosno živi organizmi u tlu. I dok su vrtlarski zaljubljenici koji su tako činili vjerovali kako se na jednostavan i ekološki način oslobađaju nemilih posjetitelja svojih zelenih nagriženih gredica, nisu znali da u najboljoj namjeri potpuno onesposobljuju tlo za daljnju sadnju, da ubijaju vrt sâm.

Pa sad zamislite da se takvo što događa i u učionici, da se u najboljoj namjeri solī ono što ne smije biti posoljeno, što će od pretjerane i neprikladne soli usahnuti? Ima li takvih najboljih namjera u učionicama?

Naravno da ima, i u učionicama i u svemu što je povezano s nečim tako nedokučivim i izmičućim kakvo je obrazovanje djece i mladih!

I sad, tko će učitelje upozoriti? Tko će im reći da to nije dobro, da tako ne čine?

Onaj koji prebiva u bjelokosnoj kuli iz koje ne silazi, ne može upozoriti jer – i ne zna da se išta događa. Kako bi i mogao znati kad je on ovdje, a učitelji su ondje (ili obratno). A kada ipak sazna, baš zbog svoje odijeljenosti i jednosmjernosti u komunikaciji, vrlo je vjerojatno da će poslati takav okružni dopis kojim će povrijediti i one koji sole i one koji ne sole, pa će se – lako je moguće – stvoriti otpor i spor (gdje ih uopće nije trebalo biti), pa će pojedinci soliti još i više, a zatim će se svega dohvatiti i mediji, nastupit će masovno zgražanje, osuđivanje i zatim – trla baba lan da joj prođe dan. Uglavnom, od puža nastat će slon. Pogaziti sve u staklarni. A učitelji će nakon medijskoga krša i loma malo po malo skupljati i sastavljati raznesene komadiće; jer im drugo ne preostaje, pa ne mogu valjda dopustiti da se djeca, ni kriva ni dužna, porežu i ozlijede.

Bez dostojanstva nema ni učitelja, ni vrtlara, ni čovjeka

Takvo što dugoročno ne mogu podnijeti ni vrtlari ni učitelji. Vrtlarima bi to ubilo svu radost vrtlarenja, rekli bi da toga njima ne treba. Učiteljima treba još manje. Vrtlare gledaju i vole (valjda, zamislimo…) njihove biljke. Učitelje gledaju i vole njihovi učenici. Učitelji moraju čuvati svoje dostojanstvo, radi sebe i radi te djece. (I vrtlari trebaju čuvati svoje dostojanstvo, da ne ostane nejasno. Svatko ga treba čuvati.) Čuvati dostojanstvo ne znači da čovjek ne može i ne smije priznati da je u nečemu pogriješio, ni najmanje, i naprotiv! Neće priznanje pogreške nanijeti ni najmanju pukotinu na osjećaju dostojanstva kao ni na samom dostojanstvu; ali medijske hajke, progoni i javna sramoćenja itekako hoće, i – ne samo da hoće – nego to i čine.

Vrtlarima se to uglavnom ne događa, i biljke ih i dalje u miru vole. Učiteljima se na žalost svih dobronamjernih ljudi prečesto događa i takvo je trovanje vrta znatno snažnije i dugotrajnije od svake soli. Pritom se piše i niže sve i svašta, a najmanje ono što bi za opću javnost bilo neophodno i potrebno. U većini takvih slučajeva svi skupa na kraju znaju manje negoli su znali prije svih tih eksplozivnih objava, a zbunjeniji su neizmjerno više. Vjerojatno toliko da više nisu sigurni je li u vrtu bio puž ili slon. Ili dron.

Kako sam spomenula na početku, ludi vrtložni svijet objava, izvještavanja, zasipanja raznoraznim informacijama kojemu su svakodnevno izloženi i učitelji i učenici i roditelji i cjelokupna zajednica (uključujući dakako i vrtlare), svjetlosnim je godinama udaljen i od vrta i od učionice, i od svih procesa koji se ondje događaju, a osobito načina na koje bi se trebali događati. Rast je unutarnji proces, zahtijeva dobro i afirmativno okružje te strpljenje i mir. A sve to s medijskom halabukom i mahnitom vrtnjom svijeta oko nas ne samo da nema baš nikakve veze, nego upravo gledamo još jedan sraz malenoga golorukoga Davida, s tamo nekim dječjim kamenom i praćkom, suprotstavljena razjarenom moćnom Golijatu. Tê i takve davidovski nedužne, ali i neponovljivo moćne svjetove čuvaju i vrtlari i učitelji. Pravi vrtlari i pravi učitelji. (Ili barem ja to tako vidim.)

Govor tišine

Na kraju, bez obzira na to jesmo li dinamični ili smireni, govorimo li tiše ili glasnije, jesmo li izrazito otvoreni ili suzdržani, bez obzira na sve te nijanse ili i znatne razlike u našim karakterima, naravima i ponašanjima, za jedno bih rekla da je potpuno sigurno (iako jednako je sigurno da ima i onih koji to ne uspijevaju ni zapaziti, a kamoli živjeti): I rad u vrtu, i rad u učionici, i vrtlarstvo i poučavanje, zahtijevaju određenu unutarnju tišinu.

Zahtijevaju sposobnost sagledavanja dublje slike, uočavanja pojedinosti koje nisu uvijek istaknute na površini, nego se šire skrivenim kapilarama; ukratko: sposobnost intuitivne spoznaje. Katkad moraš učiniti po svom da bi istinski učinio pravu stvar, kako u vrtu, tako i u učionici. Zbog toga, niti su svi predodređeni biti vrtlarima, niti su predodređeni biti učiteljima. I za jedno i za drugo potreban je i određen dar. Potrebna je sposobnost koju teško mogu detektirati ispitna pitanja u posebno sastavljenim testovima namijenjenima pristupnicima na natječaju za novootvoren posao.

I tek što se okrenete, sve je u bojama i plodovima, veliko i moćno

I u vrtu i u učionici plodovi su hitri, bogati i neposredni. Dok u jednom trenutku hodaš golim gredicama ili travnjakom slobodnim od ičega posebnoga, s ničim na mjestima gdje si upravo posijao sjeme, tek što se okreneš, sve je krenulo, jedva stižeš pratiti što sve treba učiniti da bi svakoj biljci dao onu potporu koju joj želiš dati… i u tome radu, u tome nastojanju da sve korake napraviš, da ništa ne propustiš, da postigneš najviše što možeš jer ne želiš da nešto propadne, jer svima želiš dati jednake mogućnosti, nikoga ne želiš zakinuti, pa dok na kraju dana umorno ali zadovoljno liježeš znajući da ćeš sutra opet u svoj vrt, samo odjednom, čini ti se – kao s neba, u trenu – sve je u bojama, u plodovima, sve je izraslo, veliko i moćno.

Kako u vrtovima, tako je i u našim razrednim i vrtićkim (!) odjelima s našim učenicima.

Velika su to stabla, veliki parkovi i perivoji čije su mladice jednom poduprli i omogućili im dovoljno i sunca i kiše, zaštitili ih od preranih lomova i procijenili što im u kojem trenutku treba – dobri vrtlari, veliki i blagotvorni učiteljice i učitelji.

To su grane koje će vas jednoga dana pomilovati po licu, iznenaditi ugodnim mirisom ili povjetarcem. U kojima će nove ptice sviti svoja gnijezda i razleći svoj pjev.

Možda će vas koja grana i ogrepsti, zaplesti se u kosu, možda će vam koja ptica zaflekati vjetrobransko staklo upravo opranog automobila, ili i rukav, novi kaput (kažu da je to sreća!), i, znate i sami, jasno da hoće, i to je dio života i tako treba i biti; vjerojatno to neće učiniti namjerno, jer biljke ne čine neku svoju nepodopštinu namjerno, no sve i da osjetite nečiju zlu namjeru, to ne može oskvrnuti put kojim ste prošli, to ne može poništiti sve darove koje ste na tom putu podijelili i ubrali, kojima ste svjedočili i nad kojima ste stvarali veze koje su neprolazne, koje – štoviše – što na kronološkoj lenti dalje odmiču, sve su sjajnije i jače.

I zato: Lijepo je biti vrtlar, ali još je ljepše biti učitelj.

Sretan vam, radostan i uspješan prvi nastavni tjedan nove školske godine! Sretno i ustrajno u školi iz snova, koju možete graditi u svojoj učionici i koju nitko ne može sanjati i živjeti bolje nego vi i vaši učenici. Sretno!

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, s dva desetljeća radnoga iskustva u neposrednoj nastavi, autorica udžbenika i priručnika, voditeljica stručnih vijeća u Zagrebačkoj i Istarskoj županiji, autorica stručnih, znanstvenih i popularnoznanstvenih članaka pretežito iz područja filologije te metodike i drugih područja, stalna suradnica Školskoga portala, zaljubljenica kako u nastavni rad tako i u vrtlarstvo i prirodu