Kao i u drugim kriznim situacijama, i u krizama izazvanima prirodnim nepogodama odrasli istinski mogu pomoći djeci; na žalost, mogu im i odmoći. Svojom neosjetljivošću, pretjeranom usredotočenošću na vlastite postupke i na ono što se događa, isključivanjem i zanemarivanjem te davanjem pogrešnih ili neumjerenih informacija i interpretacija uvelike mogu odmoći te otežati oporavak od tragedije, ili ga i zauvijek obilježiti.

Zapravo, odrasli bi se, kao i u svakidašnjem procesu odrastanja i u uobičajenim životnim tokovima, trebali pobrinuti da djeci, često i nehotice, ne odmažu. S druge strane, u istim tim situacijama djeca itekako pomažu odraslima prateći svaki njihov korak i tražeći njihovu pažnju i razumijevanje, baš kao i u životnoj svakidašnjici.

Pomaganje drugomu uvijek polazi od razumijevanja.

Da bismo dijete (a i druge osobe) razumjeli, moramo ga čuti, a da bismo čuli, moramo slušati. Slušati ne znači samo uhom, nego na svim razinama i u svim oblicima. Biti osjetljiv za dijete i njegove stvarne potrebe, ali i omogućiti mu dovoljno prostora da se slobodno razvija, stalan je zahtjev.

Dijete uspostavlja okvir razgovora, ali vi ga prepoznajete

Okvir onoga o čemu ćemo i koliko s djetetom razgovarati o onom neugodnom što se upravo dogodilo ili što se još uvijek događa, ne postavljamo mi, odrasle osobe, nego postavlja dijete. Pritom je potrebno razumjeti različite znakove, ne samo verbalne.

Primjerice, dijete može izraziti potrebu da dugo i opširno razgovara o katastrofi i stradanju, ali odrasla osoba bliska djetetu znat će procijeniti stvarne djetetove granice koje ne uočava isključivo na temelju djetetovih riječi, nego cjelokupna ponašanja, verbalnoga i neverbalnoga.

U takvim razgovorima nije korisno odlaziti u detalje koji bi bili neprimjereni djetetovoj dobi odnosno njegovu psihičkom, spoznajnom i ukupnom razvojnom stupnju. Ali nemojmo ni banalizirati.

Pravi odgovori nisu savršeni odgovori

Svakako valja odgovoriti na pitanja. Isključivanje ili izbjegavanje razgovora te prepuštanje djeteta brojnim neodgovorenim pitanjima i nedoumicama nije dobar put.

Nađite prave odgovore. Pravi odgovori ne moraju biti ni potpuni odgovori, ni najstručniji odgovori. Ne samo da ne morate dati potpun odgovor, ne morate ga ni znati. Možete i smijete reći Ne znam kada nešto ne znate. Smijete i zajedno ne znati, i dijete će to cijeniti, jer je već todovoljno da osjeća da i vi cijenite njega, pa makar zajedno s njim dijeleći i neznanje; sama ta povezanost smirit će ga i utješiti.

– Zajedno ćemo doći do boljih rješenja. O tome ćemo se još raspitati. Sada je dobro i vjerujem da će svakim danom biti sve bolje. Zajedno ćemo to prebroditi – odgovori su koji nemaju ni zrnca spoznaja o uzrocima prirodnih nepogoda, no i više su nego dovoljni da bi razgovor bio uspješan. Uspješan u značenju: dijete mirno i s osjećajem sigurnosti.

Kako ne treba…

Postoje i neka stalna mjesta kako ne treba.

Svakako zaobiđite interpretacije koje produbljuju osjećaj straha ili izazivaju i druge razorne osjećajekakav je primjerice osjećaj krivnje. Upravo to potiče se rečenicama kao što su „obrazloženja“ prirodnih nepogoda, među kojima je i potres, da se bogo ljuti ili da su duboko u Zemlji strašna bića koja se bude/svađaju/ratuju.

Pritom, razlikujmo: u razgovorima s djecom nije nimalo pogrešno otvoriti prostor mašti, naprotiv; korisno je i potrebno djetetu dopustiti da pripovijeda svoje priče koje mogu prelaziti granice fizičke realnosti i odlaziti među nestvarne i zamišljene likove i prostore. No takva stvaralačka dječja mašta nije istovjetna mašti u odgovoru na pitanje o, primjerice, potresu na način da se izmišljaju nestvarna bića ili da se osobama iz pojedinih religija pripisuje utjerivanje straha i izazivanje krivnje.

Takvo postupanje izrazito je pogrešno. Ne pomaže djetetu razumjeti o čemu se radi i potpuno ga udaljava od istine. Dijete može biti u dobi ili na razvojnome stupnju kada istinu i ne mora i ne može u cijelosti ni znati, ni shvatiti, ali ne treba ju ni skrivati do neprepoznatljivosti u obliku zastrašujućih priča. Na kraju, ono najgore – takve interpretacije dijete zastrašuju ili mu i ucjepljuju otrovan osjećaj krivnje (dominantno u pričama da se netko ljuti te da je to uzrok potresu ili kojoj drugoj nepogodi). Isto je i s tumačenjem: To je zato što nisi bio dobar, nisi bila dobra. – Riječ je o teškoj, bolnoj i štetnoj emocionalnoj ucjeni. Nemojte to činiti djeci kako bi ih na taj način stjerali u kut i držali pod kontrolom. To je put u produbljivanje traume i stvaranje dugotrajnih oštećenja.

Što reći?

Sposobnost da izrazimo osjećaj sigurnosti govorom tijela i tonom ima veću ulogu od konkretnih riječi. Usprkos krizi kojom ste zatečeni, okupite se u dijelu kuće u kojem ste za uobičajenih vremena provodili ugodne zajedničke trenutke. Ako to nije moguće, jer ste se morali preseliti u novi prostor, ili se morate smjestiti u zamjenski prostor koji nije ni nalik vašem dotadašnjem domu, stvorite privid takva mjesta ondje gdje jeste s onim što imate.

Obiteljsko zajedništvo ionako nije mjesto (prostor), nego osjećaj.

Kada ste svi na okupu, dobro je razgovarati sa svakim od okupljenih kako bi se tim razgovorom ponovno uspostavio osjećaj sigurnosti.

Kako je već spomenuto u odjeljku o postavljanju okvira razgovora, s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj, možda će vaš razgovor morati uključiti samo jedno dijete te, ako je prostor skučen, razgovarat ćete kada mlađa djeca zaspu ili ih ima tko pričuvati.

Više negoli išta drugo, odrasli moraju biti iskreni o tome što se dogodilo.

Kao što znamo, prirodne nepogode nisu dio života od kojeg se djecu može potpuno zaštiti, ali istina koju ćemo s njima podijeliti ne treba uključivati svaku zastrašujuću pojedinost ukupnih događanja. Još jednom (jer je uistinu bitno): Koliko ćete toga podijeliti, ovisi o tome koliko vaša djeca mogu razumjeti i podnijeti, ne samo na razini kognitivne spoznaje, nego i emocionalne.

Djeca mlađe i najmlađe dobi

Djeca te dobi trebaju jednostavna, konkretna objašnjenja što se dogodilo i što ih je snašlo. Ako je njihovo razumijevanje događaja potpuno neutemeljeno s obzirom na ono što se uistinu dogodilo, pomozite im da to isprave. No, ako njihovo razumijevanje počiva na pojednostavljivanju ili vlastitoj interpretaciji događaja, kakvo primjerice može biti: Sve se pomaknulo, počelo padati i lomiti se, ali brzo je prošlo i svi smo opet zajedno – tada ih nemojte ispravljati.

I nemojte dodavati nove informacije.

Djetetovo jednostavno razumijevanje događaja zasigurno je baš onakvo kakvo mu je potrebno da bi zadržalo ili obnovilo osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

Nemojte mu oduzimati to sigurno mjesto koje je samo sebi izgradilo.

Veća djeca i adolescenti

Djeca srednje dobi i adolescenti zasigurno će imati više pitanja i nastojat će dobiti više informacija o događajima, kako o onome što se dogodilo, tako i o onome što treba poduzeti da bi se što prije oporavili i nastavili živjeti što bliže onom uobičajenom.

Njima te informacije treba i dati i razgovarati s njima o svemu što im je potrebno. Kao i u razgovorima s mlađom djecom, nepotrebno je širiti razgovor na druge teške događaje, nove katastrofe i sve ono što neposredno ne utječe ni na ono što se dogodilo, ni na kvalitetu života, a produbljuje strah, neizvjesnost i osjećaj nemoći.

Koje riječi upotrijebiti?

Kako je već rečeno, nemojte se iscrpljivati time da morate izgovoriti savršene riječi. Ma koje riječi upotrijebili, one ne mogu u istome trenutku popraviti sve što se dogodilo. Naravno, razgovor o onome što se dogodilo može izazvati nemir i dodatni strah, no u tim prvim trenutcima, nisu riječi potres ili poplava ono što zastrašuje, nego zastrašuje ono što se netom dogodilo, a na to ne možemo utjecati.

Nemojte se osjećati obveznim odgovoriti na pitanje zašto se nešto dogodilo.

Potpuno je u redu reći da ne znate zašto se dogodilo.

A isto je i s odgovorima na druga pitanja; zašto nešto nastaje, kako nastaje, hoće li se dogoditi ponovno… ne morate znati sve odgovore.

Još jednom, kao podsjetnik: Zajedno ne znati (i biti zajedno) više vrijedi negoli najprecizniji i najsavršeniji stručni odgovor opterećen viškom informacija i manjkom povjerenja, kao i izbjegavanje razgovora, izmišljanje zastrašujućih priča, neprimjeren govor kojemu je svrha tek da se nešto kaže… Manje je više, samo neka je vjerodostojno i s razumijevanjem.

Uz riječi, djeca još više čuju ono što im govorite tonom i govorom tijela; kada uspijete naći točku mira i određenoga povjerenja u sebe i u ono što slijedi, i ona će to osjetiti i smiriti se zajedno s vama.

Razgovorom utvrdite sigurnost djece i obitelji

Dok se vodi razgovor o tragičnom događaju, glavna je nakana utvrditi da ste vi i vaša obitelj sigurni.

Ako se još uvijek ne može pouzdano utvrditi da ste potpuno sigurni, nemojte zaobilaziti ili krivotvoriti istinu. Utvrdite razgovorom stvarno stanje, ali nemojte se dugo zadržavati na toj temi, osobito ako to stanje nije onakvo kakvo biste željeli da bude. Umjesto toga  usmjerite razgovor na korake koje trebate zajedno učiniti kako biste bili što sigurniji tamo gdje jeste i u okolnostima kakve jesu. Utvrdite na kojoj ste udaljenosti od izvora ugroze, kako se možete zaštiti u eventualnom idućem naletu te porazgovarajte o snagama reda i sigurnosti, o vojnicima, vatrogascima, pripadnicima civilne zaštite i drugim osobama koje skrbe za vašu sigurnost, što su učinili do trenutka razgovora, kakve su vam upute dali, koji su sljedeći koraci, kako ćete se i sami odazvati da učinite nešto za svoju sigurnost i dobrobit. Malu djecu nikako nemojte opteretiti brojnim informacijama, nego im pružite jednostavne i sažete upute i obavijesti o onome što je za njih bitno. (Upute o postupanju prije, tijekom i nakon potresa možete pronaći i ovdje.)

Savjetuje se da djeci treba potpuno otvoreno reći kako je nesreća utjecala na obitelj, na rad škola te na cjelokupnu zajednicu.

Djeca mogu biti zabrinuta za svoje prijatelje i širu obitelj. Ako o njima u trenutku razgovora nemate informacija, otvoreno im to i recite; no ujedno ih utješite da su njihove prijateljice i prijatelji u najvećoj mogućoj mjeri zbrinuti i na sigurnom jer i njihovi roditelji i bližnji skrbe za njih, na jednak način kako je to i u vašoj obitelji. Možete im reći kako se, osim različitih državnih služba i lokalne vlasti, uključuju i brojni volonteri koji dolaze i iz drugih dijelova zemlje, pa i svijeta, kako bi pomogli i što prije uspostavili opskrbu električnom energijom, vodom, plinom, telefonskom linijom, kao i da svi rade na čišćenju ulica i cesta te pronalasku privremenih domova dok kuća ili stan koji su zahvaćeni nepogodom ne budu obnovljeni i spremni za povratak i nastavak života.

Uspostava životne ravnoteže

Ako je vaša obitelj neposredno zahvaćena stradanjem, bit će potrebni tjedni i mjeseci, katkad i više, kako bi se život u ključnim dijelovima obnovio i vratio u ravnovjesje. Ako je vaša obitelj na rubu područja zahvaćenoga krizom, no ipak je svjedočila stradanju bilo putem medija ili neposrednim kontaktima s onima koji su izravno pogođeni, i tada će vam trebati neko vrijeme kako biste uspostavili svoju emocionalnu ravnotežu.

Tijekom toga razdoblja, nekoliko sitnica može djeci donijeti velike dobrobiti:

Uspostavite uobičajene rutine

Što je brže moguće, pokušajte uspostaviti stare rutine. One su jamstvo da će se dijete osjećati ugodnije i opuštenije prepoznajući obrasce koji su mu već poznati.

Bitno je da se djeca što prije vrate u škole; naravno, u prethodno uspostavljenima sigurnim uvjetima. Nemojte im braniti rođendanske proslave ili izvannastavne aktivnosti kada za to jednom opet bude normalnih okolnosti. Slijedite što uobičajeniji dnevni raspored. Ako ste u skloništu ili u privremenom smještaju, i dalje možete zadržati ponešto od starih obrazaca ponašanja. Primjerice, možete pjevati iste pjesme koje ste i prije pjevali ili ispričati iste priče za laku noć. Nastojte zadržati jednaka kućna pravila, ili barem neki njihov dio, kao i obrasce pristojnoga ponašanja. No, isto tako budite svjesni da promjene u ponašanju mogu biti rezultat strahova i neizvjesnosti koji se mogu otkloniti posebnom pažnjom, smirenošću roditelja kao glavnim obrascem ponašanja koje dijete slijedi te ukupnim ponovnim uspostavljanjem osjećaja sigurnosti.

Potpuno je u redu da dopustite djeci da budu uz vas više negoli je to prije bilo uobičajeno, jer je to potrebno s obzirom na stres koji su doživjeli. Kada krenu u školu, djeca mogu imati poteškoće s učenjem. Budite blagi i imajte razumijevanja. Dodatno im pomozite ako je potrebno. Također, djeca mogu osjećati potištenost u trenutcima kada se moraju odvojiti od roditelja koji odlaze na posao, ili i prije spavanja. Stoga izdvojite dovoljno vremena da ih zagrlite i razgovarate s njima prije negoli krenete dalje. Ako ste mnogo toga izgubili, uključujući i dječje igračke, potaknite svoje mališane da se igraju onim što je pri ruci, naravno primjereno dječjoj dobi i okolnostima. Igrati se možete svugdje i uvijek. Odigrajte i vi pokoju igru s njima, primjerice uvijek se možete igrati pogađanja gradova i životinja ili možda pantomimu. Dopustite si komadić opuštanja i smijeha u ugodnom dječjem društvu usprkos svim zabrinutostima i tegobama koje vas okružuju.

Od koristi je i plan ponašanja

Kako bi djetetu osnažili osjećaj sigurnosti, da je sve što je moguće pod nadzorom, zajedno pregledajte obiteljski plan ponašanja i postupanja u slučaju nove nepogode. To će cijeloj obitelji uliti novu dozu ohrabrenja i umirenja.

Pronađite načine pomaganja drugima

Konačno, omogućite djeci da pomognu drugima. Djeca se bolje nose s neugodnim okolnostima i brže oporavljaju kada pomažu drugima jer pomaganje stvara osjećaj kontrole te pomaže da se bolje osjećamo. Čin pomaganja drugima također poništava osjećaj bespomoćnosti. Stoga je dobro dopustiti i potaknuti djecu da pomognu onima kojima je pomoć potrebna i kojima mogu i znaju pomoći.

Ograničite izloženost medijima

Nastojte imati pod nadzorom izloženost djece vijestima. Koliko god to moglo izgledati nesavladivim u trenutcima izvještavanja o aktualnim događajima na mjestu stradanja, potrebno je smanjiti dotok vijesti u vaš dom jer dramatično intonirani naslovi i najave preplavljuju prostor javnog priopćavanja 0-24 iz dana u dan. Takva paljba pojačava traumu kroz koju djeca prolaze.

Sve savjetodavne službe preporučit će da djecu u takvim okolnostima izuzmete od vijesti (naravno, stupanj ovisi o njihovoj dobi) ili da na prikladan način ograničite njihovu izloženost medijskom eksponiranju teških događaja i ljudskih sudbina. I neizravna izloženost tragediji posredovanjem medija može biti štetna po djecu. Djeca se mogu zabrinuti da će se i njima nešto slično dogoditi. Sve to može promijeniti način na koji djeca promatraju i doživljavaju svijet; mogu ga početi doživljavati kao teško, zastrašujuće mjesto prepuno opasnosti i prijetnji.

Bitno je da roditelji kontroliraju izloženost djece teškim vijestima i da ih i potpuno zaštite od toga, a ako dijete čuje takve vijesti, da mu mirno i razumljivim jezikom objasne o čemu se radi. Dijete treba dobiti onoliko informacija koliko može primiti i na način koji mu je razumljiv i prikladan.

Koliko god je djeci potrebno da znaju osnovne informacije o tome što se događa, za njih može biti vrlo štetno da gledaju slike, videozapise te da su izložena zastrašujućim zvukovima. Nastojte posredovati realne poruke nade i optimizma. Nađite u svemu što se događa nešto ohrabrujuće i pozitivno, kao što je činjenica da je nevolja probudila ono najbolje u ljudima koji pomažu jedni drugima, kao i to koliko ljudi stavlja vlastiti život u stanje ugroze kako bi u teškim uvjetima pomogli ljudima popraviti krovove, zaštiti ljudske živote i živote njihovih ljubimaca, stoke i blaga od daljnje nevolje. I u najtežim situacijama, vaš pozitivan pogled na ono što se događa pomoći će djeci da vide dobre stvari u svijetu oko sebe i da lakše prebrode teška vremena.

Pronađite put do mira i povjerenja

Djeca se uvelike oslanjaju na nas u situacijama krize i stradanja kako bi si pomogla protumačiti sve ono što se oko njih događa i čime su zahvaćena. Toga bi odrasli trebali biti svjesni dok reagiraju na događaje i kasnije govore o njima. Ponašanje odraslih može pomoći djetetu da se smiri i pronađe osjećaj sigurnosti, ali isto tako može i dodatno opteretiti dijete i izložiti ga novim traumama.

Djeca slušaju naše riječi, čitaju govor tijela, uočavaju kako se nosimo s našim rutinama i zapažaju promjenu tona, kao i promjene raspoloženja i naših osjećaja spram onoga što je u našoj okolini. Djeca nas vide i čuju bolje i jasnije negoli često možemo i zamisliti.

Ako ne možemo zadržati mirnoću i pribranost u trenutcima razgovora s prijateljima i drugim odraslim osobama, tada takve razgovore valja obaviti udaljeno od djece, ali i zaštiti pritom dijete od spoznaje da odrasli razgovaraju u tajnosti od njih jer to ponovno produbljuje osjećaj dramatičnosti i nesigurnosti.

Kao što smo svi svjesni, djecu ne možemo zaštiti od trauma kakve izazivaju prirodne katastrofe i ratovi. Međutim, način na koji ćemo reagirati na događaje i potpora koju ćemo im pritom pružiti mogu neutralizirati velik dio te traume te osigurati da djeca i u nesigurnim i teškim razdobljima osjete mir, zaštićenost i povjerenje.

Roditelji i drugi odrasli trebali bi ponajprije pronaći način da i sami osjete mir i povjerenje te da ga osnaže zdravim i što razložnijim postupanjem u izvanrednim okolnostima. To će donijeti dobro i njima i njihovoj djeci. Djeca trebaju osjetiti da ih se čuje, vidi, da postoji osjećaj povjerenja u njih, da su i ona dio zajednice, da imaju svoju ulogu i mogu pomoći. I u takvim okolnostima – zapravo, osobito tada – moraju znati da su voljena i prihvaćena te da odrasli postupaju na najbolji mogući način da im osiguraju sigurnost i zaštitu.

Osjećaj povezanosti s roditeljima, rođacima, učiteljima, prijateljima i zajednicom najbolji je način zaštite djece, njihov put oporavka od nevolje i najsigurniji mogući korak u zajedničku budućnost.

Uz sustav potpore, obiteljske i opće, naći ćete načina smanjiti negativne poglede na ono što se dogodilo, ublažiti strahove, obnoviti normalan životni tijek te utvrditi i ojačati obiteljsko zajedništvo.

Velika je mogućnost da iz stradanja koja su vas neočekivano zatekla izrastu nove velike mogućnosti, dogode se neočekivani susreti i pojave ljudi i poznanstva koji otvaraju nove svjetove; da osjetite snagu kakvu nikada prije niste te da se dogode ona dobra koja su do tada izgledala daleka i nemoguća.

Velike nevolje pokazuju nam tko smo; i nama, i našoj djeci. Ne propustimo tu prigodu. I u malim i u velikim koracima, već kako nam pripadne.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ prvi dio ovoga teksta pod naslovom Kako pomoći djeci u kriznim situacijama potražite na poveznici: www.skolskiportal.hr  ■  dijelom prema tekstu How to Support Your Childs Resilience in a Time of Crisis koji možete naći na poveznici: www.healthychildren.org  ■ Fotografije: Shutterstock  ■

KAKO SLUŠATI DIJETE I RAZUMJETI ŠTO VAM GOVORI [1.]

Kako pomoći djetetu u kriznoj situaciji?