… jer, po putu i svladavanju toga puta jedino možemo prepoznati uloženu i stečenu vrijednost, sve nijanse koje treba uzeti u obzir pri stvaranju ukupne slike, sveobuhvatne procjene, sve ono što ulazi u čin stvaranja, učenja i/li rasta jer na ciljnoj točki – ako nije prethodno uočen i vrednovan – taj ključni dio svakoga postignuća ostaje nedostupan.

Iznimno se mnogo pozornosti u školama, a i u društvu i životu uopće, usmjerava na postizanje ciljeva. I nimalo rijetko – pod svaku cijenu. Zaraditi mnogo novca, kupiti automobil, bicikl ili kuću – sasvim svejedno o kojem se redu veličine kupljene stvari radi, obnoviti namještaj, platiti ljetovanje ili zimovanje, kupiti nove tenisice, novu odjeću, najljepšu torbu ili pernicu, upisati željeni fakultet, dobiti dobar posao – koliko smo o takvim i sličnim ciljevima čuli pričâ u kojima i nije bilo mnogo rečeno o putu kojim se do njih stiglo. Put ne samo da nije bio temom, nego je i potpuno potisnut, gotovo kao nešto što ne smije biti izrečeno, o čemu nema nikakve potrebe govoriti, on je – mogao bi se steći dojam u nedostatku pravih, jasnih informacija – neupitan. (A, zapravo, upravo suprotno. U takvim je pričama i uprizorenjima u pravilu jako upitan i zato potpuno prešućen.)

Ja sam jak, (čitaj: materijalno jak), i sve to mogu. Ti, ako ne možeš, potrudi se… Jer sve takve priče (ne mogu reći razgovori jer razgovori zasigurno nisu) svode se na nešto materijalno ili materijalizirano, na neku dobit ili kakav položaj. Dosezanjem takvih ciljeva pojedinci se hvale pred poznanicima ili kolegama, ili i pred slučajno zatečenim prolaznicima, što su kupili, što su postigli, koje su im škole djeca upisala, kakva putovanja planiraju, s kim se druže, što objeduju i večeraju, i gdje… A kada čuju kako to čine odrasli, i djeca se hvastaju, pokazuju svojim vršnjacima stvari koje su upravo dobili, i/li listaju fotografije na zaslonu mobitela.

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, stalna suradnica Školskoga portala

I u redu… nitko nema ništa protiv toga da se upisuju fakulteti, stječu imutci, odlazi na nova radna mjesta, ulazi u nove uloge i na nove pozicije, kupuju tenisice, torbe i mobiteli, odlazi na putovanja, i sve drugo što je većini ljudi dobrodošlo i potrebno, od čega se uostalom sastoji svakodnevica ili posebni trenutci svakodnevice. Pa ne bi trebalo biti problemom ni to da se nešto od toga sa svojim bližnjima, a katkad i daljnjima, i podijeli.

Problem je kada se do ciljeva dolazi pod svaku cijenu, bez reda i pravila, bez poštivanja drugih, prijevarama i smicalicama, ukratko: bez zdravih odnosa i prema sebi i prema drugomu, te kada se time vitla naokolo kao kakvim pobjedničkim trofejom. I ne samo vitla, nego nastoji i poniziti ili isključiti one koji tako ne funkcioniraju, ili – i uz najbolju volju – ne mogu tako funkcionirati. I zapravo, da bude odmah jasno, nikoga se na taj način ne može poniziti, niti bi to u mnogim sredinama naišlo na ikakvu pozornost, uz jedan uvjet: uvjet je da sredina u kojoj se to događa nije dominantno takva. Hvalisava, razmetljiva, dodvornička, nezdravo ambiciozna, nametljiva, gruba, prijeteća, lažljiva, varalačka, sirova. Neodgojna. Protuodgojna. I naporna. Iscrpljujuća.

Imunost škole i učionice na izvanjske igre moći

A ako je sredina u većoj ili manjoj mjeri upravo takva, kako se od toga zaštiti? Kako učionicu u kojoj radite odvojiti od takva utjecaja, kako učenike usmjeriti na drugačije oblike ponašanja i stvaranja odnosa s drugim osobama i svijetom koji ih okružuje? Pa makar to trajalo samo dok su s vama u vašoj učionici.

Blažene školske i životne sredine u kojima to nije potrebno. U kojima to nisu glavne teme, ni glavne pohvale. U kojima su škole, zaposlenici škole, vaše kolegice i kolege imuni na takva postignuća, u kojima se takvi pokušaji dokazivanja vlastite vrijednosti ne mogu preliti u atmosferu škole, niti utjecati na odnose u njoj.

Jer, škole bi trebale biti oslobođene od nadmetanja pod svaku cijenu. I materijalnoga, izvanjskoga; ali i unutarnjega nezdravoga nadmetanja u bilo kojoj sferi.

I svakako bi morale biti slobodne od utjecaja izvanjskih igara moći. Moćnici i utjecajnici bilo koje vrste svoje poligone i teretane za jačanje mišića ne bi smjeli imati u školama, niti bi im se smio otvarati prostor da im takvo što uopće pada na pamet.

Svaka osoba koja nosi titulu profesora ili učitelja i koja je u toj ulozi, na tom poslu, uključujući naravno i osobe koje vode školu i utječu na njezin rad i razvoj, morala bi biti otporna na nastojanja da se na temelju materijalne ili pozicijske moći ulazi u strukturu odnosa u školi i da ih se narušava, da se nekoga stavlja u povoljniji, a druge u nepovoljniji položaj.

Temelj rada u obrazovanju su – odnosi

Odnosi su ono neizostavno, ono što nas prati cijeloga života, od prvoga udaha do posljednjega izdaha. Život nas upućuje i dovodi do različitih ljudi, onih s kojima stvaramo ugodna poznanstva i dugotrajna, pa i vječna prijateljstva, ali i onima s kojima i nemamo neku osobitu volju surađivati i susretati se, ne zato što smo a priori takvi, nego zbog iskustava koja smo u doticaju s određenim osobama doživjeli.

I u učionicama sve vrvi i vrije od dobrih ili loših odnosa, bubri pod naletima brojnih emocija i njima vođenih postupanja. Razredni odjeli, zbornice i škole isprepleteni su mrežom odnosa. Odnosi se uspostavljaju i postoje poput zraka koji udišemo, i srca koje kuca, htjeli mi to ili ne.

Vaša prisutnost i osobnost svakako će utjecati na mnoge odnose u školi u kojoj ste zaposleni, možda ste upravo vi dobri duh škole, možda ste ona osoba koja se uvijek šali, možda ste suzdržani, možda ste suosjećajni i imate sposobnost slušanja i razumijevanja, možda ste mrgud… svejedno. No, netko i nešto sigurno jeste i s vama u kolektivu nije isto kao i bez vas. Vaša prisutnost se broji. I vi ste nit u pletivu, a moguće je da dajete i iznimno dubok i snažan, sveprožimajući pečat atmosferi i sveukupnom raspoloženju; bez obzira na to jeste li glasni ili tihi, povučeni ili u prvome planu, ono što u sebi nosite i kojom snagom tu unutrašnjost dijelite s drugima, dio je koji tvori ukupnu atmosferu i ugođaj, ali i kvalitetu i snagu kolektiva i škole. Njezine čvrste i ustrajne, ili pak lomljive i propadljive niti.

I dok u svijetu odraslih vaš utjecaj ipak – barem do neke mjere – ovisi i o drugim odraslim osobama, o tome koliko su otvoreni, koliko vam prostora daju da se izrazite, i slično, kada ste u učionici, kao učitelj, vaš utjecaj je izniman. Vi određujete tijek, dajete okvir, vi ste osoba nadležna za nastavu i učionicu.

Preuzmite tu odgovornost, taj izazov, ali i tu veliku ljepotu i slobodu, velike mogućnosti koje su pred vama i vašim učenicima.

Učionica je vaš stvaralački prostor – nemojte to propustiti

Kako učitelj može osigurati vrijednosti u razredu i učionici, kako može osigurati marljivost, predanost, suradnju, međusobno poštivanje, odgovornost, suosjećajnost, pravičnost, mir ako sve oko toga njegova mikrosvijeta u kojem nastoji uspostaviti istinske vrijednosti vrvi upravo suprotnim? Može li ikako?

Teško je, vjerojatno i potpuno uzaludno, teoretizirati o tome hoće li svaki pojedini učitelj s uspjehom uspostaviti takvo ozračje i takvu sredinu, no jedno je sigurno: vrijedi pokušati. Veliki su izgledi da će pokušaj i uspjeti. Učionica uistinu jest mikrosvijet u kojem se mnoga čuda događaju.

Učitelji koji ulazeći u učionicu osjećaju napetost pa i strah te takve osjećaje nastoje suzbiti pretjeranom kontrolom svega što se u učionici događa, posebice ponašanja svojih učenika, pa idu tako daleko da nadziru svaku riječ koju ovi izgovore, ošinu mačem ako nešto nije pravilno izrečeno pa učenik uskoro više i ne pokušava, a zatim, da bi dodatno zatvorili prilaze mogućim neprimjerenostima, uvode kažnjavanja i nagrađivanja pa i daljnja stroga pravila koja mogu postati besadržajna i služiti sama sebi, učitelji s takvim pristupima vrlo će brzo početi osjećati iscrpljenost i umor, a kako se oni budu taložili i rasli, rast će i nastojanje da se pravila dodatno zaoštre i još strože primjenjuju, dok će discipliniranost i učenički uspjesi vjerojatno ići u suprotnom smjeru – smanjivati se i padati.

U takvu poretku stvari, jednako koliko i učitelj, razočarani će biti i učenici.

S druge strane, ako osjećate laganu napetost, ili i strah da nešto ne pođe po zlu, pokušajte na samom početku reći nešto jednostavno, poput: Dobar dan, kako ste? – Velika je vjerojatnost da će vam nasmiješena mladost  odgovoriti da su dobro. – Ako se to ipak ne dogodi, ako se počnu po klupama razvlačiti poput žvakaćih guma i razlijevati poput rastopljena sladoleda, mrmljati i rogoboriti da im je teško ili dosadno, pozovite ih da prijeđu na vašu stranu, da se pripreme za rad, da ih nečemu bitnom želite poučiti. Budite zaljubljeni u svoj predmet i ono što poučavate. Budite radoznali zajedno s njima, ili – u slučaju da se razvlače poput žvakaća – prije njih; probudite ih svojom radoznalošću; i zarazite. Budite otvoreni, i budite ranjivi. Pokažite da niste stroj, da vam je stalo, uspostavite od prvoga trenutka s njima otvorene i blagonaklone odnose. Razgovarajte, upućujte, dogovarajte se. Nemojte ucjenjivati, i nemojte ih potkupljivati. Budite iskreni i tražite iskrenost zauzvrat. Budite odgovorni i tražite odgovornost zauzvrat. Budite ljubazni i dobri i tražite ljubaznost i dobrotu zauzvrat. Koncipirajte nastavu tako da svi – barem na nekoliko trenutaka – budu uključeni, da svatko dobije svoj dio prostora i vremena, pa makar izgovorio samo nekoliko ili tek jednu riječ, dajte mu taj trenutak. Svima. Kada pitate, pitajte iskreno, nemojte reda radi. Kada govorite, vjerujte u ono što govorite. Tada će i oni vjerovati, a željet će čuti i više. Uživajte u zajedničkom stvaranju jer nastava je stvaralački čin. Radujte se kad god imate i najmanje prigode za to. Na takvu putu ne će vam biti potrebne mrkva i batina. Na takvu putu ideje će svakodnevno iz sata u sat i iz trenutka u trenutak same navirati. Nezaustavljivo. Očaravajuće. Zahvaljivat ćete što ste se svega toga sjetili. I pritom osmjehivati znajući da nove i velike zamisli i situacije tek trebaju doći. Osjećat ćete samopouzdanje i biti zadovoljni što ste od svih poslova i mjesta gdje biste mogli raditi, odabrali upravo ovo gdje se nalazite. Voljet ćete susrete u vašoj zajedničkoj učionici i čuditi kako je sat tako brzo prošao, i vi i vaši učenici.

Učionica je vaš stvaralački prostor – nemojte to propustiti!

Da zatvorimo krug…

I na kraju, misao s početka: Lijepo je doći do cilja, ali još je vrjedniji – sâm put.

Lijepo je sliku uokviriti i staviti na zid, ali još ljepše ju je slikati. Doći pred bjelinu, izabrati tehniku, ili i prihvatiti onu koja je već ponuđena, a zatim miješati boje, spajati pojedinosti, prepustiti se nadahnuću i unutarnjem vodstvu, od prve točke i linije uputiti se na putovanje koje može trajati satima. danima, mjesecima, pa izazvani hrliti k tim trenutcima, posvetiti im se bez ostatka, osjećati i proživljavati svaki korak, pa i tada kada se pojave oni teži i izazovniji, jer – krećući od jedne crte ili točke, od jedne pojedinosti, koračate prema drugoj, pa se vraćate prvoj, pa odlazite prema trećoj, i četvrtoj, petoj, petnaestoj…, svojim prisustvom premrežujete sve praznine i rastapate otpore, na svom putovanju prema cilju, prema završnom pokretu, onom kojem više ništa ne treba dodati dok nam pred očima (i u srcu) izranja povezana i smislom prožeta cjelina, nešto novo i nešto nezaboravno.

A sati i dani koje smo pritom uložili dodiruju vječnost. (Jer tako potvrđuje i mudra misao: Učitelji dodiruju vječnost.)

I, recite mi, kako biste to smjeli propustiti?

Sretan vam novi nastavni tjedan.