Taman kad sam prikupila, sortirala, skenirala, složila i predala nekoliko kilograma papira u kojima roditelji potvrdama o primanju dječjeg doplatka

– Idi ti lijepo u zbor i popij kavu. Mi ćemo biti dobri. – tako mi je rekao Šimun u ponedjeljak, prvog dana šestog tjedna nastave.

Imamo predsjednika. Iz učionice 1. b nije, doduše, izašao bijeli dim, ali se zaorila dječja graja i otvorila vrećica slavljeničkih bombona.

Pismo koje je Abraham Lincoln napisao učitelju svoga sina počinje ovako: Danas moj mali sin kreće u školu – i sve će mu ondje neko vrijeme

Nikada se lakše i bezbolnije nisam oprostila od jedne generacije učenika kao od četvrtaša ove školske godine.

Škola u kojoj radim starija je od mene.

– Učiteljice, vole li djeca kokos kocke? Ne znam je l’ bi im kokos kocke ili čupavce za sutra? – pitala je gospođa Nada, suvlasnica

Prije par tjedana netko je postavio izazov da iznos svoje plaće opišemo naslovom jedne pjesme.

Ovo je moja stota kolumna. Doživjeti stotu za mene nije bila prava gnjavaža u životu.

Ono što je bilo daleko, sve je bliže. Završna višednevna terenska nastava, popularni maturalac.