Osim naoblake, glavna je smetnja i svjetlosno zagađenje. Da! Baš tako! Nasuprot tome je Namibijska pustinja.

Tajna „vječno vedrog neba“ krije se u činjenici da su pustinje (a posebno one smještene uz obratnice) područja stalno visokog tlaka i zbog toga pod utjecajem anticiklone.

Kiša ovdje rijetko pada. Na nebu najčešće danima (pa i mjesecima) nema ni jednog jedinog oblaka.

Zanimljiva je i činjenica da od  slijetanja na jug Afrike (u Capetown), putujući idućih dvadesetak dana po toj regiji – nismo vidjeli nijedan oblak.

Uz to, ne treba zanemariti ni činjenicu da je područje pustinje Namib gotovo nenaseljeno, a i prometnice su rijetke i uglavnom neosvijetljene izvan naselja.

Na južnoj hemisferi nemoguće je dakako vidjeti zvijezdu Sjevenjaču te zviježđa Velikog  i Malog medvjeda, ali se zato otamo vidi Južni križ kojega pak nije moguće vidjeti na sjevernoj hemisferi.

Pravo iznenađenje dočekalo nas je kad smo shvatili da nam se pruža i pogled na našu galaksiju – Mliječnu stazu.

Količina zvijezda koje se vide iz južne Namibije (i to golim okom) – tolika je da nebo noću izgleda kao da je jedan njegov dio netko prelio tankim slojem mlijeka. Zbog svega, sada sam prvi puta doslovno shvatila zašto se naša galaksija osim Kumova slama – naziva i Mliječna staza.

Ako na internetu potražite mjesta s kojih je najljepše moguće promatrati zvijezde – na svim popisima pronaći ćete južnu i/ili središnju Namibiju. Mi smo ih promatrali iz malog mjesta Maltahöhe u kojem su nas domaćini u hotelu iznenadili pozdravom na hrvatskom! U tom dijelu pustinje Namib INA već godinama ima ured (zbog istraživanja nafte), pa ne treba čuditi ni ploča veličine jumbo plakata s reklamom za INU.

Gordana Egartner Tkalec