… u Hrvatskom je saboru 2. svibnja 1843. godine između ostalog rekao: „Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!”

Danas hrvatski, materinski jezik u hrvatskim školama đaci uče tek mizernih četiri do pet sati na tjedan. U strukovnim školama nerijetko i samo tri. Finci, s druge strane, imaju 14 tjedno sati, Francuzi 10 i planiraju povećati na 12, a Mađari od šest do osam sati. Nije onda vrijedno čuđenja što nam učenici pokazuju loše rezultate u čitalačkoj pismenosti i jezičnim kompetencijama. Narod koji ne poštuje svoj jezik ne poštuje ni sebe samoga.

■  ODLAZAK IZ ZEMLJE  ■ 

Novi kurikulum hrvatskog jezika, oko kojeg je bilo dosta prijepora te je i HAZU u svojoj recenziji upozorio na niz nedostataka, donosi određene promjene, ali ne i povećanje tjedne satnice. Akademik Josip BRATULIĆ umirovljeni je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je predavao na Katedri za stariju hrvatsku književnost, a bio je i dekan Fakulteta u ratnome razdoblju te predsjednik Matice hrvatske. Upozorava da je duboko pogrješno misliti kako materinski jezik ne treba učiti, ne treba vježbati:

– Instrument kojim se sporazumijevamo s drugima, po kojem nas je prepoznao svijet, po kojem dobivamo informacije od svijeta, upravo je jezik. Je li važnije našu djecu naučiti engleski jezik ili hrvatski? Jer ispada kao da djecu i formalno, kroz sustav školovanja, pripremo za odlazak iz domovine. Svakodnevno im se pokazuje da je bolje znati engleski od materinskog jezika.

Bratulića zabrinjava što su današnje generacije nekako najvještije u surfanju po internetu, što im je mobitel stalno u rukama, a na knjigu su zaboravili pa primjećuje kako su umreženi s cijelim svijetom osim sa sobom. Kao da se srame pokazati da ih zanima nešto drugo, jer su ti pojedinci koji odskaču od skupine često izloženi pogrdama i ruganju.

– Ne znamo koga, kako i zašto odgajamo. Zbog toga je vjerojatno i smanjen broj nastavnih sati. I hrvatskog jezika, ali i drugih predmeta, poput likovnog, glazbenog, tehničkog. Siguran sam da bi nastavnici imali štošta za reći u vezi s tom malom satnicom, ali ih nikad o tome nitko nije pitao. A mi smo sve što ima humanistički predznak u našemu školstvu sveli na najmanju moguću mjeru.

Primjećuje i slabe jezične kompetencije naših javnih govornika, političara. Zato smatra da u Hrvatski sabor ne bi smjeli ulazili oni koji hrvatski jezik loše govore. A o politici ovisi i budućnost aktualne reforme školstva. Akademik Bratulić ističe da dokle god imamo dva polarizirana politička sustava, koji stalnu ratuju protiv ničega, nemamo uopće izgleda za budućnost. Tako da bilo koja reforma ne može uspjeti.

– Prošao sam dakle mnogo reformi i znam da je svaka stala nakon druge godine. Finci imaju 14 sati tjedno materinskog jezika, jer znaju da ih to povezuje međusobno. Kod nas takve nacionalne povezanosti nema. Mi tobože sve razumijemo, sve znamo, a djeca nam ne znaju više međusobno pričati, kamoli se izražavati kroz sastavke ili poeziju. Ali zato znaju surfati po mobitelima. Što je, dakle, svrha njihova svakodnevnog odlaska u školu? Da znaju napisati SMS poruku na mobitelu? Bojim se zato da reforma ne može uspjeti – zaključuje Bratulić.

Materinski jezik je stepenica prema drugim jezicima. I ako netko ne zna svoj jezik, teško će naučiti tuđi. Jezične kompetencije naših učenika slabe su zato što i vrlo malo čitaju. Držanje knjige u ruci sve im je straniji pojam. A i ono što pročitaju, ne razumiju, što se pokazuje svake godine na državnoj maturi. Sjetimo se Marulićeve Judite i boje njezina prstena, oko koje se digla bura, a radilo se samo o čitanju s nerazumijevanjem.

……………………

LOŠA PISMENOST, JOŠ LOŠIJI RUKOPIS

Profesorica Poturiček ističe kako nam ne trebaju PISA testovi da uočimo pad pismenosti naših učenika. Vidi se to po sve većem broju nesuvislih zadaća, po sve lošijim esejima na državnoj maturi i nižim pragovima prolaznosti.

Srednjoškolci pa i studenti teško pišu sastavke, njihovi radovi nemaju odlomke, ne razlikuju uvod od zaključka, veliko i malo slovo poseban su problem, naročito u pridjevima. Muče ih ije i je, č i ć. Kao da su preskočili cijelo osnovnoškolsko obrazovanje.

Također, nikad nisu lošije i ružnije pisali. Tijekom ispravka jedne zadaćnice srednjoškolskom profesoru, pa i profesoru na fakultetu, pola vremena otpadne na dešifriranje rukopisa. I to je posljedica zanemarivanja materinskog jezika u školama. Sve se manje čita, još se manje piše. A ne samo da ne čitaju, današnja djeca ni ne razgovaraju. Sve se svodi na tipkanje po mobitelima, otkud i potječe to nepismeno izražavanje u kratkim SMS formama. Čakovečki gimnazijski profesor Ivan Pranjić, koji je tijekom godina uspješno otkrio i usmjerio neke današnje književne talente, poput Kristiana Novaka, autora hit-romana Črna mati zemla, govori da ga to itekako zabrinjava:

– Većina učenika provede po sedam sati dnevno u školi ne izgovorivši, osim na odmoru, ni riječi. Pri tome se, naravno, užasno dosađuju. Nestrukturirano izražavanje, slab vokabular, korištenje poštapalica, zamuckivanje i gestikulacija logičan su rezultat škole u kojoj nastavnik mora projuriti kroz preobilno gradivo, a učenik ne stigne pokazati ni boju glasa!

……………………

 Profesor Krešimir MIĆANOVIĆ, predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta, smatra kako je djecu moguće naučiti da čitaju s razumijevanjem, ali je potrebno promijeniti odnos prema lektiri.

– Mogući je put da se na nastavi hrvatskoga jezika zajednički čitaju kraći, pomno odabrani tekstovi te da se o njima raspravlja. To je način da djecu učimo kritičkom čitanju, artikuliranju i argumentiranju vlastitih stavova, ali i slušanju i uvažavanju drugoga i drugačijih stavova.

■  JEZIK MORAJU UČITI SVI  ■ 

O jezičnim vještinama naših javnih osoba, pa onda i političara, Mićanović govori da su dobre, jer je riječ o izvornim govornicima hrvatskog jezika. Drugo je pitanje kvaliteta njihova javnoga govora i o tome jesu li kompetentni govornici jezičnoga standarda:

– Mi još uvijek vjerujemo, rekao bih u tradiciji Praške lingvističke škole, da se jezična kultura ne može samo svesti na standardnojezičnu dimenziju, a opet smo skloni sav teret odgovornost prebaciti na nastavnice i nastavnike u školama.

Umirovljeni profesor Katedre za standardni jezik Marko SAMARDŽIJA, upitan zašto su satnica i položaj materinskog jezika u našem prosvjetnom sustavu toliko loši, govori da su se dosad navodila razna opravdanja od kojih nam je spomenuo tek dva.

– Prvo je povezano s himerom da postoji božanstveni dio Hrvatske u kojem se govori takozvani čist hrvatski jezik, koji oni koji su ondje rođeni zato ne moraju učiti. Nasuprot njima, stajala je većina onih koja, jer nije rođena u takoreći hrvatskoj Toskani, hrvatski mora učiti, premda sa slabim izgledima da će ga ikad naučiti. Tu je zabludu još od početka šezdesetih godina jezikoslovna kroatistika deaktualizirala postupno afirmirajući sociolingvistički i jezičnodidaktički važnu spoznaju da kod učenja vlastitoga standardnog jezika nema povlaštenih: da bi njime ovladali, moraju ga učiti svi pripadnici hrvatske jezične zajednice!

………… ✿ ✿ ✿ …………

S hrvatskim jezikom svi smo vezani za bezbroj generacija naših predaka. Ako pljunemo na taj jezik, pljunuli smo ne samo na grobove pradjedova, nego i na budućnost naše djece

………… ✿ Akademik Josip BRATULIĆ✿ …………

Drugo „opravdanje” zasnivalo se na činjenici da je pouka hrvatskoga u školi dugo bila nezadovoljavajuća zbog nedostatka odgovarajućih udžbenika, tj. bila je zasnovana na školskim gramatikama. Ali, što se osnovne škole tiče, taj je prigovor djelotvorno obesnažen još prije pedesetak godina, a što se tiče srednjih škola, barem prije četvrt stoljeća, pojašnjava Samardžija:

– Zato bi pokrenutu i potrebnu školsku reformu trebalo iskoristiti za bitno drugačije pozicioniranje mjesta i uloge hrvatskoga jezika kao nastavnog jezika, Hrvatskog jezika kao nastavnog predmeta i same nastave hrvatskoga jezika u okviru nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. Sve to, uvjeren sam, stajalo bi jamačno manje negoli uvođenje nekih drugih promjena o kojima se dosad govorilo.

Pritom bi svakako kao poticaj mogla poslužiti poznata postavka L. Wittgensteina o podudarnosti granica jezika i svijeta iz koje jasno slijedi da razmicanje prvih, sustavnim učenjem vlastitoga jezika, pouzdano vodi proširenju drugih, upozorava Samardžija:

– Spomenimo zemlje i narode u kojima je odnos prema vlastitomu jeziku bitno drugačiji od hrvatskoga, što se, uz ostalo, očituje i u broju nastavnih sati u osnovnim i srednjim školama. Pritom ne treba potezati do daleke Finske ili nešto bliže Francuske. Dosta je pogledati preko Sutle i Drave i vidjeti kako se susjedne nam Slovenija i Mađarska, tj. Slovenci i Mađari odnose prema svomu jeziku.

■  MINIMALNO SEDAM SATI  ■ 

Za dugogodišnjeg profesora hrvatskog jezika iz čakovečke gimnazije Ivana PRANJIĆA nema sumnje – mizerna satnica materinskog jezika u našim školama posljedica je postkolonijalnog mentaliteta kojega se u Hrvatskoj nismo uspjeli riješiti ni nakon osamostaljenja. U svim je prethodnim državnim zajednicama jezična emancipacija stigmatizirana kao nacionalizam, a hrvatski jezik čak nije smio nositi niti svoje ime. Danas svoj jezik imamo, ali se s djecom u školama tek površno bavimo svim značajkama materinskog jezika, budući da nastavnici moraju juriti kroz gradivo kako bi u maloj tjednoj satnici uspjeli s učenicima obraditi sve što je planirano, upozorava Pranjić:

– U četiri sata tjedno, koliko hrvatski gimnazijski nastavnik ima na raspolaganju, mora izložiti, ponoviti i ispitati književno gradivo od Homera do postmodernizma te jezikoslovno gradivo od fonetike preko morfologije i sintakse do leksikologije, uz pravopis i jezičnu povijest. Za pouku u izražavanju, usmenom i pisanom, što bi trebao biti najvažniji obrazovni ishod, jedva preostaje nekoliko sati godišnje.

Kada bismo postigli europski minimum u satnici materinskog jezika (sedam sati tjedno), profesori bi se mogli posvetiti najdelikatnijem dijelu svog posla – poučavanju u izražavanju na standardnome hrvatskom jeziku.

– Rasprave o književnim, filozofskim, povijesnim, glazbenim i likovnim fenomenima, stilovima i postupcima učinile bi ovaj predmet kulturološkim medijem, a učenicima bi podarile govorničke i spisateljske kompetencije – ističe Pranjić.

Bivši ravnatelj zagrebačke XVI. gimnazije Ante GULIN za lošu satnicu krivi institucije, jer, kaže, nitko, od Matice hrvatske preko HAZU-a do Sabora i resornog ministarstva, ne drži do standardnoga književnoga hrvatskog jezika. Prema tome, hrvatski je jako zapušten u nastavi, možda kao nikada do sada.

– Samo ljudi koji ne znaju što je jezik mogu reći da materinski jezik ne treba učiti. Materinski se jezik uči cijeli život, i u pisanoj formi, a posebno u govoru. To se vidi jako dobro na primjeru naših javnih djelatnika, političara, od kojih njih 90 posto ne govori razgovjetno niti zna oblikovati rečenicu. To možda i najbolje pokazuje taj naš katastrofalan odnos prema hrvatskom jeziku. Škole su stoga nemoćne, profesori hrvatskog jezika ne mogu učiniti baš ništa.

■  ČITANJE S [NE]RAZUMIJEVANJEM  ■ 

Gulin smatra da je posljednja inačica kurikuluma hrvatskog jezika korektna, ali zamjera što nema povećanja satnice. Uvjeren je da učenici jesu preopterećeni svime i svačime, ali hrvatski bi jezik morao biti zastupljeniji:

– Četiri sam desetljeća radio u školi, a nastavni plan nam je praktički ostao isti, skoro iz 19. stoljeća. Kakve to škole imaju šesnaest, sedamnaest redovitih predmeta?! Tako dugo dok se ne riješi ta preopterećenost, i đaka i nastavnika, da imamo šest-sedam obvezatnih predmeta, ostalo izborno, neće biti promjene nabolje. Misli se mijenjati program, metode programa, način vrjednovanja, ali vertikala koja je najvažnija – nastavnici – nemaju kompetencija da to provedu. Nema dovoljno sustavne edukacije, škole često nisu u mogućnosti platiti niti jedan dan stručnog usavršavanja nekom profesoru, a kamoli više i češće. Ostaje jedino da si profesori to plaćaju iz vlastitog džepa, a ionako su potplaćeni!

………… ✿ ✿ ✿ …………

U četiri sata tjedno, koliko hrvatski gimnazijski nastavnik ima na raspolaganju, mora izložiti, ponoviti i ispitati silno književno i jezikoslovno gradivo, uz pravopis i jezičnu povijest. Za pouku u izražavanju, usmenom i pisanom, što bi trebao biti najvažniji obrazovni ishod, jedva preostaje nekoliko sati godišnje

 … ✿ Ivan PRANJIĆ, Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec ✿ … 

Čitanje s razumijevanje po mnogima je najveći problem. Profesorica savjetnica hrvatskog jezika Nada POTURIČEK, dobitnica nagrade Ivan Filipović za rezultate i uspjehe u području poučavanja materinskog jezika, 19 je godina radila u križevačkoj gimnaziji Ivana Zakmardija Dijankovečkoga. Zadnjih devet predaje hrvatski u Srednjoj školi Vrbovec. Vrlo je nezadovoljna satnicom materinskog jezika. Neshvatljivo joj je da se kritizira što su Marulićeva djela na državnoj maturi i da predstavnici vlasti izjavljuju kako je čitanje klasika maltretiranje učenika.

– Nimalo nas ne čude bolji rezultati iz engleskoga nego iz hrvatskoga! Problem su i lažni povici na bubanje činjenica. Čuju se čak i izjave da je problem u načinu rada, a ne u broju sati. Nastava hrvatskoga utemeljena je na kompetencijskom pristupu poučavanju. O tome imamo i dobru stručnu literaturu, ali i rezultate na državnim natjecanjima, smotri Lidrano itd. Kako analize tekstova, eseje, javne govore, debate, novinarske članke, kritičke osvrte, izložbe, školske listove, napisane priče, recitiranu poeziju, pripremljene i izvedene predstave netko može uporno zvati bubanjem činjenica?!

Zaključuje da bi gimnazijalci morali imati materinski jezik najmanje šest sati tjedno da bi stigli svladati jezik na najvišoj razini, naučili i uvježbali strukturirano usmeno i pisano izražavanje, tumačiti složene književne i neknjiževne tekstove, da bi dobro upoznali djela strane i hrvatske književnosti, stekli iskustvo čitanja umjetničkoga djela i medijski se opismenili:

– Rješenje problema leži u politici – ona donosi odluke kojima pokazuje poštovanje ili prijezir prema nacionalnim pitanjima kao što je položaj materinskoga jezika u školskom sustavu i budućnost naše djece! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ] 

………… ✿ ✿ ✿ …………

Hrvatski đaci svoj materinski jezik u školama uče tek četiri do pet sati na tjedan. U strukovnim školama nerijetko i samo tri. Finci, s druge strane, imaju 14 tjedno sati, Francuzi 10 i planiraju povećati na 12, a Mađari od šest do osam sati

………… ✿ ✿ ✿ …………