… jeli najbolje pržene krumpiriće koje smo ikad probali, skakali po zaleđenim potocima i svirali harmoniku.

Uz seoske užitke i nepodopštine, pričali smo i o školi. Naši su roditelji, unatoč tomu ili baš zbog toga što su rođeni u siromašnoj seoskoj sredini, vrednovali obrazovanje iznad svega. Stoga nije čudno što smo rođaci i ja razgovarali o tome što smo čitali u školi. Ti su razgovori tekli otprilike ovako:

Ja: Pročitali smo tri knjige iz Engleskog ove godine.

• Karolina: Samo tri? Mi smo pročitali pet!

Ja: Lažeš!

• Karolina: Pođi sa mnom danas i pokazat ću ti.

Ja: Mi smo morali naučiti pjesmicu napamet.

• Karolina: Stvarno? Mi učimo pjesme napamet otkad sam navršila šest godina.

Ja: Prestani lagati!

Brzo sam shvatila: Karolina i svi moji rođaci učili su više, radili više i proživjeli više u jednoj školskoj godini nego ja u tri! U osmom su razredu već pisali eseje. U devetom su razredu čitali Shakespearea i raspravljali o moralnim pitanjima. U jedanaestom su razredu morali zapamtiti sve države i glavne gradove na svijetu te analizirati geopolitičke promjene u Indiji. U dvanaestom razredu rješavali su matematičke zadatke na sveučilišnoj razini. Potom su na kraju srednjoškolskog obrazovanja pisali završni ispit koji obuhvaća cjelokupno gradivo iz svih područja – matematike, čitanja, pisanja, literature, prirodoslovlja, svjetske povijesti. Samo dio njih dovoljno je naučio da dobije odličnu ocjenu, što je velika čast.

U Poljskoj se nitko koga poznajem nije žalio zbog toga.

Nitko od mojih rođaka nikad nije rekao: „Škola je preteška.”

Nitko se nije žalio da su im učitelji previše zahtjevni ili strogi.

Moji su se rođaci divili svojim učiteljima čak i kad su ih tjerali da dodatno uče, jer će zbog toga biti uspješniji. I po tomu se moji kanadski učenici razlikuju od poljskih.

Iako ne možemo mijenjati način na koji društvo promatra učitelje ili kako naši učenici gledaju na obrazovanje, možemo podići razinu vlastitoga nastavnog programa. Pojednostavili smo kurikulum kako bismo popravili uspjeh svojih učenika i učinili da se bolje osjećaju.

PITANJA KOJA SI TREBATE POSTAVITI KAD PLANIRATE SLJEDEĆU LEKCIJU:

Ne pitajte: je li ova lekcija zabavna?

• Pitajte: je li ova lekcija provokativna, inspirativna, izazovna?

Ne pitajte: osjećaju li se moji učenici ponosnima na sebe?

• Pitajte: uče li moji učenici? Stječu li dodatno samopouzdanje zbog novih znanja i unaprijeđenih vještina?

Ne pitajte: vole li me moji učenici? Sviđam li im se kao osoba?

• Pitajte: jesam li ih učinila pametnijima, kulturnijima, boljima? Jesi li moje pobude cijenjene?

Ne pitajte: hoće li ova lekcija biti zanimljiva mojim učenicima?

• Pitajte: hoće li ova lekcija biti korisna mojim učenicima? Hoće li poboljšati njihove vještine razmišljanja na višoj razini?

Ne pitajte: je li ovaj projekt pogodan za ocjenjivanje?

• Pitajte: što će učenici moći proizvesti ako ih postavim pred ovaj izazov. Saznajmo!

Znam da je popularno govoriti o samopouzdanju učenika. I o zabavi. I uključiti mnogo igre i zabave u nastavne lekcije. Jednom su mi na profesionalnom usavršavanju čak rekli da ne bih trebala biti edukator već „obrazobavljač” (edutainer).

Ali, moram biti iskrena, ja nisam zabavljač. U dubini duše ja sam Poljakinja-Kanađanka sa snažnom vjerom u važnost izazova, strogoću i visoke obrazovne standarde u svakoj učionici.

I odlučila sam poštovati svoja uvjerenja u učionici.

Iako moji učenici katkad gunđaju, dokazi u prilog mojoj teoriji se gomilaju. Na kraju godine većini  učenika to ne smeta.

………………

NAPOMENA

•  Blackboardtalk – blog namijenjen učiteljima.
• Izvor: blackboardtalk.com