• „Nedostajat će nam ova djeca…”
• „Još jedna odlična godina…”
• „Oni su sad spremni…”

Sve nam je to na umu kad planiramo svoje nastavne sate, do posljednjeg dana, dok pokušavamo nastaviti poučavanje unatoč energiji, ludosti i dašku ljeta u zraku.

Razmišljamo o tome koliko smo daleko došli, koliko su oni odrasli, koliko smo mi odrasli. Znamo da ono čega će se uvijek sjećati vjerojatno neće biti lekcije koje smo toliko studiozno isplanirali, niti ocjene koje su dobili, niti domaće zadaće koje su pisali, već trenutci, osjećaji, male stvari koje na kraju postaju velike. Na primjer:

kako smo svakog dana stajali na vratima učionice i pozdravljali ih

kako bismo se nasmiješili svaki put kad bismo ih vidjeli

kako bismo ih pitali što nije u redu, umjesto da unaprijed pretpostavljamo kako znamo o čemu se radi

kako smo pitali druge na koji način da postanemo bolji i zaista slušali umjesto da to shvatimo kao kritiku

kako smo im dali vremena kad su ga trebali i kako se to na kraju isplatilo

kako smo im rekli da nam je drago što su ovdje umjesto da im kažemo da kasne

kako smo se trudili da ono što uče bude važno

kako smo ih pitali što bi mogli napraviti bolje i zatim to i napravili

kako su, bez obzira na to koji je dan, bez obzira na to kako smo se osjećali, naše učionice uvijek bile spremne za dijete koje je došlo u školu zbog toga što je to bilo dijete kojem smo se nadali.

Obećavamo da ćemo i dalje pokušavati doprijeti do svakog djeteta do kojeg nismo uspjeli doprijeti, sve do posljednjeg dana, do posljednjeg trenutka.

Svaku školsku godinu počinjemo puni nade i snova. Naša su srca spremna voljeti, katkad sumnjajući u to da možemo biti ono što oni žele i od nas trebaju. Svaku školsku godini počinjemo i s uzvišenim ciljevima i novim idejama, spremni promijeniti njihove živote nabolje.

I što nam na kraju ostaje?

Ostaje nam godina ispunjena trenutcima koji nas oblikuju na načine koje još ne možemo ni razumjeti.

Godina ispunjena učenjem koje će nam pomoći da budemo bolji.

Godina ispunjena prilikama da učinimo više.

Godina koja nas je, nadamo se, naučila onoliko koliko smo mi naučili njih.

I srcima koja su sad ispunjena imenima još više djece, koja su od potpunih stranaca postala naša djeca. Naša djeca koja će nam nedostajati čak i ako oni zaborave naša imena. Čak i ako zaborave naše lekcije. Čak i ako jedva čekaju ljeto i odbrojavaju dane.

• Tko bi rekao da smo imali toliko ljubavi u sebi?
• Tko bi rekao da ćemo biti spremni opet krenuti ispočetka?

……………………..

NAPOMENA

• Pernille RIPP poučava učenike sedmog razreda, autorica je i osnivačica pokreta Global Read Aloud [www.theglobalreadaloud.com] – inicijative koja promiče pismenost i koja je povezala više od dva milijuna učenika od 2010. upotrebom tehnologije. Ripp je također autorica popularne knjige „Passionate Learners: Giving Our Classrooms Back to Our Students” te redovito objavljuje članke na svome blogu.
• Izvor: pernillesripp.com