Svojim učenicima pokušavamo usaditi pravo na pogrešku. Govorimo im da daju sve od sebe i da se ne boje neuspjeha te pokušavamo kod učenika potaknuti način razmišljanja koji potiče razvoj*.

Mi ih podižemo kad padnu i uvijek s njima krećemo ispočetka. Međutim, s odraslima u školi sasvim je drukčija priča.

[*Način razmišljanja koji potiče razvoj – ideja da inteligencija i sposobnosti nisu „fiksni”, nego se mogu razviti uz određen trud i naporan rad – koncept je koji je prva definirala psihologinja Carol DWECK.]

Učitelji bi također trebali imati pravo na pogrešku bez straha od posljedica – govorim o pravu na višestruke pogreške. Njima bi trebalo biti dopušteno griješiti u nizu područja, možda ne beskrajno, ali sigurno tijekom određenog vremena. Njima bi također trebalo biti dopušteno pronaći vlastiti put do napretka te da ne budu „usmjereni” u unaprijed zadanom smjeru. Učitelje bi trebalo aktivno poticati na to da otkriju što za njih djeluje.

Učenje i profesionalni razvoj važni su za učitelja, ali jednako su važni i njihovi pokušaji, neuspjeh, rast i poboljšanje. Ravnateljica Maria Cowler to je prilično dobro sročila na Twitteru:

„Nijedna škola ne može tvrditi da teži načinu razmišljanja koji potiče razvoj ako učiteljima nije dopušteno pokušati, pogriješiti, osvrnuti se na svoje pokušaje i poboljšaju ih.”

U današnjim školama težnja za poboljšanjem standarda i osiguranjem brzog poboljšanja često vodi do ponašanja zbog kojih se učitelji boje eksperimentirati, uvoditi nešto novo u učionicu i učiti. Možda je najgora posljedica ovakvoga školskog ozračja rezerviranost i nevoljkost da se pristupi kolegama ili školskim vođama s izjavama kao što su „Ne znam što radim” ili „Potpuno sam zeznuo stvar”. Učitelji se boje da će njihovi kolege loše misliti o njima ako priznaju da se ne uspijevaju nositi s ponašanjem učenika ili ako ne uspiju razviti vlastito upravljanje učionicom, što je tužno.

UČITELJI SE BOJE UVODITI NOVOSTI U UČIONICU  

Jedna je od najvećih posljedica ove kulture straha nedostatak spremnosti za eksperimentiranjem ili uvođenjem novosti u učionicu, a to je ključni dio razvoja učitelja.

Mentalitet koji kaže „Pokušat ću napraviti ono što svi drugi rade” umjesto „Napravit ću štogod funkcionira za mene i moje učenike” katkad je teško odbaciti. Stoga učitelji zaglave u svojoj praksi i ne uspiju ostvariti „učiteljsku ličnost” i postići određenu razinu udobnosti u vlastitoj praksi.

Imao sam sreće što sam radio s učiteljima kojima sam se mogao obratiti i reći: „Zeznuo sam.” Sjećam se određenog primjera, kad sam mislio da sam izgubio neke materijale za nastavni sat i bio sam pod iznimnim stresom zbog toga, ali nisam oklijevao i poslao sam poruku kolegi da podijelim s njime svoje brige, na što mi je on odgovorio: „Ne brini se, pronaći ćeš ih.” (I jesam). Usporedite to primjerice s učiteljima koji misle da moraju zauzeti ozbiljnu pozu svaki put kad ravnatelj prođe kraj njihove učionice. Usporedite to s učiteljima koji provode sate i sate uređujući svoju učionicu ne toliko radi učenika već radi mišljenja drugih učitelja…

Previše je škola postalo rigorozno u svojoj kulturi, mnoge od njih to i ne shvaćaju. Međutim, statistike koje pokazuju broj učitelja koji su otišli iz profesije pričaju drugu priču.

U poučavanju i učenju neuspjeh je jednako važan kao i uspjeh. Dugoročno, prepoznavanje te činjenice pomaže u stvaranju učinkovitijih učitelja.

………………….

NAPOMENA

• TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati i inspirirati edukatore širom svijeta.
• Izvor: tes.com
• Photo by Jonas Jacobsson on Unsplash