Ne zbog toga što imam previše posla. Ne zbog gomile drugih stvari koje svakodnevno moram napraviti.

Ne.

Više zbog toga što, jednostavno rečeno, ne znam što bih rekla.

• Prosvjeda i gnjeva, koje sam očekivala i zbog koji sam mislila da ću morati ukinuti ovo pravilo, nije bilo.
• Bijesa ili skrivenih pokušaja unošenja mobitela u učionicu također nije bilo.
• Pisma ravnatelju naslovljena s „Kako se usuđujete” nikad nisu stigla.
• Jesu li neka djeca ljuta zbog ovog pravila? Vjerojatno.
• Unose li neka djeca i dalje mobitele u učionicu u svojim džepovima? Vjerojatno.
• Nadaju li se neka djeca da će se stvari vratiti na staro? Vjerojatno.

Međutim, jesu li zbog toga bijesna? Izbezumljena? Osjećaju li se kao da su njihova prava na neki način povrijeđena? Nikako.

Svakog dana imamo istu rutinu. Većina djece ostavlja mobitele u svojim ormarićima. Neka ih ostavljaju u košarici u našoj učionici. Nakon zvona za početak sata ja ih još jednom podsjetim da stave mobitele u košaricu i zatim počinje nastava, a učenici su usredotočeni na učenje onoliko koliko to u svibnju mogu biti.

Ipak, primijetila sam male stvari – više razgovora licem u lice u učionici, manje napetih lica, više prisutnosti, manje zabrinutosti…

Ispada da nismo trebali više „oblaka” (eng. cloud) za više angažmana, već smo trebali više prisutnosti. Više „ovdje”. Više „sada”.

A danas sam primijetila kako je nekoliko učenika zaboravilo zgrabiti svoje mobitele neposredno nakon završetka sata i tek su se kasnije vratili po njih. Neke sam učenike prije morala podsjetiti da pospreme svoje mobitele, a sad mi ti isti učenici dolaze i nekoliko sati kasnije, sretni što ih njihov mobitel još uvijek čeka na mjestu na kojem su ga ostavili, dok istodobno shvaćaju da to možda ionako nije tako važno. Nije kraj svijeta zbog toga što nekoliko sati nisu imali svoj mobitel kod sebe.

I tako ćemo nastaviti do kraja školske godine. Odvojeni od nečega za nas vrlo važnoga. Bez mobitela nema ni obavijesti, lajkova ili potrebe da snimimo svaki trenutak našeg dana. To nam otvara prostor i daje mogućnost da riskiramo, budemo prisutni i usredotočimo se jedni na druge, a sve zbog toga što smo uveli malu promjenu u svoj dan.

Pokrenula sam ovaj eksperiment, jer sam bila zabrinuta za mentalno zdravlje učenika i odraslih zbog toga što svakim danom postajemo sve ovisniji o mobitelima. Također, mislila sam da ću time uzrokovati gnjev i ljutnju, osjećaj nepovjerenja kod učenika ili da će roditelji misliti da sam samo još jedna učiteljica kojoj nije stalo do svojih učenika.

Međutim, ispada da je moj strah bio potpuno neutemeljen i da je to što tražim od svojih učenika bio korak u pravome smjeru. Na kraju, izgleda da ih zaista nismo ni trebali. Tko bi rekao…

…………………..

NAPOMENA

•  Pernille RIPP učiteljica je sedmog razreda, autorica i osnivačica pokreta „Global Read Aloud” (www.theglobalreadaloud.com), inicijative koja promiče pismenost i koja je povezala više od dva milijuna učenika od 2010. uporabom tehnologije. Ripp je također autorica popularne knjige „Passionate Learners: Giving Our Classrooms Back to Our Students” te redovito objavljuje na svome blogu.
• Izvor: pernillesripp.com