[Piše: Andreas SCHLEICHER, ravnatelj Uprave za obrazovanje i vještine OECD-a]… ili zabrinuti kad oni više ne uče o stvarima koje su nama bile važne. Učiteljima je udobnije poučavati na onaj način na koji su oni bili poučavani nego onako kako su ih učili da poučavaju. Kao političar, vi primjerice možete izgubiti izbore zbog pitanja koja se tiču obrazovanja, međutim nikad nećete osvojiti izbore zbog istih razloga – potrebno je mnogo više vremena od jednoga izbornog ciklusa da biste proveli svoje namjere u konkretne rezultate.

Stoga, promjena obrazovne politike može se činiti nemogućom: često je teško osloniti se na ljude za pomoć zbog toga što status quo ima toliko zaštitnika. Najveći rizik u današnjem školstvu nije njegova neučinkovitost, već to što naš način obrazovanja gubi svrhu i važnost.

A kad promjena postane zaista brza, obrazovni sustavi zbog svoje sporosti trebaju vremena da se prilagode i to ih čini zaista sporima i dezorijentiranima.

Živimo u svijetu u kojem je stvari koje je lako poučavati i ispitati također lako digitalizirati i automatizirati. Povijesno gledano, obrazovanje je pobijedilo u utrci s tehnologijom, ali nema jamstva da će tako biti i u budućnosti. Učenici koji odrastaju uz pametne telefone, ali i uz slabije obrazovanje, suočit će se s novim rizicima.

Kad smo još mogli pretpostaviti da će ono što učimo u školi potrajati cijeli život, poučavanje sadržajnog znanja i rutinskih kognitivnih vještina s pravom je bilo u središtu obrazovanja. S druge strane, danas vas svijet više ne nagrađuje za ono što znate – Google zna sve – već za ono što možete napraviti s onime što znate.

Ako kao učitelji samo poučavamo djecu onome što znamo, ona bi mogla zapamtiti dovoljno da slijede naše stope. Međutim, samo ako im pomognemo izgraditi pouzdani kompas i dobre navigacijske vještine bit će sposobni ići bilo kamo i pronaći svoj put u ovom složenom, nestalnom i nesigurnom svijetu.

Jedan od razloga zbog kojih smo zapeli u određenoj fazi razvoja obrazovanja jest taj da je naše razmišljanje informirano prevladavajućim mitovima koji prožimaju današnje obrazovne sustave. Zato sam svoju novu knjigu „World Class: Building a 21st-century school system” počeo razotkrivanjem nekih od najčešćih obrazovnih mitova:

✿  „Siromašniji učenici uvijek će biti lošiji u školi.”

TO NIJE ISTINA: 10 posto djece iz siromašnijih obitelji u Šangaju postiže bolje rezultate u matematici nego 10 posto najpovlaštenijih učenika u velikim američkim gradovima.

✿  „Imigranti će smanjiti uspješnost zemlje na međunarodnim ljestvicama.”

TO NIJE ISTINA: ne postoji odnos između postotka učenika imigranata i kvalitete obrazovnog sustava, a školski sustavi u kojima se učenici imigranti nastanjuju mnogo su važniji od zemalja iz kojih dolaze.

✿  „Manji razred znači bolje rezultate.”

TO NIJE ISTINA: svaki put kad iznimno uspješni obrazovni sustavi moraju donijeti odluku između manjeg razreda i boljeg učitelja, oni odaberu potonje. Manji razredi često stvaraju razrednu kulturu u kojoj učitelji samo poučavaju i nemaju vremena za pružanje podrške pojedinim učenicima ili za suradnju s drugim učiteljima ili roditeljima – aktivnosti koje su obilježja iznimno uspješnih obrazovnih sustava.

✿  „Više vremena provedenog učeći uvijek znači bolje rezultate.”

TO NIJE ISTINA: primjerice učenici u Finskoj provode otprilike upola manje vremena učeći nego učenici u Ujedinjenim Arapskim Emiratima; međutim, učenici u Finskoj mnogo nauče u kratko vrijeme, dok učenici u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nauče vrlo malo u mnogo vremena.

✿  „Rezultati PISA testova puki su odraz kulture.”

TO NIJE ISTINA: obrazovni sustavi koji su napredovali u relativno kratkom vremenu nisu promijenili svoju kulturu već svoju obrazovnu politiku i praksu.

Zašto smo toliko opterećeni mitovima i praksama iz prošlosti? Zbog toga što obrazovni  sustavi imaju naviku izgradnje „zidova” koji razdvajaju učitelje, škole ili same sustave od vršnjačkog učenja. Kad sam pokrenuo PISA-u, osnovna je ideja bila srušiti te zidove. Ideja je bila prikupiti visokokvalitetne podatke i kombinirati ih s informacijama o širim društvenim ishodima, zatim analizirati te podatke kako bi pomogli edukatorima i istraživačima da donose informiranije odluke te iskoristiti moć suradnje za utemeljeno djelovanje, a ujedno naglasiti važnost nemiješanja politike u obrazovanje kad to nije potrebno.

Dobra je vijest da se naše znanje o onome što funkcionira u obrazovanju znatno poboljšalo. U svojoj knjizi opširno pišem o tome što školske sustave čini uspješnima te što čini iznimno uspješne školske sustave drukčijima.

Ipak, znanje je vrijedno samo onoliko koliko i naša sposobnost da djelujemo na tim temeljima. Da bismo promijenili školstvo treba nam ne samo radikalna vizija onoga što je moguće, već i pametne strategije koje će pomoći upravljati tom promjenom. Put prema obrazovnoj reformi zasićen je dobrim idejama koje su loše provedene. Zakoni, pravila, strukture i institucije na koje se obrazovni vođe obično fokusiraju poput vrha su ledene sante.

Obrazovne je sustave toliko teško promijeniti zato što postoji mnogo veći nevidljivi dio ispod razine površine. Ovaj nevidljivi dio svodi se na interese, mišljenja, motivacije i strahove ljudi koji su uključeni u obrazovanje, uključujući roditelje i učitelje. Ovdje dolazi do neočekivanog sudara, zbog toga što ovaj dio obrazovne reforme teži izbjeći radaru javne politike. To je razlog zbog kojeg su obrazovni vođe rijetko kad uspješni u reformama, osim ako postignu zajedničko razumijevanje te ako stvore kapacitet i odgovarajuće političko ozračje, uz mjere odgovornosti koje su osmišljene da potaknu inovacije umjesto suglasja.

Naš zadatak nije nemoguće učiniti mogućim, već moguće učiniti dostižnim.

Mnogi učitelji i škole spremni su za promjenu. Da bi ohrabrila njihov razvoj, sadašnja se politika mora promijeniti u politiku koja inspirira i omogućuje inovaciju te prepoznaje i širi najbolje prakse.

Takav pomak mora biti izgrađen na temelju povjerenja: povjerenje u obrazovanje, u obrazovne institucije, u škole i učitelje, u učenike i zajednice. Povjerenje je ključan dio dobrog upravljanja u svim javnim službama te ključna odrednica pozicija na kojima odlični ljudi žele raditi. Međutim, povjerenje ne može biti zakonom propisano; to je razlog zbog kojeg je toliko teško graditi na temelju tradicionalnih administrativnih struktura. Povjerenje je uvijek namjerno. Povjerenje može biti kultivirano i potaknuto jedino zdravim odnosima i konstruktivnom transparentnošću. To je lekcija koju svi možemo naučiti od Finske, gdje ankete stalno pokazuju visoku razinu povjerenja javnosti u obrazovanje. U vrijeme kad sustavi naredbe i kontrole slabe, izgradnja povjerenja način je koji najviše obećava kad su u pitanju napredak i razvoj modernih obrazovnih sustava.

Uslijed svih ovih izazova, ne trebamo ostati pasivni. Iako tehnologija i globalizacija imaju razdoran utjecaj za našu ekonomsku i društvenu strukturu, ove implikacije nisu unaprijed određene. Njihovi će ishodi biti određeni našim kolektivnim odgovorom na ove razdore – igrom između tehnološke fronte te kulturoloških, društvenih, institucionalnih i ekonomskih izvršitelja koje mobiliziramo kao odgovor. Imamo sposobnost djelovati, pretpostaviti i „uokviriti” svoje djelovanje na smislen način te osmisliti i provesti plan kojim ćemo to postići.

Odlučio sam napisati ovu knjigu kad sam vidio da djeca iz najsiromašnijih dijelova Šangaja uče od najboljih učitelja u Šangaju. Tad sam shvatio da je univerzalno, visokokvalitetno obrazovanje cilj koji možemo postići te da naš zadatak nije nemoguće učiniti mogućim, već moguće učiniti dostižnim. To nije kvantna fizika; na nama je da osiguramo budućnost milijuna učenika koji je trenutačno nemaju.

…………………

NAPOMENA

• Blog OECD Education & Skills Today raspravlja o postojećim i novim problemima u obrazovanju, koji uključuju uspješnost učenika na međunarodnim ispitima (PISA), vještine 21. stoljeća, kretanja u višem obrazovanju, rani i predškolski odgoj i obrazovanje i dr.
• Izvor: oecdeducationtoday.blogspot.com
• benjamin-dada-323461-unsplash