Zanimljivosti
KAKO DALJE > DJECA ODGOJENA S PREUVELIČANIM OSJEĆAJEM JEDINSTVENOSTI
Djecu pretvorili u „pahuljice”, sad od njih treba „napraviti snjegovića”
objavljeno: 9. srpnja 2019.

Zato što su mnoga djeca danas odgajana u pretolerantnom okruženju, zaštićena od teške životne stvarnosti i odgovornosti. Neki kažu da smo ih pretjerano zaštitili, stavili pod stakleno zvono.

Wikipedija nas podsjeća: „Termin ‘pahuljica’ odnosi se na djecu koja su odgajana na način koji im daje pretjerani osjećaj vlastite jedinstvenosti.”

U početku je termin „generacija pahuljica” bio samo žargon, ali je ubrzo dobio priznanje kao jedna od riječi 2016. godine Collinsova rječnika. Collins taj termin označava kao „mladež u 2010-ima koja je manje otporna i sklonija uvredama od prijašnjih generacija”.

KAKO SE I ZAŠTO POJAVILA „GENERACIJA PAHULJICA”

✿ Helikopter-roditelji

To su roditelji o kojima slušamo od 2002. godine, oni koji oblijeću svoju djecu brinući se o tome da dobiju sve privilegije koje zaslužuju. Prije više od trideset godina stilovi roditeljstva počeli su se mijenjati. Majke i očevi postali su okupirani sigurnošću djeteta i njegovim samopouzdanjem. Kako je ova populacija roditelja rasla, kultura je počela pratiti njihove osjećaje: znak „beba u autu” na stražnjem dijelu automobila, stolovi za presvlačenje djece u javnim toaletima, jačanje sigurnosnih pravila. Poznajem roditelje koji pišu domaću zadaću za svoje dijete i one koji su se čak pridružili svom diplomandu na njegovu prvom razgovoru za posao.

✿ Nagrade za sudjelovanje

I dječji su sportski klubovi odlučili da je važnije slaviti sudjelovanje nego pobjedu. Bilo je to razumljivo. Većina djece neće osvojiti prvenstvo i odrasli su smatrali da i prosječne igrače nekako treba nagraditi. Prije nekoliko sam godina posjetio prijateljevu kuću i vidio da je soba njegova djeteta ispunjena trofejima. No, nikad nije osvojio nijedno prvenstvo. To je potaknulo djetetovo očekivanje nagrade za samo sudjelovanje.

✿ Inflacija ocjena

Ocjene učenika u porastu su već četrdeset godina, ali ne zbog toga što su učenici pametniji od djece prije nekoliko desetljeća, već zbog inflacije ocjena. Šezdesetih godina prošloga stoljeća prosječna je ocjena bila trojka. Zašto? Zato što je trojka prosjek. Danas je prosječna ocjena petica. Mnogi odrasli strahuju da se učenici ne mogu nositi s teškom realnošću ocjene dobar. U jednom su mi školskom okrugu rekli da im prilikom ocjenjivanja nije dopušteno upotrebljavati crvenu olovku, jer je to previše grubo prema učenicima. Neki su pak rekli da ne upotrebljavaju riječ „ne”, jer je previše negativna.

✿ Virtualna stvarnost i propisana aktivnost

Umjesto da tinejdžeri rade, mi smo ih uključili u recitale, vježbe i igre, koje propisuju i nadgledaju odrasli. Iako sviranje, plesanje i sport njeguju disciplinu, oni su i dalje samo virtualna stvarnost, samo preslika stvarnog života. Kad tinejdžer kaže da želi raditi nešto smisleno, odrasli ih smjeste u kontrolirani program koji simulira stvarnost. Sve što odrasli kontroliraju stvara ovisnost i smanjuje osjećaj samopouzdanja.

✿ Tehnologija i mediji

U posljednjih su dvadeset godina mobilni uređaji i društvene mreže prevladali. Danas su djeca svakodnevno izložena desetinama tisuća slika. Oni vjeruju da svatko zaslužuje najnoviji iPhone, najnoviji Abercrombie i Fitch jeans, najnoviji Xbox, najnovije tenisice Nike i pretplatu na Netflix. Osjećaj da vam nešto pripada i materijalizam obično idu ruku pod ruku.

✿ Tko je kriv?

„Pahuljice” su u konačnici proizvod našeg djelovanja. Ne shvaćajući na vrijeme što se događa, roditelji su zaboravili da odgajati djecu ne znači samo zaštititi, već i pripremiti. Nismo im dopustili da posrnu. Uklanjali smo posljedice loših odluka. Hvalili smo pogrešne kvalitete. Riskirali smo premalo, spašavali smo prebrzo, hvalili smo prelako. Kad su trebali zakoračiti u svijet odraslih, većina generacije, koja je obrazovanija i privilegiranija od prethodne, nakon diplome se vratila kući. Prema podatcima sa stranice Monster.com, između 2010. i 2014. od 60 do 80 posto Amerikanaca nakon fakulteta se vratilo kući. Istraživanje iz 2010. pokazalo je da trećina muškaraca u SAD-u u dobi između 22 i 34 godine živi s roditeljima. Iako se s problemima suočavaju oba spola, muškarci su prave žrtve ove tragedije. Često ostaju dječaci, iako dođe vrijeme da postanu muškarci. Premda se i žene i muškarci nakon fakulteta vraćaju kući, žene se češće vraćaju s planom, a muškarci bez ikakvog plana. Njihov „zov dužnosti” (Call of Duty – popularna videoigra) samo je virtualan, ne stvarnost. A majka je i više nego spremna kuhati, čistiti i posluživati.

KAKO IZRADITI SNJEGOVIĆA OD PAHULJICA

✿ Karakter i gravitacija

Okruženje nulte gravitacije uzrokuje atrofiju mišića. To smo naučili od NASA-e prije više od pedeset godina. Astronauti u svemiru moraju izvoditi vježbe kako ne bi previše oslabili u kapsuli u kojoj nema guranja i povlačenja gravitacijske sile.

Metaforički govoreći, ovo je pravilo primjenjivo i na Zemlji. Kad odrasli uklone „gravitaciju” (udarce i padove koji jačaju ljude), mladi nemaju sposobnost za ono za što su prethodne generacije bile sposobne učiniti. Karakter raste s gravitacijom. Kao njihovi vođe, moramo omogućiti gravitaciji da pokaže svoje učinke, znajući da je ona pozitivan i ključan element njihova razvoja. Odrastanje je kao vožnja bicikla. Morate to učiniti sami. Naravno, djeca počinju na triciklu, a potom na biciklu s pomoćnim kotačima. Ali pomoćne kotače s vremenom moraju skinuti, inače će osjećaj srama prevladati. Baš kao kad učimo dijete voziti bicikl, naše vodstvo mora ponuditi ravnotežu između podrške i puštanja. Mladi će danas graditi karakter samo kad su prisiljeni biti snalažljivi. Karakter se razvija, kaže psihologinja Angela DUCKWORTH, kad su učenici prisiljeni dati sve od sebe kako bi nešto postigli samostalno. Što im više materijala pružimo, to su manje snalažljivi. Također, istraživanja su pokazala da ih moramo potaknuti da se drže jedne obveze najmanje dvije godine kako bismo vidjeli dugotrajne rezultate.

✿ Kontrola i nada

U eksperimentu sa štakorima, psiholozi su otkrili nešto što su kasnije nazvali „naučena bespomoćnost”. Istraživanja su pokazala da štakori prestaju vući polugu kako bi došli do hrane kad se ništa ne dogodi. Ista se reakcija pojavljuje i kod ljudskih bića, gdje sudionici nastoje postići određeni cilj. Kad nakon nekog vremena ništa ne postignu, oni zaključe da je cilj izvan njihove kontrole i prestaju se truditi. Naši mladi prečesto odustaju baš zbog naučene bespomoćnosti. Istraživanja pokazuju da njihova tjeskoba i bespomoćnost rastu kad su njihove svakodnevne aktivnosti pod kontrolom odraslih odnosno izvan njihove kontrole. Što više kontroliramo i propisujemo aktivnosti, to oni sve manje osjećaju nadu, a sve više beznađe.

Nadalje, naučena bespomoćnost promiče neodgovornost. Djeca osjećaju premalo odgovornosti za rad, jer to „ne ovisi o njima”. Većina učenika srednje klase pretpostavlja da će ih odrasla osoba spasiti kad oni pogriješe. To je dobar osjećaj, ali sprječava razvoj. Misao da je ishod u njihovim rukama daje im osjećaj nade i samopouzdanja.

Stasale generacije trebaju polako poticati, čak i inzistirati na tome da se mlađoj generaciji odobri dio kontrole nad životnim planom. To je jedini način da se izgradi samopouzdanje, angažiranost i odgovornost. To zahtijeva povjerenje i fleksibilnost. Moramo se odlučiti što više želimo: savršenstvo ili rast.

✿ Vjerovanje i stvarnost

Što mislite, kakvu poruku šaljete učeniku ako mu pomažete nakon svake pogreške i spašavate stvar svaki put kad nešto pođe po zlu? To poručuje: „Ne vjerujemo da u sebi imaš ono što je potrebno za rješavanje ovog problema.” Na kraju se ovi mladi ljudi ne osjećaju odraslima sve do gotovo 30 godina. U jednom su istraživanju mladi ustvrdili da odrasla dob počinje s prvim djetetom. A danas se to događa daleko nakon 18. godine. Zašto im uopće dajemo pravo glasa, možda ni nemaju osjećaj za stvarnost? Prava bez odgovornosti stvaraju virtualne odrasle osobe i razmažena derišta.

Kao što sam ranije spomenuo, odrasli su ispunili dječje živote lažnim iskustvima. Mladi se možda ponašaju kao odrasli, ali im ne povjeravamo preuzimanje odgovornosti za istinski važne i vrijedne stvari. A oni su primili poruku jasno i glasno – vi ste samo djeca; vi ne znate bolje; vi trebate pomoć; vi niste odrasli.

Kad odrasli istodobno pružaju podršku i traže mnogo, postižu nevjerojatne stvari. Mlada osoba počinje vjerovati u sebe, jer je roditelj ili poslodavac povjerovao u njihove sposobnosti. Ako tu vjeru pokazuju tako da su im ponudili iskustvo stvarnog života, to šalje poruku: „Vjerujem u tebe i tvoju sposobnost da se nosiš s ovom situacijom.” To može biti prekooceansko putovanje, posao ili prikupljanje sredstava za neku plemenitu svrhu. Ali velika su očekivanja najvažnija. Jedno je istraživanje pokazalo da određena vrsta povratne informacije mladim osobama povećava njihove napore za 40 – 300 posto. O kakvoj se povratnoj informaciji radi? Jednostavno: „Dajem ti svoje mišljenje, jer imam velika očekivanja od tebe i znam da ih možeš ispuniti.” Sljedeći put kad dajete povratnu informaciju mladoj osobi, zapitajte se: „Poručujem li svojim mišljenjem da vjerujem u nju?”

Na kraju krajeva, mi smo stvorili „pahuljice”, sad je naš posao od njih napraviti snjegovića.

………………

NAPOMENA

  • Growing leaders – portal usredotočen na budućnost, svrha mu je širiti pozitivan utjecaj i empatiju, a zalaže se za razvoj kritičkog mišljenja.
  • Izvor: growingleaders.com