… kojima svaka ocjena igra veliku ulogu za upis u željenu srednju školi. Zbog toga roditelji rade pritisak na učenike, učenici i roditelji na nastavnike i ravnatelje kako bi se želja za što boljom ocjenom i realizirala. Kako to izbjeći, kako ublažiti stres kojem su svi toliko izloženi pitamo izvanrednog profesora na Učiteljskom fakultetu u Osijeku dr. Branka Bognara, pedagoga.

– Stres, pritisci i nezadovoljstvo sastavni su dio škole u kojoj učenici, odnosno njihove potrebe i interesi nisu u središtu nastavnog procesa. Kako bi se to izbjeglo potrebno je mijenjati mnogo toga u našim školama. Prije svega se to odnosi na didaktički pristup na kojemu nastavnici temelje svoju nastavu. Kod nas još prevladava didaktika prema kojoj se nastavnici pripremaju, obrađuju nastavne sadržaje, organiziraju vježbanje i ponavljanje te provjeravaju i ocjenjuju ono što su učenici naučili. U središtu su toga didaktičkog pristupa učitelji i nastavnici, a ne učenici. Pri tome je teško ublažiti stres kojemu su učenici izloženi, a posebno prilikom provjeravanja i ocjenjivanja.

Međutim, nastava ne mora nužno biti rezultat aktivnosti u kojoj dominiraju učitelji i nastavnici. Ona može biti zasnovana na didaktici u kojoj se ističe dogovor, realizaciju i evaluaciju. U takvoj se nastavi već na početku učenike uključuje u ispitivanje potreba i interesa, programiranje, planiranje i pripremanje. Dakle, učenici su podjednako aktivni u realizaciji i evaluaciji dogovorenog. Pri tome se evaluacija ne može svesti na provjeravanje i ocjenjivanje naučenoga, već na cijeli proces učenja. Nastavnici i učenici oslanjaju se na različite vrste podataka, pri čemu posebnu važnost imaju kvalitativni pokazatelji. Ocjene su samo jedan od pokazatelja uspješnosti procesa učenja o kojem već na početku treba postići dogovor. U takvome modelu stres, nezadovoljstvo i utrka za ocjenom prestaju biti nerješivim problemima.

Koliko je važno usvojiti trajno znanje, neovisno o tome hoće li u svjedodžbi biti četvorka ili petica?

– Trajno znanje u društvu brzih promjena više nije nešto čemu bi trebalo težiti. U vrijeme brzog razvoja digitalnih tehnologija važnije je učenike osposobiti da kritički analiziraju velike količine informacija, od kojih mnoge mogu biti proturječne, pa čak i netočne, te na temelju toga donositi informirane i promišljene odluke i poduzimati odgovarajuće akcije. Osim toga, važno je učenike poticati na stvaralaštvo, jer je ono ključna pretpostavka njihova osobnog razvoja, ali i razvoja društva u cjelini. Ne treba zaboraviti ni na razvoj empatije, komunikacijskih, suradničkih, poduzetničkih i drugih vještina. Ako se usmjerimo samo na provjeravanje i ocjenjivanje znanja, tad će naši učenici možda dobiti svjedodžbe o završenoj školi, ali će njihova pismenost i pripremljenost za život u suvremenom društvu biti upitna.

Je li uopće moguće postići da učenici ne uče za ocjene dok imamo ovakav način upisa u srednje škole, a i kasnije na fakultete?

– Upisi u srednje škole i na fakultete dio su problema koji bi trebalo rješavati na razini cijelog sustava. Posebno bih istaknuo problem upisa na fakultete. Naime, kod nas se vrlo malo pozornosti daje planiranju potreba za pojedinim strukama koje se obrazuju na visokoškolskim institucijama. To se između ostalog odnosi i na buduće nastavnike. Za razliku od toga, većina europskih država vodi računa o upisnoj politici u skladu s potrebama, odnosno mogućnostima zapošljavanja. Iznimke su Cipar, Srbija i Hrvatska. To je pitanje važno zbog jednostavnog razloga što ti mladi, visokoobrazovani ljudi nakon izvjesnog vremena neuspješnog traganja za poslom u struci svoju budućnost nastoje pronaći u drugim zemljama.

Koji bi po vašem mišljenju bio najbolji model selekcije učenika za određene srednje škole i fakultete? Je li to prijamni ispit, mala matura, državna matura ili nešto četvrto?

– Prvi bi korak trebao biti planiranje upisne politike u skladu s mogućnostima zapošljavanja. To u zemlji od četiri milijuna stanovnika i uz napredne informatičke sustave ne bi trebao biti posebno velik problem. Dakle, radi se o mjeri koja malo košta, a može stvoriti velike uštede i pridonijeti zapošljavanju, a onda i ostanku mladih u Hrvatskoj. Osim toga, važno je posvetiti mnogo više pozornosti savjetovanju budućih srednjoškolaca i studenata prilikom upisa u srednje škole i na fakultete. Premda postoje institucije koje se bave profesionalnom orijentacijom, za te bi poslove trebalo osposobiti nastavnike u školama koji su u svakodnevnom kontaktu s učenicima. Na kraju, potrebno je razraditi sustav izbora najboljih kandidata za određene srednjoškolske i visokoškolske programe. Pri tome mala matura i državna matura ne bi trebali biti jedini kriterij. Srednje škole i fakulteti bi, vodeći računa o specifičnim zahtjevima koji postoje za pojedina zanimanja, trebali razraditi prijamne ispite, omogućujući time izbor najboljih kandidata.

“Potrebno je razraditi sustav izbora najboljih kandidata za određene srednjoškolske i visokoškolske programe. Pri tome mala matura i državna matura ne bi trebali biti jedini kriterij. Srednje škole i fakulteti bi, vodeći računa o specifičnim zahtjevima koji postoje za pojedina zanimanja, trebali razraditi prijamne ispite, omogućujući time izbor najboljih kandidata.”

……………………………………………………………………………………

Kakvo nam je stanje u obrazovanju? Koje su prednosti, a koji nedostatci?

– U posljednje smo vrijeme imali priliku dosta čuti o tome kako je naš obrazovni sustav loš i kako bi ga što prije trebalo mijenjati. Tome pridonose rezultati PISA istraživanja u kojemu su naši petnaestogodišnji učenici u svim vrstama pismenosti – čitalačkoj, prirodoslovnoj i matematičkoj – ispod prosjeka u odnosu na vršnjake iz drugih zemalja. Posebno zabrinjavaju rezultati iz matematičke pismenosti iz koje naši učenici postižu najlošije rezultate, a u posljednjem krugu istraživanja uočen je pad u rezultatima iz prirodoslovlja. Međutim, rezultati koje postižu desetogodišnji učenici na sličnim međunarodnim istraživanjima, PIRLS i TIMSS, upućuju na dobre strane hrvatskoga odgojno‑obrazovnog sustava. Tako su naši učenici 2011. godine u čitalačkoj pismenosti bili na osmome mjestu, pri čemu se možemo uspoređivati sa zemljama kao što su Sjeverna Irska, SAD, Danska, Kineski Tajpeh, Irska, Engleska i Kanada, a t ose odnosi na PIRLS 2011. U prirodoslovnoj su pismenosti iznad prosjeka, a u matematičkoj oko prosjeka. Zanimljivo je da učenici koji pohađaju nastavu u istim zgradama postižu tako različite rezultate. Zbog toga bi prije nego počnemo s promjenama obrazovnog sustava trebalo pokušati razumjeti zbog čega su učenici nakon što završe prva četiri razreda osnovne škole, odnosno razrednu nastavu, iznadprosječni ili barem prosječni u odnosu na vršnjake iz drugih zemalja, a samo pet godina kasnije ti isti učenici postižu ispodprosječne rezultate.

Što bi trebalo promijeniti?

– Smatram da bi trebalo mijenjati inicijalno obrazovanje i stručno usavršavanje nastavnika. Naime, obrazovanje učitelja razredne nastave i predmetnih nastavnika znatno se razlikuje. U prvom slučaju imamo integrirane studije u kojima gotovo 50 posto programa otpada na pedagoške, psihološke i metodičke kolegije koje studenti pohađaju od prve godine studija. Osim toga, postoji razvijeno partnerstvo između fakulteta i škola u kojima se ostvaruju metodički dio obrazovanja budućih učitelja. Za razliku od toga, u inicijalnom obrazovanju budućih predmetnih nastavnika naglasak je postavljen na stručna znanja. Tek se na diplomskom studiju, dakle na posljednje dvije godine sveučilišnog studija studenti opredjeljuju za nastavničku profesiju. To znači da se učitelji razredne nastave pripremaju za svoj budući posao pet godina, dok njihovi kolege trebaju naučiti kako postati nastavnik predmetne nastave za samo dvije godine. U tako kratkom vremenu teško je postati izvrsnim nastavnikom, za što je prema nekim istraživanjima potrebno i do deset tisuća sati. To prema riječima Pasija Sahlberga, autora knjige Lekcije iz Finske, podrazumijeva os osam do deset godina prakse.

Jesu li djeca preopterećena s previše nastavnih sadržaja i previše predmeta?

– U našim su školama učenici različito opterećeni. Najviše su opterećeni učenici sedmih i osmih razreda osnovne škole te učenici gimnazijskih programa. To se odnosi i na velik broj predmeta između kojih ima vrlo malo izbornih.

Kad ih se nastoji rasteretiti, onda prvi stradaju predmeti koji su, prema procjenama mnogih stručnjaka, važni za razvoj djeteta – tehnički, likovni, glazbeni, tjelesni.

To je donekle točno, jer je u tim predmetima smanjena satnica. Međutim, već se dugo nije smanjivao broj sati u bilo kojem predmetu, a najavljeno je uvođenje informatike u 5. i 6. razredu osnovne škole. Dakle, radi se o povećanju broja sati obvezatne nastave za te učenike.

Kako prosvjetne vlasti, odnosno kreatore obrazovnog sustava uvjeriti da moraju posebnu pozornost posvetiti tim predmetima i povećati im satnicu?

– Smatram da bi prilikom promjena broja sati trebalo voditi računa o ukupnom opterećenju učenika, a ne samo dodavati nove sate na već ionako velik broj sati obvezatne nastave. Umjesto toga trebalo bi razmisliti o tome da se smanji broj sati obvezatnih predmeta, a uvedu izborni predmeti i slobodne aktivnosti kao što je to svojedobno učinjeno u projektu ostvarenom 80-ih godina prošlog stoljeća u četiri slavonsko-baranjske škole. Učenici bi dakle mogli u većoj mjeri kreirati odgojno-obrazovni program polazeći od svojih potreba i interesa. Osim toga, trebalo bi razmisliti o ideji – manje je više. To se odnosi na manje poučavanja, a više učenja, manje domaćih zadaća, manje sati nastave i manje testiranja. Sve to pridonosi smanjenju stresa te opuštenijem i učinkovitijem učenju. Treba napomenuti da je ta ideja već implementirana u finskim školama, čiji učenici postižu izvrsne rezultate na međunarodnim istraživanjima.

Je li nam trebalo eksperimentalno provođenje kurikularne reforme, za što sami autori novih kurikula tvrde da to više nije to i da ovo što se od jeseni eksperimentalno uvodi u škole nije CKR?

– Smatram da nam je potrebno eksperimentalno provođenje kurikularne reforme. Bilo bi mnogo lošije kada bi ona bila provedena bez eksperimentalne provjere. Međutim, moja je hipoteza da uvođenje novoga kurikula neće ostvariti očekivane rezultate. Tu pretpostavku temeljim na iskustvima HNOS-a u kojemu su promjene osmišljene na sličan način. Mijenjali smo nastavne programe, proveli kratko stručno usavršavanje i eksperimentalno istraživanje. Premda cjeloviti rezultati tog istraživanja nikad nisu javno objavljeni, iz sažetka je moguće zaključiti da su ostvareni vrlo mali pomaci u odnosu na postavljene ciljeve. Tome u prilog govore i rezultati istraživanja koje je proveo profesor Strugar. On je utvrdio kako je od deset postavljenih ciljeva ostvarena nešto veća sloboda i kreativnost učitelja.

Zašto u Hrvatskoj ne uspijevaju odnosno ne opstaju reforme obrazovanja?

– Razlog zbog kojega naši reformski pokušaji nisu uspješni treba tražiti u tome što nismo učinili detaljnu analizu postojećeg stanja prije pokretanja promjena. Pri tome je važno utvrditi što je u našem odgojno-obrazovnom sustavu dobro, a što bi trebalo mijenjati. Osim toga, potrebno je utvrditi koje promjene mogu dovesti do vidljivih rezultata. Naime, John Hattie je proveo analizu velikog broja istraživanja i utvrdio kako postoje brojni čimbenici od kojih većina ima pozitivan učinak na učenje učenika. Međutim, ti su učinci vrlo mali tako da ne opravdavaju uložena sredstva i vrijeme. Usmjeravanje na čimbenike koji imaju mali učinak Hattie je nazvao politikom odvraćanja pozornosti. Jedna od mjera odvraćanja pozornosti odnosi se na pokušaj unaprjeđenja infrastrukture koja podrazumijeva uvođenje učinkovitijih kurikuluma, preciznijih standarda, više testova, ulaganje u zgrade i opremu. Upravo to se danas događa u Hrvatskoj. Vidljive će se promjene dogoditi tek kada pozornost preusmjerimo s infrastrukture na unaprjeđenje kvalitete procesa učenja učenika, ali isto tako i njihovih nastavnika. Kako bi to ostvarili potrebno je angažirati različite stručnjake među kojima posebno važno mjesto imaju pedagozi. Naime, reforma može uspjeti samo ako smo u stanju razumjeti i mijenjati odgojno-obrazovni sustav u cjelini. Jedina profesija koja poznaje školu u cjelini jesu pedagozi. To je ujedno naša prednost u odnosu na mnoge druge obrazovne sustave u svijetu. Zbog toga bi vođenje promjena odgojno-obrazovnog sustava trebalo prepustiti pedagozima uz suradnju sa svim ostalim stručnjacima za specifična područja odgoja i obrazovanja. Osim toga, trajne se promjene ne mogu postići ako traganje za kvalitetnijim rješenjima ne postane dijelom kulture naših škola. To znači da trebamo prestati vjerovati u reforme koje će riješiti sve probleme u našim školama. Potrebno je orijentirati se na stvaranje preduvjeta za održive promjene čiji će nositelji biti ljudi u školama, a ne ekspertne skupine. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]