Alejandro Castillo Jimenez, ravnatelj Pazinskoga kolegija – klasične gimnazije

Rodnu Španjolsku zamijenio Hrvatskom

ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

Ravnatelj Pazinskoga kolegija – klasične gimnazije već je šest godina Alejandro CASTILLO JIMENEZ, osebujna ličnost, rođeni Španjolac kojemu je Hrvatska već gotovo četvrt stoljeća drugi dom.

 Rodnu Španjolsku zamijenio Hrvatskom

 Izvrsno govori hrvatski s primjesom onoga mekoga istrijanskoga naglaska, studirao je na Biskupijsko-misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater” u Puli, doktorirao u Rimu. Došao je u Hrvatsku na nekoliko godina, a, kako sam kaže, ostao četvrt stoljeća. Ovako, u nekoliko rečenica, njegov životopis izgleda savršeno, ali nije uvijek bilo baš tako.

– Rođen sam u Cordobi 28. svibnja 1975. godine i najstariji sam od šestero braće i sestara. Pohađao sam gimnaziju u Školi Virgen del Carmen i maturirao 1993. godine. Bile su to godine unutarnje borbe u kojima sam tražio smisao života. Moglo bi se reći da sam bio normalan mladić, relativno uspješan u školi, imao sam dobre roditelje koji su mi zaista pružili sve što mi je trebalo. Bio sam u društvu prihvaćen od prijatelja s kojima sam igrao nogomet, izlazio i živio kao i mnogi mladi danas. No, nešto u meni nije bili toliko normalno koliko sam mislio. I uz dobre ocjene ili nakon što bih si kupio dobre cipele ili izlazio s prijateljima pojavilo bi se pitanje: zar je to sve? Nisam vidio smisao ni u tome da upišem fakultet, jer sam naslućivao da me ni fakultet neće ispuniti do kraja. Takvo unutarnje stanje odrazilo se i na moj školski uspjeh pa sam u četvrtom razredu srednje škole bio upućen na popravni ispit iz čak sedam predmeta, što je tada u Španjolskoj bilo moguće. Odnosi s ocem su se pogoršali, počeo sam se izolirati od društva, jer sam se osjećao promašenim…

I onda se nešto prelomilo u meni. Tog ljeta 1993. godine išao sam s mladima Neokatekumenskog puta u Denver na susret mladih s papom Ivanom Pavlom II. prigodom Svjetskog dana mladeži. Na tom hodočašću urezale su mi se u srcu papine riječi: 'Dragi mladi, ne bojte se, Bog ima plan za svačiji život!' Te su me riječi oduševile, jer to je bilo zapravo ono što nisam imao – plan za svoj život – i odjednom, gotovo automatski došlo mi je nadahnuće od Boga i misao da bi se možda taj moj plan mogao ostvariti u svećeništvu.

Na samom početku htio sam otkloniti tu misao. Odgojen sam u katoličkoj obitelji, znao sam da postoji ta životna opcija, ali nikad nisam mislio da će biti moja. Kad sam osjetio poziv mislio sam da to nije za mene, jer iako sam živio vjeru u jednoj neokatekumenskoj zajednici nisam sebe smatrao veoma pobožnim, volio sam društvo, imao namjeru osnovati svoju obitelj, a iznad svega sam mislio da taj poziv dolazi prerano. Moj život, međutim, tada je postao pravom avanturom koju još uvijek živim. Mjesec dana nakon povratka iz Denvera maturirao sam, upisao ekonomski fakultet, ali jedan drugi poziv proradio je u meni. Nisam mogao jednostavno bježati, bio je jači od mene tako da sam 30. rujna 1993. godine ušao u Sjemenište Redemptoris Mater u Puli – prisjeća se Alejandro Castillo Jimenez.

  Kako su roditelji reagirali na odluku da postanete svećenik?

– Nije to bio neki šok, jer su moji roditelji i cijela obitelj vezani za crkvu, svećenici su dolazili kod nas doma, ali ipak moj odlazak u Hrvatsku daleko od roditeljskog doma za njih je bio teška odluka. Pogotovo zato što je to bilo vrijeme rata u Hrvatskoj, informacija o događanjima u Hrvatskoj nije bilo previše u Španjolskoj, više se znalo samo o sportu i postojao je strah da mi se nešto loše ne dogodi. Istina, u Istri nije bilo ratnih operacija, ali ipak je kod njih postojala strepnja i strah. Znate, ja sam najstariji sin od šestero braće. Sva braća imaju svjetovna zanimanja, svi su u braku i roditeljima su podarili 22 unuka i nastavljaju tu roditeljsku orijentaciju na mnogo djece. Sestra prednjači, ona ima devetoro djece, mlađa sestra petoro, a braća po troje. Prvi sam koji je otišao iz kuće, a kad sam prve godine oko Božića otišao doma, roditelji su vidjeli da sam zadovoljan i smirili su se. Kad sam na trećoj godini napravio ozbiljniji korak prema svećeništvu i ušao među kandidate, roditelji su došli u Hrvatsku na svečanost i vidjeli da sam se uklopio u sredinu, da mi je dobro.

  Došli ste u Pulu 1993. godine i ušli u sjemenište.

– Sjemenište u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta osnovao je 1991. godine biskup mons. Antun Bogetić i dao mu ime Biskupijsko-misijsko sjemenište Redemptoris Mater. Sjemeništarci, smješteni po obiteljima, išli su u akademskoj godini 1991./1992. i 1992./1993. u Rijeku na bogosloviju. U međuvremenu Porečko-pulskoj biskupiji dodijeljeni su na korištenje vojni objekti u Puli, koji su preuređeni za prebivalište poglavara i bogoslova, pa je u rujnu 1993. osnovana i Visoka teološka škola unutar Sjemeništa. Dosad je u našem sjemeništu zarađeno više od 80 svećenika iz petnaestak nacija, a djeluju u desetak biskupija na tri kontinenta – u Italiji, Albaniji, Kanadi, Filipinima, Boliviji, Africi. Sjemenište u Puli po svojoj je naravi međunarodno, živeći tako katolicitet Crkve u kojoj se nalaze pripadnici svih naroda. Trenutačno u bogosloviji boravi 35 bogoslova iz jedanaest država. Petnaest je Hrvata, a tu su još i bogoslovi iz Italije, Slovenije, Srbije, Poljske, Španjolske, Kolumbije, Nikaragve, Hondurasa, Ekvadora i Bolivije.

 

  Kako je bilo studirati u Hrvatskoj? Kako je bilo naučiti jezik koji nije nimalo lak, a koji gotovo savršeno govorite nakon 25 godina provedenih u Hrvatskoj?

– Kao i svaki početak, i moj je početak u Hrvatskoj bio težak, posebno zbog jezika. Kad me pitaju koliko mi je trebalo da naučim hrvatski jezik, odgovor je jednostavan: sve je mjerljivo s mnogo suza! Bilo je zaista teško, osim toga morao sam se prilagoditi potpuno novoj stvarnosti na koju nisam bio naviknut, ali u svemu tome osjećao sam zadovoljstvo koje nisam imao kod kuće. Vidio sam znakove Božje ljubavi u svakom trenutku. Kamo god bismo išli po Hrvatskoj bio sam više nego odlično primljen, suživot s mojim kolegama iz bogoslovija bio je pravo bogatstvo. Bilo nas je iz 14 različitih zemalja, a Bog je među nama stvarao nevjerojatno zajedništvo koje i danas traje. Plakali smo zajedno, smijali smo se zajedno... To zajedništvo i prelijepo prihvaćanje u Hrvatskoj pretvorilo je i one teške trenutke provedene u sjemeništu u zapravo nezaboravne.

  Kakvi su bili profesori, kolege studenti?

– Imao sam prekrasne profesore, a tu bih volio istaknuti naše odgojitelje u Sjemeništu koji su, evanđeoskim riječima, za nas dali život. Uvijek sam osjećao da sam im važan, a nikad, baš nikad nisam osjetio da im je administracija važnija od osobe. Osjećao sam kako se Bog brine za mene i voli me upravo preko ljudi.

  Kako je tekao vaš život nakon godina obrazovanja u sjemeništu?

– Prema statutima Sjemeništa Redemptoris Mater svećenici pripadaju biskupiji gdje su formirani i ostajemo tri do pet godina služiti u biskupiji. Nakon toga smo otvoreni ići u misije. Neki od mojih kolega su u Africi, Južnoj Americi ili u mjestima gdje je prisutnost Katoličke crkve u manjini, osim ako biskup ne misli drukčije odnosno ako u biskupiji postoje drugačije potrebe. Nas je u Istri dvadesetak svećenika, većina od njih u župama. Bio sam na praksi u Srbiji i doista se nisam spremao tijekom školovanja da budem ravnatelj škole. Službovao sam kao župnik u Kanfanaru samo godinu dana, jer sam ubrzo bio imenovan duhovnikom sjemeništa u Rijeci. Pamtim tu godinu u Kanfanaru kao prelijepu godinu u mom svećeničkom životu. Kanfanarci, kao i svugdje, primili su me odlično i nikad se među njima nisam osjećao kao stranac koji u Hrvatskoj živi dulje nego u svojoj domovini.

  Prije šest godina biskup vas je imenovao ravnateljem Pazinskoga kolegija.

– Nije bilo lako prihvatiti biskupovu odluku da budem ravnatelj Pazinskoga kolegija, jer se nisam smatrao sposobnim voditi školu, a i mislio sam da ću otići u misiju. Škola je privatna s pravom javnosti, osnivač joj je Porečko-pulska biskupija i sustav odabira ravnatelja u njoj je takav da ravnatelja predlaže biskup, a ministarstvo to samo potvrđuje. Kad sam mislio da ću otići u misiju biskup me imenovao ravnateljem i otad je prošlo već šest godina.

  Kakav je ravnateljski posao?

– Ravnateljska je služba za mene veoma lijepa. Smatram da je veliki dar biti sudionikom intelektualne i osobne formacije mladih ljudi. Ravnateljsku službu, zapravo, ne smatram poslom nego zvanjem. Veoma je lijepa također dimenzija suradnje s mnogim dobrim nastavnicima i odgojiteljima naše škole koja me je osobno u mnogočemu obogatila. Drugi pozitivan aspekt tog zvanja jest bliskost s mladim ljudima koji su mi svojom svježinom, mladenačkim elanom i, zašto ne reći, svojim problemima i poteškoćama koje zajednički rješavamo, pomogli da rastem ne samo kao ravnatelj, odgojitelj ili prosvjetni radnik nego i kao osoba. S druge, iskreno govoreći, dio menadžmenta i administrativni poslovi su dosta zahtjevni i čovjek mora svašta znati. Ne bježim od posla, ali ima mnogo toga što bi možda s drugim kvalifikacijama netko radio i bolje od mene, ali se i kao svećenik često pitam jesam li poslan u školu baviti se menadžmentom i javnom nabavom. I ponavljam, kad radim sve te poslove svjestan sam da je sve to nužno za formiranje mladih, onda i taj posao ima svoj smisao.

Doista mi je lijepo u Kolegiju, ja sam ravnatelj škole i učeničkog doma i od 191 učenika njih čak 147 smješteni su u domu i ovdje imamo djece doslovce iz čitave Hrvatske. Imali smo i učenika iz Srbije, a danas imamo učenike s Raba, Paga, iz Čapljine, s riječkog područja, čitave Istre. Lijepo mi je biti s mladima, pomoći im u njihovim delikatnim godinama, pomoći im da stječu znanja i vještine, a naš je cilj davati im cjeloviti odgoj i u školi i u domu. Na istom su tragu i svi naši nastavnici i odgojitelji koji u svom poslu daju jednaku važnost odgoju i obrazovanju.

   Do kada ćete ostati u Hrvatskoj? Ovisi li to isključivo o volji biskupa i žudite li za povratkom u Španjolsku ili vam je i dalje želja da budete misionar negdje u svijetu?

– Na to pitanje teško mogu odgovoriti ili ako baš hoćete odgovor je dosta jednostavan: ostat ću koliko Bog bude htio. Kad malo pogledam svoj život mogu reći da me Bog nije prevario, tako da mogu otvoreno reći da ne žudim za povratkom u Španjolsku nego sam spreman otići tamo gdje Bog bude mislio da sam potreban. Veoma dobro znam tko sam i da nisam dostojan svega onoga što sam živio. Fascinantno je to otajstvo, kako se Bog služi slabim ljudima. Ako mi se ikad ispuni želja da odem na misije negdje u svijetu, kako vi kažete, bit ću zahvalan Bogu. Ako se želja ne ostvari, nadam se da ću moći biti vjeran Bogu i Crkvi tamo gdje budem pozvan. Kao svećenik Porečke i Pulske biskupije znam da moj odlazak u misije kao i obnašanje drugih službi u crkvi ovisi o volji našeg biskupa ordinarija.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]

Vezani članci
Školski portal: Kako je lijepo biti prosvjetar

Kako je lijepo biti prosvjetar

[Piše: Gordana FODER | varazdinski.hr ]  Jednostavno je lijepo podsjetiti…

Školski portal: Stop varanju na državnoj maturi!

Stop varanju na državnoj maturi!

Na što maturanti moraju pripaziti istražila je novinarka HRT-a Sunčica Findak. Maturanti…

Školski portal: Učenici su motiviraniji ako osjećaju ih se cijeni i poštuje

Učenici su motiviraniji ako osjećaju ih se cijeni i poštuje

Lako je izgubiti se u svakodnevnoj rutini u kojoj često…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Književnici u gostima, a srednjoškolci vole „Lošinj čita”…

Književnici u gostima, a srednjoškolci vole „Lošinj čita”…

Akcija „Lošinj čita”, proizišla iz suradnje s…

Školski portal: Uspjeh u školi – rezultat uloženog truda

Uspjeh u školi – rezultat uloženog truda

Naime, sviđalo se to nama ili…

Školski portal: Tri kategorije učitelja

Tri kategorije učitelja

Michael Linsin, učitelj s 27-godišnjim iskustvom,…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…