… elokventno, gestikulirajući pri tome, s pojačanom mimikom i povišenom tenzijom u glasu. Počesto su to bili kolovođe razreda koji su na satovima poticali društvo na smijeh, makar to bilo i na vlastiti račun. Kada bi trebalo odgovarati, međutim, ili još gore, napisati nešto, ni makac, ne zato što nisu naučili, što bi bili usporeni ili lijeni, niti govora. Zapinjali su, ni sami ne znajući zašto, znojili se, višekratno ponavljali iste sintagme, a pišući tekstove griješili bi gramatički, naročito sintaktički.

Ako bih promijenio način ispitivanja pa tražio kratke nedvosmislene odgovore, fakte, ni pol muke. Ako bi trebalo napisati kakav test, zaokruživanjem, podvlačenjem ili kratkim nedvosmislenim ispisivanjem pojmova, opet ne bi bilo problema. Školske zadaće, sastavci, naprotiv, bili su noćna mora. Mnogi tekstovi nisu imali nijednu besprijekornu rečenicu. Događalo se, međutim, da najveći antitalenti u nekom trenutku zablistaju. Događalo se da napišu zadaću koja je i u literarnom i u jezikoslovnom smislu odlična.

ČUPANJE RIJEČI

Često bih posumnjao u autorstvo, ispitivao, griješio dušu i na kraju počeo vjerovati da se dogodilo čudo. Takvi sastavci nastajali su, u pravilu, na intimističke teme, one koje su iziskivale tekstove ispovjednog karaktera. Naravno, nipošto neću reći da one u pravilu rezultiraju višom izražajnom razinom, nego samo to da nekima mogu otvoriti vrata i usmjeriti pogled prema rješenju. Kako to, zapitao bih se čitajući tekst, da onaj koji inače svojim rečeničnim sklopovima iziskuje niz intervencija, sada, naprotiv, oduševljava. Učinilo mi se da im iskrenost daruje pismenost.

Počeo sam zadavati po četiri, pet tema i došao do desetak, kako bih našao put do najskrivenije motivacije iskrenosti. Da prebrodim generacijski jaz, na kraju sam posegnuo za „Antologijom međimurske mlade lirike”, tiskanom prije sedam godina, koja donosi pjesme bivših gimnazijalaca i birao pojedine stihove kao teme sastavaka.

Bilo je, katkad, prevrtanja očima i očajnih vapaja: „Profesore dajte još jednu!” Zadao bih, popuštajući i onu pučkoškolsku „Moja soba”, ali samo jedanput naišla je na odaziv i bio je to odličan sastavak.

Spominjem ovo samo zato da potvrdim uvjerenje kako je iskrenost, odnosno predanost temi, gorivo koje pokreće riječi iz ljepljive ilovače pretvaranja u nezaustavljivu oluju osjećajnosti i mašte. Čupanje riječi, poput čizama iz gline, nije potrebno, one prestižu jedna drugu ako se piše istinoljubivo, srčano.

TEROR ESEJIMA

Prvi problem na koji nailazi početnik u pisanju jest rakurs iz kojega se obraća čitatelju. Tradicionalna književnost koristi poziciju tzv. sveznajućeg promatrača, pripovijedanja u trećem licu. Već tisućama godina, od nastanka mitova do danas, postoji prešutni dogovor između pisaca i čitatelja po kojemu se čitatelji prave da vjeruju kako je on bio na mjestu događanja i čarolija može početi. Liričari, moderni i suvremeni pripovjedači najčešće pišu u prvome licu jednine iz pozicije tzv. nepouzdanog pripovjedača. To je najprirodniji kut gledanja, a početnicima u pisanju pozicija iz koje najspontanije mogu izraziti svoje iskustvo. Ako, međutim, tema nadilazi granice njihova iskustva oni najčešće, pošto je riječ o kolektivitetima, nalaze kompromisno rješenje pa pišu u prvome licu množine, poput političara. Najgora je to moguća pozicija za spisatelja.  

Drugi problem na koji nailazi početnik u pisanju jest diskurz kojim će se služiti. U Hrvatskoj je, nakon uvođenja državne mature, zaveden esejistički teror. Prema svjedočenju mojih gimnazijskih prvašića već od sedmog razreda morali su pisati eseje. Ova čvrsto strukturirana forma koja bi za pretpostavku trebala imati temeljita i raznolika znanja o zadanim temama, kako bi pisac mogao sučeljavajući ih iznijeti vlastito, sasvim novo gledište, ima i svoj specifičan, filozofski, jezik i metodologiju. Kakvim filozofskim jezikom i metodologijom može operirati petnaestogodišnjak koji se tek povremeno služi složenim rečenicama? Ako će nam najmlađi naraštaj svoju spisateljsku kulturu stjecati na raspravljačkim, a ne beletrističkim formama bojim se da će ostati zakinut za jednu važnu komponentu. Rezultat ovoga trenda su korektni, ali blijedi tekstovi.

Oni se uklapaju u poststrukturalistički trend o neizricanju stava kao posebne vrste objektivnosti. To su one rečenice koje slušamo iz usta novih japija, koje ništa ne govore, ali su primjenjive u raznim prigodama, zuje oko nas kao čiste forme. Diskurzivni oblici imaju specifičnu poetiku, traže autorsku i životnu zrelost, znanstvenu edukaciju i bogat leksik. Beletrist sve to ne mora imati. Vrlo škrtim rječnikom može se napisati izvrsna pjesma. Ono što, međutim, mora imati izoštren je smisao za uočavanje detalja koji su ključni u međuljudskom odnosu. Književnost nikada, za razliku od filozofije i znanosti, ne govori o općim, univerzalnim načelima, nego o osobama s čijim usudom se lako možemo suživjeti. Naravno, ti likovi i situacije postaju paradigmatičnima, ali nikako u zakonomjernom smislu. Pisac će ipak uvijek tražiti ne samo istinu, nego i čaroliju riječi, zvukova, značenja, ritma i melodije teksta. To ga čini umjetnikom, čovjekom koji upravlja svoje djelovanje ne samo prema razumu, nego prema cjelini ljudskih spoznajnih moći.

PRAZAN PAPIR

Zašto su neki tekstovi tako nepodnošljivi da izazivaju porugu? Zašto se hvatamo za glavu kad pravopisno i gramatički uredimo tekst, a on ni tada ništa ne valja? Je li inteligencija, načitanost i formalna naobrazba neophodna da bismo bili pismeni? Što se događa s inteligentnima, načitanima i formalno obrazovanima u situacijama kad gledaju u prazan papir i ne mogu napisati ni riječi? Postavljajući takva i slična pitanja, pokušavali smo na Književnoj radionici škole pronaći odgovore. Činjenica da su tolike knjige ponikle u njoj i nakon nje daje nam za pravo vjerovati da smo bili na dobrom tragu. Odgovor je prilično jednostavan: iskrenost daruje pismenost.

Ovo na prvi pogled djeluje kao recept, međutim, za pripravak se potrebno dobro oznojiti. Bezbroj je surogata iskrenosti, istrajati u njoj do kraja mogu samo oni s čvrstom odlukom. Od malih nogu uče nas pristojnosti, ne smijemo reći teti kako ima žute zube, moramo zahvaliti nekome tko nam je dao robu za naš novac, reći do viđenja nastavniku koji nam je dao jedinicu. Može li pisac biti pristojan? Nije li Ionesco stvorio komediju apsurda služeći se upravo uljudnim dijalozima? Od književnosti, medija u kojem očekujemo izravnost, osobito u dramatici, učinio je komičnom radikalnu posredovanost.

MAGLE NEBITNOG

Kada susretnemo nekoga tko je razorno iskren osjetimo zebnju, strah da bi i o nama mogao tako svjedočiti. Dobro je da nije iz naše obitelji, a i da nas ne poznaje osobno. Govorimo li o pisanju mislimo na iskrenost prema onome što nam je bitno. Na nebitno ionako ne vrijedi gubiti vrijeme. Otvarati drugome, u ovome slučaju mediju književnosti i anonimnom čitatelju, svoj intimitet, uvijek je nelagodno i ta nas nelagoda tjera u posredovani jezik, u naučenu frazu, u komunikacijsku matricu, drugim riječima u laž.

Pisanje je duboko intiman čin, uspostavljanje izgubljenih relacija sa samim sobom i zato, neovisno o drugim posljedicama, ako je pravo, donosi radost autoru. Onaj tko želi pobjeći od sebe, biti netko drugi, izgubit će se u maglama nebitnog i nikad neće postati piscem.

IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine 

Napisao Ivan PRANJIĆ, profesor hrvatskog jezika i književnosti, Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec ]

……………………………………………………………………………..

O čemu može pisati srednjoškolac?

Pisanje je uzbudljiva avantura. Njime se stječe samopouzdanje i osjećaj da vladamo nečim iznimno važnim. To je jezik. Dijeleći osobno iskustvo s nekime, svoj jezik iz puke potencije pretvaramo u stvarnost, udahnjujemo mu život.

Učenik mora vjerovati učitelju da ga može dovesti do obećanog cilja. Mora mu također vjerovati da će njegov tekst čuvati kao ispovjednu tajnu. Samo u toj slobodi obraćanja nekome, u povjerenju, mladi pisac može biti iskren i pokrenuti stvari koje je tek mutno nazirao. Pisanje ima ljekovita svojstva.

U književnosti nema važnih i nevažnih tema. Od ptičjeg cvrkuta Gianbattista Marinna do predosjećaja smrti Federca Garcije Lorce, sve je važno. Govorio sam katkad učenicima da prvo napišu tekst, a onda neka izaberu jednu od tema koje su ionako, uglavnom, bile dosta apstraktne. Temu treba zaobići, ako drukčije ne ide. Treba ju prilagoditi vlastitom iskustvu jer ono je jedino relevantno.

Kad razgovaramo s petnaestogodišnjakom probajmo to činiti tako kao da razgovaramo sa sobom u toj životnoj dobi. Shvatit ćemo odmah koliko nam je sličan i kako ne postoji jaz generacija. Nemojmo mu se obraćati dignutim prstom.

Nikad, ni prije ni poslije te životne dobi, čovjek ne doživljava burnija emocionalna stanja. U mladenačkoj dobi u nama ključa vulkan koji dnevno eruptira. Iskustvo takvog stanja je relevantno bogatstvo iz kojega mlad čovjek može izvoditi svoje tekstove i nitko mu ne može osporiti da je u tome suveren. Zato je lirika kao književni rod najprimjerenija toj životnoj dobi, jer emocija je njezin temeljni pokretač. Neću reći da u pripovjednim, dramskim i diskurzivnim formama mlad čovjek nema što reći, međutim, u lirici je ipak najuvjerljiviji. Neki od najboljih pjesnika svoje su književne vrhunce ostvarili u mladenačkoj dobi (Rimbaud, Jesenjin, Kamov).

Naposljetku, o čemu može pisati mlad čovjek? O svemu što dobro poznaje, ako je u tome istinoljubiv, jednostavnije rečeno iskren.

……………………………………………………………………………..