… razgovor  s učiteljem svog djeteta dolaze tek kada dođe do neke nevolje) misli kako prosvjetari ništa ne rade nakon zadnjeg zvona u nastavnoj godini. I da tri ljetna mjeseca, valjda, provode zavaljeni u ležaljku u nekom boriku kraj mora.  

To, dakako, ne može biti dalje od istine. Produžna nastava, sjednice razrednih, učiteljskih i nastavničkih vijeća, ekskurzije, popravni i razredni ispiti, dežurstva na državnoj maturi, stručna usavršavanja, poslovi vezani za upis učenika, pripremni poslovi za početak školske godine, poslovi uređenja učeničkih kabineta… Sve su to poslovi bez kojih je funkcioniranje škola nezamislivo, a koji se u školama, kako nam govori Željko STIPIĆ iz Sindikata Preporod, ne obavljaju po duhu svetome.

BRDO POSLOVA  ■ 

Otkud je onda potekla ta priča da učitelji imaju slobodno cijelo ljeto? Misli li zaista dio javnosti i roditelja da škola zatvara svoja vrata i prestaje s radom onoga trenutak kad učenici posljednjega nastavnog petka u lipnju izađu iz škole?! Učitelji, kao i svi drugi zaposlenici, ostvaruju pravo na maksimalno 30 dana godišnjeg odmora. Očito se ne shvaća kako, zbog prirode posla i organizacije rada u školama, prosvjetari svoj godišnji odmor moraju koristiti tijekom ljeta i ne mogu, kao drugi zaposlenici, birati vrijeme za svoj godišnji odmor. Ipak, potpuno je besmislena priča o tri mjeseca godišnjega.

Vesna VRBANOVIĆ JANČIĆ, ravnateljica zagrebačke OŠ Pavleka Miškine, smatra da je mit o radnom vremenu i godišnjem odmoru učitelja zapravo paušalna i neargumentirana tvrdnja, koja je pridonijela lošem statusu učitelja. Broj dana godišnjega ovisi o vrsti stručne spreme, stažu i varira uglavnom između 20 i 30 radnih dana. Dakle, ništa drukčije nego u ostalim profesijama, osim što u školstvu zaposlenici mogu iskoristiti godišnji odmor u cijelosti zbog trajanja učeničkih praznika:

– Osim sjednica i izvješća. Učitelji održavaju dopunsku nastavu u trajanju između 10 i 25 sati za učenike koji su imali negativne ocjene te pripremaju i provode razredne i predmetne ispite.

Nakon povratka u školu, u kolovozu, potrebno je pak održati stručne aktive i detaljno isplanirati i osmisliti godišnji plan za svaki predmet te školski kurikul. To je vrijeme i kada učitelji polaze razne edukacije i usavršavanja kako bi bili spremni za suvremenu nastavu te metodičke i didaktičke promjene koje se od njih traže i očekuju.

U svome promišljanju o genezi mita o učiteljskom ljetu puno je oštrija Silvija JADRIJEVIĆ, dugogodišnja učiteljica savjetnica iz OŠ Primošten. Smatra da je takva slika nastala i zbog šačice onih koji su zalutali u prosvjetu pa se na osnovu tih neradnika stvara slika o svim učiteljima.

– Biti dobar učitelj može samo onaj koji voli svoj poziv, djecu. Onaj koji nakon 20, 30 godina rada voli svoj posao kao i prvog dana te na radno mjesto dolazi s radošću. Učitelji imaju pravo na godišnji kao i svi ostali. U školu se vraćamo iza Velike Gospe. Tad slijedi udarni posao, papirologija, godišnje planiranje, do detalja. Za svaki izlazak s učenicima iz razreda trebamo ispisati brdo materijala, sve isplanirati do početka školske nastavne godine. Za svakoga tko kaže da učitelji ne rade ništa, treba ih jedan dan dovesti u razred s 20, 25 učenika pa da vide što i koliko to učitelji rade s djecom i s papirima.

NENAMETLJIVI I SKROMNI  ■ 

Kako promijeniti stav i odnos društva prema učitelju, školi te odgoju i obrazovanju u cjelini? Kako, unatoč sve češćoj obeshrabrenosti, motivirati same učitelje, ali i izvrsne učenike da uđu u ovu profesiju i ne odu iz domovine? Ružica JURETA-MRGANIĆ, učiteljica Hrvatskog jezika u zagrebačkoj I. OŠ Dugave, upozorava da je Hrvatska u zadnjih 30 godina izgubila 185 tisuća učenika, što znači da ćemo s manje ljudi kao zemlja morati ostvariti veći rezultat.

A ekonomska nam je moć društva vrlo skromna:

– Unatoč tomu što učitelji rade mnogo dodatnih aktivnosti o kojima se, jer su samozatajni, uglavnom ne zna mnogo, plaće im ne ovise o rezultatima rada niti o rezultatima rada same ustanove. Učitelji mentori nemaju materijalnu podršku, uspjesi na natjecanjima se ne primjećuju, ne uvažavaju i ne nagrađuju.

Kad odzvoni zadnje zvono u razredu pa do prvoga rujanskoga, učitelji se hvataju u klinč s iznimno kompliciranim i zahtjevnim obvezama. Javnost, nažalost, nije dovoljno upoznata sa zahtjevima prosvjetarskoga posla, jer ih učitelji obavljaju, uglavnom, poslušno, radišno, marljivo i učinkovito. Gledajući sa strane, sve teče bez vidljivih napora i problema, sve se samo po sebi podrazumijeva, ali to je samo zato što se radi o vrhunskim profesionalcima, nenametljivim, utemeljenim, strpljivim, skromnim ljudima.

– Nažalost, učitelji ne skreću dovoljno pažnju na sebe i ne bore se za svoja prava i status. Ponosni su, postavljaju se iznad situacije, a zapravo na taj način samo lete u mjestu, dok im se društveni položaj i ugled vrtoglavo strovaljuju. Treba osvijestiti ovu problematiku jer, ako problem bude ignoriran bit će ga sve teže riješiti. Multiplicirat će se i proširiti, poput metastaza, na cijelo društvo. Uz zabrinjavajuće ponižavajuću potplaćenost učitelja i narušen dignitet profesije, neprihvatljiv je i odnos društva i javnosti prema učiteljima te odgoju i obrazovanju u cjelini – napominje Jureta-Mrganić.

Umjesto da im društvo bude zahvalno, dodaje, da ih čuva, brine za njih, pazi i štiti, česta je praksa da se učiteljski rad ne primjećuje i ne cijeni dovoljno. Kvaliteta i učinkovitost u odgojno-obrazovnim rezultatima sama se po sebi očekuje. Učiteljska se uloga podrazumijeva, a postaje sve beznačajnija – dostojanstvo učitelja je poljuljano, svatko ih može prozvati i anonimno prijaviti, svaku im ocjenu bilo tko može dovesti u pitanje, onemogućeno im je da neometano obavljaju svoj posao.

– Nitko nam ne će pomoći, nitko nas ne će niti čuti i bit će nam sve gore, ako svi zajedno ne ustanemo, ne suprotstavimo se i ne podignemo svoj glas za učitelje!

PREŽVAKAVANJE MITA  ■ 

Učiteljski bi rad, dakle, trebao biti jedan od najcjenjenijih i najuglednijih u svakom društvu, a danas se on ne osjeća ni približno dovoljno cijenjeno i sigurno. Posao učitelja svatko može propitivati, njegova uloga u javnosti postaje sve beznačajnija, pa se onda i stvara mit o tri mjeseca bezbrižnog ljeta.

Mit koji onda usta dijela javnosti vrlo rado žvaču svake godine ispočetka, ogorčena je Renata MIHALJEVIĆ, profesorica savjetnica iz Prirodoslovno tehničke škole Split. Ispričava nam se na svom pomalo pantagruelovskom glagolu hranjenja, ali iz njezine perspektive, nekoga tko predaje u školi dvadeset osam godina, to upravo tako izgleda:

– Činjenica je da kada djeca napuste klupe ima puno posla za učitelje i profesore. To bi zasitilo Gargantuu, a i sina mu Pantagruela. Tako dočekamo početak srpnja, prvih desetak dana, kad i službeno idemo na kolektivni godišnji odmor koji zaslužuju svi zaposleni u svim uređenim državama svijeta. Ako imate čast biti razrednik maturalnog razreda, morate malo prekinuti godišnji odmor te dva dana odraditi i isprintati maturalne svjedodžbe, ispisati matičnu knjigu i svečano podijeliti te svjedodžbe, a i oprostiti se s učenicima, kako i pristoji. Nakon blagdana Vele Gospe vraćamo se na posao i ciklus kreće ispočetka. Vrlo brzo stiže nam 3. rujna kada se zvono ponovno oglašava i učenici sjedaju u klupe. Ako je javnost ovdje izbrojila tri mjeseca godišnjeg, blago nama koji radimo u prosvjeti – objašnjava Mihaljević.

Pita se, s pravom, zašto onda ne postoji veći interes mladih ljudi za ovo, dugim godišnjim odmorom blagoslovljeno zanimanje nego za određene predmete čak i nedostaje ljudi, stručnih profesora koji bi željeli raditi u školi.

A komentari prijatelja i poznanika o tome da ima cijelo ljeto praznika više ne uzrujavaju ni Renatu RUIĆ FUNČIĆ, profesoricu kemije u zadarskom MIOC-u, odnosno Gimnaziji Franje Petrića. Priznaje da je svake godine više muči što obući na dodjelu maturalnih svjedodžbi u drugoj polovici srpnja (između 18. i 20. srpnja):

– Veselim se toj dodijeli, između ostalog, jer nakon nje takoreći počinje stvarni godišnji odmor, a ne 9. ili 12. srpnja kao što piše u odluci o godišnjem odmoru. Nakon početka službenoga godišnjeg odmora radim nova pitanja za bazu pitanja na Loomenu, brišem stare testove, sređujem pripreme za nastavu, usklađujem mape s nastavnim materijalima na PC-u, Notebooku i tabletu, jer na kraju godine ne znam više gdje mi je što. Usput pratim online izdanja različitih portala sa znanstvenim vijestima u potrazi za mogućim temama. Volim učenicima kao zadatak dati pisanje eseja, a pritom ne volim da prepisuju. To znači da moram skupiti što više novih tema. Obično mi treba cijelo ljeto za zgrtanje naslova.

A već dan-dva nakon Velike Gospe i ova splitska profesorica počinje raditi svoje pripreme, izvedbeni plan, pa onda, kao i svim drugim prosvjetarima, dođu sjednice, jesenski rok mature.

RADNO DOMSKO LJETO  ■ 

Naposljetku, posebna su priča učenički domovi, naročito oni u kojima borave i žive đaci strukovnih škola. Zbog odrađivanja prakse ti učenici svako ljeto ostaju vezani za školu mnogo dulje od svojih vršnjaka iz gimnazija. A samim time i njihovi (učenički) domovi rade, bez obzira na to je li nastava službeno završila ili nije, potvrđuje nam Maja TUŠEK, voditeljica UD Srednje škole Bedekovčina. Škola đacima nudi zdravstveno, poljoprivredno i građevinsko usmjerenje, a u domu živi 185 djevojaka i mladića:

– Kad završi nastavna godina, za većinu učenika završava stresno razdoblje i mogu se opustiti i uživati u ljetnim praznicima. Nama nastavnicima, a osobito zaposlenima u učeničkom domu, ljetni su praznici još daleko. Učenici u tom razdoblju obavljaju svoje ljetne prakse u bolnici, kod raznih građevinskih i drugih obrtnika. Jedan dio na našem školskom poligonu, kod nas u domu i školi te na školskom poljoprivrednom dobru. Većina učenika s praktičnom nastavom završava oko 15. srpnja te tada zapravo za njih završava školska godina. No, ne i za odgojno-obrazovno osoblje i druge djelatnike doma. Nas čeka još posla!

U cijelom tom ljetnom razdoblju, pojašnjava, i dok ima i dok nema smještenih učenika, dom vrvi od aktivnosti. Dok u jednom dijelu doma žive učenici, u drugom se dijelu punom parom radi. U kuhinji, praonici rublja i svim ostalim prostorima doma obavlja se inventura te se na osnovu toga stvara plan nabave za sljedeću školsku godinu. Kreću građevinski i drugi radovi, poput izmjene i čišćenja kanalizacijskih cijevi, postavljanja novih žlijebova, uređivanja soba. U nekim sobama nastavnik instruktor keramičar oblagač s učenicima na ljetnoj praksi postavlja pločice, soboslikar s učenicima boji zidove i vrata, tesar popravlja vrata. Također, spremačice obavljaju generalno čišćenje, za cijeli dom u tom razdoblju operu deke i jastuke, domar obavlja popravke.

– Ukratko, kad zatvorimo vrata doma oko 25. srpnja još nismo službeno završili jednu školsku godinu, a već smo gotovo spremni za novu, koja počinje brzo, već 20. kolovoza.

Stoga se nagradno pitanje, nakon pročitanog teksta, nameće samo od sebe: neka digne ruku tko je izbrojio tri mjeseca godišnjega! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]

ŽELJKO STIPIĆ, SINDIKAT PREPOROD

Neupućenost, zavist i nečista savjest

Koliko traje godišnji odmor u školama? Dva mjeseca, kako se tvrdilo prije tri desetljeća kad sam ulazio u prosvjetarske vode ili tri mjeseca kako se uglavnom ističe sada. Srećom da sam pri kraju radnog vijeka te ne ću dočekati da se prosvjetarima godišnji odmor produži još za barem mjesec dana.

Godišnji odmor čak i nama veteranima nije dulji od pet tjedana, odnosno od dolazaka na radno mjesto pošteđeni smo isto kao i ostali radnici u javnim službama ili državnoj upravi. U odnosu na privatni sektor to jest možda više za koji dan ili čak tjedan. Dužina trajanja godišnjeg odmora svima, uključujući i nas prosvjetare, proizlazi iz Zakona o radu i kolektivnih ugovora.

Oni koji papagajski ponavljaju floskulu o dugačkom godišnjem odmoru u školama u godišnji odmor trpaju i ono što godišnji odmor nije i ne može biti. Za njih je godišnji odmor svako vrijeme provedeno u školama u kojima više nema svih učenika. A kako svih učenika u školi nema dva ili tri tjedna nakon zadnjega školskog zvona i tjedan ili dva prije prvoga školskog zvona, prosvjetarima se onda zločesto i ovo vrijeme „kalemi” u godišnji odmor.

Što stoji iza tih neutemeljenih prozivki i podmetanja? Neupućenost, zavist i nečista savjest – neki su od odgovora. O neupućenosti i zavisti ne bih, a o nečistoj savjesti tek jedna rečenica: Ako učitelji tako mnogo odmaraju, a samim time i malo rade, onda je svaka plaća za njihov rad dostatna. Grizodušje zbog nečiste savjesti javlja se stoga, ostanimo samo pri jednom pojašnjenju, jer mi kao roditelji tim istim učiteljima koji su još i solidno plaćeni za ono malo posla koji kraj tolikoga nerada obave, povjeravamo ni više ni manje nego brigu za one do kojih nam je kao najviše stalo.

…………………………..

SANJA ŠPREM, SINDIKAT HRVATSKIH UČITELJA

Sustav učitelje pretvara u birokrate

Nekako se baš svi smatraju kompetentnima komentirati zvanje i radne obveze prosvjetnih djelatnika, a da uopće ne poznaju strukturu radnoga vremena i sve aspekte rada. Pa je tako, nažalost, uvriježeno mišljenje da učitelji rade samo četiri, pet sati dnevno i da su tri mjeseca slobodni.

A poslova je mnogo! Sređivanje pedagoške dokumentacije – ocjene, vladanje, svjedodžbe, pohvalnice, matična knjiga, završna izvješća. Sjednice Razrednih i Učiteljskoga vijeća, ispisivanje svjedodžbi i podjela istih. Tu su i stručna usavršavanja koja su u organizaciji AZOO-a, a koja se u pravilu organiziraju u nenastavne dane.

Učitelji su, nažalost, sve više i više zatrpani „nepotrebnom” administracijom i papirologijom. To se poglavito odnosi upravo na pretjerano administriranje koje je najčešće samo sebi svrha. Učitelje se pretvara u birokrate, a nepotrebna birokracija guši kreativnost učitelja, osnovnu karakteristiku učitelja, njihov primarni zadatak.

Završetak godišnjeg odmora poklapa se s otprilike sredinom kolovoza. To je vrijeme kad je potrebno isplanirati cijelu novu školsku godinu – napraviti i napisati godišnje planove i programe rada za sve predmete koje učitelji predaju, planove rada razrednika, izvedbene planove, napraviti rasporede sati, izraditi školske kurikulume za sve izvannastavne aktivnosti, dopunsku i dodatnu nastavu, isplanirati projekte, napraviti okvirne planove pisanih provjera, popuniti pedagošku dokumentaciju za novu školsku godinu – onu u pisanom obliku ili formirati razredne odjele u e-dnevniku. Održavaju se sjednice i stručni skupovi.

Slična je situacija sa zimskim i ljetnim praznicima. Zimski i proljetni odmor jest odmor učenika, tako se i zove! Kao što sam rekla, to je vrijeme za stručna usavršavanja, za sjednice pa i za inventuru. Dio tih dana učitelji jesu slobodni, a temeljem prava iz kolektivnog ugovora kojim se nemogućnost korištenja dnevnog odmora pretvara u odgovarajući broj slobodnih dana.

…………………………..