… jednostavno ne razumiju informaciju koju im želimo prenijeti.

Naši nam instinkti nalažu da radimo ono što nam se čini smislenim…

• „Možda će me učenici razumjeti budem li ponavljao te pričao glasnije ili sporije.”
• „Možda će učenici razumjeti gradivo zadam li im više domaće zadaće.”
• „Možda će informacije postati razumljive objasnim li ih još nekoliko puta.”

A zatim… bez obzira na sve, željenih rezultata i dalje nema.

Zbog toga još jednom moramo napraviti ono što smatramo smislenim…

Potom sve ponoviti, jer mislimo da će se nešto promijeniti i da će učenici zapamtiti.

To je poput lošeg sna koji se iznova ponavlja. Svi smo bili u toj situaciji.

Učitelji misle da djeca trebaju više onoga što radimo želimo li da to razumiju i zapamte.

Stoga im dajemo više…I više…I više…Sve dok im se to ne počne gaditi, a mi učitelji zaboravljamo zašto to uopće radimo.

Što više dajemo, to se naši učenici sve više udaljavaju od stvarnog razumijevanja ili svladavanja vještina.

■ Moramo odbaciti „više” i usmjeriti se na načine na koje te iste informacije ili vještine možemo prenijeti „drukčije”.

■ Naša djeca ne trebaju više nečega što ne razumiju…Ona trebaju da im ono što ne razumiju predstavimo na drukčiji način.

■ Također, svojim učenicima moramo dopustiti da izraze mišljenje o tome kako bi to „drukčije” moglo izgledati.

Tko zna, možda je upravo njihova verzija „drukčijeg” ono što je potrebno za promjenu…

………………….

NAPOMENA

• Autor teksta je Justin TARTE, osnovnoškolski učitelj koji je usredotočen na to da učenje bude važno i smisleno za učenike kao i na primjenu tehnologije i društvenih medija u obrazovanju.
• Izvor: justintarte.com