Prošle sam zime imala čast prisustvovati regionalnoj konferenciji za učitelje u Missouriju pod nazivom Piši kako bi učio. Dvoje govornika potvrdilo je ono što sam vjerovala o količini i predložili neke praktične strategije za postizanje tog cilja u osnovnim školama.

Među govornicima bila je i utjecajna istraživačica u području obrazovanja Nancy FREY. Sa svojim partnerom Douglasom FISHEROM objavila je brojne članke i nekoliko knjiga o učinkovitom poučavanju pismenosti. Imala sam čast provesti cijeli dan s njom.

Evo najvažnija pouka konferencije: učenici mogu i trebaju više pisati. Znam to i mislima da svi to znamo. Pitanje je kako. Nancy je podjelila s nama neke snažne i jednostavne ideje.

Podsjetila nas je da se sve računa. Zahtjev učenicima da sažmu gradivo dana? Računa se. Zajedničko smišljanje kratke priče? Računa se. Odgovaranje na pitanja o tekstu? Računa se. Tumačenje teksta radi boljeg razumijevanja? Također se računa. Njezina je poanta u tome da svaki put kad učenik s određenom svrhom slaže riječi na papiru, on piše, a mi mu možemo pomoći da učinkovitije izoštri svrhu.

Njezina je poruka primljena. Cilj koji je postavila za svoje učenike od petog do osmog razreda jest pet tisuća riječi tjedno. Sve se računa. Najviše je prilagodbe vjerojatno potrebno našem načinu razmišljanja o pisanju koje zahtijevamo od učenika nego bilo čemu drugome. Ako razmišljamo o svakoj napisanoj riječi kao „pisanju” onda imamo eksponencijalno više mogućnosti poučavati pisanju u više „zalogaja”.

Drugi je govornik bio Kelly GHALLAGER. On ima slično razmišljanje o čitanju. Slušala sam njegove govore i ranije te sam pročitala doslovno sve što je objavio. Njegova internetska stranica http://www.kellygallagher.org/ nevjerojatan je izvor. Objašnjava da je davanje autonomije učenicima i praćenje njihova čitanje ključ za povećanje količine pročitanoga.

Kao učiteljica u srednjoj školi, pitam se kako je moguće naći vremena za slobodno čitanje pored prosječnih obveza nastave engleskog jezika.

On je odgovorio ovako: započinje svaki sat s deset, petnaest minuta tihog čitanja. Katkad učenici čitaju roman koji su samostalno odabrali, a katkad čitaju što im je zadano, članak, kratku priču, roman.

Za vrijeme čitanja on se pojedinačno pozabavi dvoma, trima učenicima. Pita ih koliko su pročitali, što čitaju i što misle o pročitanome. Dok razgovara s njima piše bilješke. Za svakog učenika ima po jednu stranicu. To mu pomaže da se prisjeti povijesti čitanja svakog učenika i na taj im način pokaže da su ovakvi razgovori važni.

Njegove su poruke dobro prihvaćene. Ako želimo da učenici čitaju kritički, iz zadovoljstva, da čitaju kontinuirano, moramo izgraditi sustav koji ih podržava. On ne ograničava čitanje samo na tekstove koje smatra dostojnim niti dopušta prolazno, besciljno čitanje. Pred učenike postavlja izazov čitanja raznolikih materijala s različitim ciljevima. Kako bi unaprijedio njihove vještine, postavlja model što, kako, kada i zašto čitati.

U oba je slučaja strategija gotovo smiješno jednostavna. Količina čitanja i pisanja ključna je sastavnica učenja. Količina pobjeđuje posebne standarde ili strategije davanja uputa. Ima veći učinak od grafičkih prikaza ili istaknutih tumačenja teksta. Iako je pružanje modela ključno, ono predstavlja priliku za proširenje, raznoliku i kontinuiranu praksu koja unaprjeđuje učeničke vještine.

………………

NAPOMENA

• The educators Room – obrazovni portal čiji je glavni cilj podići svijest o važnosti učitelja u društvu i zalaganje za obrazovne reforme, čiji bi glavni nositelji trebali biti učitelji.
• Izvor: theeducatorsroom.com