… možemo poučavati mimo učenika, isporučujući sadržaj, a propuštajući učenje.

Na mojim me satovima tjelesnog odgoja u osnovnoj školi učenici stalno podsjećaju da nisu ovdje zbog sadržaja (vještina, obrazaca, razumijevanja), već da su tu zbog zabave, da budu sa svojim prijateljima i usput nešto nauče.

Uvidjevši to, mogla sam potpunije sagledati svoje učenike i njihove kapacitete u potrazi za novim otkrićima i saznanjima. Jedan od načina na koji to pokušavam postići jesu kratka okupljanja radi rješavanja određenog problema ili situacije. U tom slučaju katkad puštam da i moji najbolji planovi skrenu s puta, zaustavim aktivnost i upitam: „Što se ovdje događa? U čemu je problem?”

Uvijek postoje učenici koji trenutno odgovaraju, obično kako bi okrivili nekoga drugog. Shvatila sam da su ovakvi trenutci sjajna prilika za učenje. Kad učenici podijele svoje viđenje problema i načine na koje ga riješiti, otvara se prilika za grupno rješavanje problema.

PRIMJER GRUPNOG RJEŠAVANJA PROBLEMA

Moji su učenici često nailazili na prepreku kad je trebalo okupiti tim za igru. Ja zadajem neke opće parametre za okupljanje tima – jednaki broj članova, uravnoteženost vještina i snage itd. Ako proces traje predugo, pozovem ih i pitam: „U čemu je problem?”

„Timovi nisu pošteni!”

„Drugi tim ima sve dobre igrače!”

Obično „skeniram” skupinu kako bih otkrila znakove odobravanja.

Vraćajući se učeniku koji je izložio problem, kažem: „Što vas sprječava u sastavljanju pravednijih timova?” To pitanje pomaže učenicima da potraže vidljive prepreke i zahtijeva jednog ili dva hrabra učenika koji će podijeliti svoje mišljenje.

„Neki žele biti samo sa svojim prijateljima.”

„Dakle, što možemo učiniti kako bismo sastavili pravednije timove?”

Učenici obično odgovaraju na koji se način članovi skupina mogu prebaciti iz jedne u drugu. Najčešće djeca traže najslabije članove tima da prijeđu u drugi tim. Zatim upitam: „Je li XY tražio da prijeđe u drugu skupinu?”

Ne iznenađuje što je odgovor gotovo uvijek: „Ne.”

Podsjećam učenike na maksimu koju su čuli mnogo puta: „Prije nego što zatražite od drugoga da učini nešto što vi ne želite, morate to učiniti prije njega. To znači biti odgovoran.”

Tada će neki učenici tražiti od mene da sama sastavim timove. „Naravno, mogu ja to učiniti, ali što ćete na taj način naučiti?” ili „Tko sudjeluje u igri, ja ili vi?”.

Ne sudjeluju sva djeca jednako u razgovoru, a i nemir se brzo širi. Učenici ubrzo glasno podsjećaju jedni druge na to da im je cilj zaigrati igru. Za rješenje problema potrebno je oko 30 sekundi, predlažem im da mjerimo vrijeme. Tad igra može početi.

KAKO USPJEŠNO PROVESTI GRUPNO RJEŠAVANJE PROBLEMA

Kako bi takvi razgovori bili uspješni, otkrila sam nekoliko stvari koje su osobito učinkovite:

• volim produbiti pitanje o tome što se događa postavljajući posebna pitanja tražeći od njih da podijele svoja opažanja i s njima povezane osjećaje. To im olakšava prepoznavanje konkretnih ponašanja i akcija dok tragamo za rješenjem
• moja je uloga ponajprije moderirati raspravu, a ne ispraviti problem
• slušam i parafraziram odgovore učenika. Kad parafraziram rečenice koje izgovaraju učenici, to služi i kao pomoć za razumijevanje drugim učenicima i kao potvrda učeniku da je njegovo izlaganje primljeno i uzeto u obzir
• skrećem pažnju skupine na naš proces rješavanja problema tako što primjećujem tko govori, a tko ostaje tih, koje teme djeluju kao najvažnije i za koga ili koji se osjećaji pojavljuju u tijeku rasprave
• težeći pronalasku rješenja, pitam učenike koji su njihovi ciljevi u određenoj aktivnosti. To je ključno u postizanju ishoda s kojim učenici mogu i žele raditi. Dok postavljam pitanje „Tko igra? Koju igru želite igrati?”, njihovo sudjelovanje u traženju rješenja mnogo znači
• kad se upuštate u ovakve rasprave, važno je poznavati svaku jedinstvenu skupinu i biti svjestan njihove sposobnosti da se suoče s određenim izazovom. Kad su u pitanju niži razredi, budite jasni i sažeti te držite učenike odgovornima za poštivanje uspostavljenih normi u skupini (dizanje ruku, slušanje bez prekidanja itd.).

VRIJEDI TRUDA

Grupno rješavanje problema možda nije svakodnevno u upotrebi, ali je moguće na svim razinama. Sva su školska djeca sposobna za osvrt i mnogi će vas iznenaditi svojim zapažanjima i senzibilitetom kad im se omogući prilika da se iskažu.

Dok vodim raspravu, imam jedinstvenu priliku modelirati ponašanje koje vodi pozitivnim ishodima. Slušam pažljivo, redovito parafraziram, prozivam neodlučne govornike i pozdravljam pitanja učenika. Mlađim učenicima katkad prenaglašeno ističem ponašanja o kojima raspravljamo kako bih im pomogla da bolje vide gdje se kriju problemi. Često se tome i smijemo.

U ovom procesu naučim nešto više o svojim učenicima i načinu na koji razmišljaju. Naše nam rasprave uvijek otkrivaju da postoji neki veći problem od same aktivnosti. U nekim slučajevima držim ogledalo za pojedine učenike kako bi vidjeli svoje ponašanje i utjecaj koji ima na druge učenike. Katkad čak i ja odigram svoju ulogu, radeći pomutnju.

U grupno rješavanje problema možda ćete morati uložiti malo vremena, dodatne emocionalne energije i odupirati se dugoročnom planiranju. Ako se pak izvodi na ispravan način, može otvoriti novi svijet prilika za učenje, kako za učenike, tako i za nastavnike.

………………

NAPOMENA

• Cult of pedagogy – stranica koju vodi tim ljudi posvećeni unaprjeđenju prakse u učionici.
• Izvor: cultofpedagogy.com