Sjećam se jedne prilike kad mi je učenik rekao nešto iznimno ružno zbog toga što sam ga zamolio da uđe u školu nakon sata tjelesnog odgoja. To je bila kap koja je prelila čašu. Shvatio sam to vrlo osobno te sam bio iznimno uzrujan zbog toga, iako to tada nisam pokazao.

Sad imam odličan odnos s mnogim učenicima, ali epizode poput ove baš bi me pogodile. Međutim, jednom smo prilikom u učionici imali gosta govornika koji je rekao nešto što pamtim i danas i oduvijek sam se toga pridržavao.

✿ „Nikad nemojte dopustiti da vam osmogodišnjak upropasti dan.”

To je bila jednostavna izjava i imala je smisla. On je pričao o tome kako se mnoge od loših epizoda ne svode na vas (učitelja) i na ono što vi radite, već na ono što učenik prolazi izvan škole. Uvijek sam mislio da je škola najradosnije mjesto za mnoge naše učenike. Zahvaljujući raspravama koje sam tijekom godina vodio s učenicima saznao sam da se neki od njih muče sa stvarima s kojima bi se i odrasli teško nosili.

Evo što NE kažem:

✿ ne bismo trebali imati visoka očekivanja kad je u pitanju ponašanje naših učenika i ne bismo trebali stvarati ozračje uvažavanja za sve u kojem ćemo se osjećati cijenjeno

✿ nikad se ne bismo trebali smatrati odgovornima za svoje vrijeme provedeno s učenicima. Postoje trenutci u kojima sam mogao biti bolji i odmah se ispričati svojim učenicima zbog toga što nisam dao sve od sebe

✿ ne možemo biti ranjivi i pokazati svojim učenicima da smo povrijeđeni njihovim riječima ili djelima u određenom trenutku

✿ ne bismo trebali pretjerano mariti za naše učenike niti biti bez emocija u lošim epizodama s učenicima.

Kažem samo da je važno što mnoge stvari koje sam shvaćao osobno kao učitelj nisu uopće bile osobne. Svodile su se na učenika, a ne na mene. Citat iz knjige „Izgubljen u školi” Rossa W. GREENEA  odličan je podsjetnik:

„Djetetovo je ponašanje neprimjereno kad očekivanja i zahtjevi stavljeni pred njega nadmašuju njegove vještine za odgovarajuću reakciju.”

Kad bi učenici bili namjerno bezobrazni prema meni, dao bih sve od sebe da im pokažem da sam tu za njih i da sam im potpora. To nije lako, stoga bih u glavi ponavljao rečenicu: „Ovo nije tvoja krivnja. Ovo nije tvoja krivnja. Ovo nije tvoja krivnja.”

Izazovna ponašanja učenika mogu biti upravo to; izazovna. Ali otkrio sam da je najbolji način za napredak, a to upotrebljavaju i mnogi izvanredni učitelji s kojima sam imao prilike raditi, više mariti za učenika u tom trenutku, zbog toga što mu je upravo to potrebno.

To nije riješilo sve probleme s kojima sam bio suočen, ali sam mnogo rjeđe očajavao.

Naša bi očekivanja od učenika uvijek trebala biti visoka, ali nemojte zaboraviti da se većina naših negativnih epizoda više svodi na učenika nego na bilo što drugo. Dajem sve od sebe da im pomognem da rastu u tom trenutku i stavljam fokus na njih umjesto na sebe.

……………………

NAPOMENA

• George COUROS vodeći je edukator u području inovativnog vodstva, poučavanja i učenja. Radio je kao učitelj, administrator i ravnatelj. Autor je knjiga „The Innovator’s Mindset; Empower Learning”, „Unleash Talent” te „Lead a Culture of Creativity”. Poznat je kao govornik o inovaciji učenja i uključivanju učenika, a surađivao je sa školama i organizacijama diljem svijeta.
• Izvor: georgecouros.ca
• Photo by William Daigneault on Unsplash