JOŠ UVIJEK AKTUALAN JE ODJEK PREDAVANJA NEILA GAIMANA IZ 2013. GODINE

Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

petak, 30. studenoga 2018.

Predavanje engleskog pisca Neila GAIMANA objavljeno u The Guardianu 2013. izazvalo je tada, a i danas privlači iznimnu pažnju čitatelja. Zbog njegovog značaja i intrigantnosti izrečenih teza donosimo prijevod inspirativnog teksta.

Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

Predavanje koje objašnjava zašto korištenje maštom i omogućavanje drugim ljudima da se koriste svojom maštom predstavlja obvezu za sve građane.

Ljudi smatraju da je važno da vam kažu na čijoj su strani i zašto, kao i jesu li su možda pristrani. To je neka vrsta izjave o članstvu.

Danas ću govoriti o čitanju.

Reći ću vam da su knjižnice važne. Sugerirat ću vam da čitanje fikcije, čitanje zbog zadovoljstva jest jedna od najvažnijih stvari koje netko može učiniti. Iznijet ću strastvenu molbu i priziv kako bi ljudi razumjeli što su knjižnice i tko su knjižničari, kako bi shvatiti da oboje trebamo sačuvati.

I da, ja sam pristran, očito i u golemoj mjeri: pisac sam i često pišem fikciju. Pišem za djecu i odrasle. Već trideset godina zarađujem za život riječima, najvećim dijelom tako što izmišljam stvari i potom ih zapisujem. Očito je u mom interesu da ljudi čitaju, i to fikciju, da postoje knjižnice i knjižničari koji unapređuju ljubav prema čitanju kao i mjesta na kojima se čitanje može zbivati.

Neil Richard GAIMAN, engleski je pisac, autor brojnih 

znanstvenofantastičnih  i fantastičnih djela, uključujući

i brojne stripove.

.............................

Otud sam, kao pisac, pristran. Ali još sam puno, puno pristraniji kao čitatelj. I još sam pristraniji kao britanski građanin.

Stoga danas izlažem ovo predavanje, pod okriljem Reading Agencyja; dobrotvornog društva čija je misija svim ljudima pružiti jednaku priliku u životu, tako što im pomaže da postanu samosvjesni i entuzijastični čitatelji. Reading Agency to čini tako što podržava programe pismenosti, knjižnice i pojedince te neprikriveno ohrabruje čin čitanja. Jer, kažu nam članovi tog društva, sve se mijenja kada čitamo.

I baš o toj promjeni i tom činu čitanja danas ću ovdje govoriti. Želim progovoriti o onome što čitanje čini. Zašto i za koje je stvari dobro.

Jednom sam bio u New Yorku i slušao predavanje o gradnji privatnih zatvora – što je Americi industrija s visokim rastom. Zatvorska industrija treba plan za budući rast. Koliko će im ćelija trebati? Koliko će zatvorenika biti za 15 godina? I iznašli su da sve skupa mogu s lakoćom predvidjeti, rabeći prilično jednostavan algoritam koji se zasnivao na pitanju koliki postotak desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka ne može čitati. Pa otud svakako ne može čitati iz užitka.

To nije doslovno: ne možete reći da pismeno društvo nema kriminaliteta. Ali postoje vrlo stvarne korelacije. Smatram da neke od tih korelacija – najkraće rečeno - proizlaze iz nečeg vrlo jednostavnog.

Pismeni ljudi čitaju fikciju.

Fikcija ima dvije uporabe. Prvo, ona je ulazna droga za čitanje. Poriv da doznamo što će se sljedeće zbiti, želja da okrenemo stranicu, da nastavimo naprijed, čak i ako je teško, jer je netko u nevolji i moramo znati kako će se sve skupa završiti… to je vrlo stvarni poriv. Koji nas prisiljava da naučimo nove riječi, da mislimo nove misli, da se nastavljamo kretati. Da otkrijemo da čitanje samo po sebi rađa užitak. Jednom kada to naučimo, na putu smo da čitamo sve. A čitanje je ključ.

Prije nekoliko godina javili su se glasovi koji su zastupali ideju da živimo u postpismenom svijetu, u kojem je sposobnost da stvaramo smisao iz pisanih riječi postala nekako redundantna. Ali ta je epizoda za nama: riječi su važnije negoli su ikada bile: plovimo svijetom pomoću riječi i kako svijet uklizava na web, moramo pratiti, komunicirati i poimati ono što čitamo.

Ljudi koji ne razumiju jedni druge ne mogu razmjenjivati ideje, ne mogu komunicirati, a programi za prevođenje imaju svojih ograničenja.

■ Najjednostavniji način da se pobrinemo za odgoj pismene djece jest da ih učimo da čitaju i da im pokažemo da je čitanje ugodna aktivnost.

■ Najjednostavnije: pronađimo knjige u kojima će djeca uživati, dajmo im pristup takvim knjigama i pustimo ih da te knjige čitaju.

■ Mislim da ne postoji knjiga koja bi bila loša za djecu.

Svako toliko postane pomodno, među nekim odraslima, prstom uprijeti na neki podskup dječje književnosti, možda žanr ili autora, pa proglasiti te knjige lošima: djeci treba onemogućiti da čitaju takve knjige.

Viđao sam to iznova i iznova. Enid BLYTONE proglašena je lošom autoricom, a isto tako R. L. STINE i deseci drugih. Stripovi su ocrnjivani jer navodno pridonose nepismenosti.

To je priglupa besmislica. To je snobizam i budalaština.

Ne postoje loši pisci za djecu, koje bi djeca voljela i željela čitati i koje bi pronalazila, jer je svako dijete različito. Djeca su u stanju pronaći priče koje im trebaju i unijeti se u priče. Otrcana, izlizana ideja njima nije otrcana i izlizana. To je prvi put da je dijete na nju naišlo. Ne odvraćajte djecu od čitanja samo zato što vam se čini da čitaju krivu knjigu. Fikcija koju ne volite put je do drugih knjiga koje ćete možda preferirati. I nemaju svi isti ukus kao vi.

Dobronamjerni odrasli mogu uništiti djetetovu ljubav prema čitanju: tako što ih spriječe da čitaju ono u čemu uživaju ili tako što im daju vrijedne ali zamorne knjige koje oni sami vole, poput suvremenih inačica viktorijanske literature za „poboljšanje“. Na kraju dobijemo generaciju koja je uvjerena da čitanje nije cool ili, još gore, da je neugodno.

Želimo da se naša djeca penju ljestvama čitanja: sva literatura koju uživaju čitati potaknut će ih da se penju, prečku po prečku, prema pismenosti. (Također, nemojte učiniti ono što sam ja, pisac, učinio kad je moja 11-godišnja kćerka bila uvučena u svijet R. L. Stinea, a to je da sam nabavio primjerak »Carrie» Stephena KINGA, rekavši joj pritom - ako ti se sviđaju Stineove knjige, obožavat ćeš »Carrie»! Nakon toga, ostatak svojih tinejdžerskih godina Holly je čitala isključivo bezopasne priče o prerijskim doseljenicima i još uvijek me pogleda poprijeko kadgod se spomene ime Stephena Kinga.)

Drugo, fikcija gradi empatiju. Kada gledate TV ili film, gledate u stvari koje se događaju drugim ljudima. Prozna je fikcija nešto što gradite od 26 slova i šačice interpunkcijskih znakova i vi, sami, koristite se vlastitom maštom kako biste stvorili svijet i ljude u njemu, kako biste pogledali kroz tuđe oči. To vam omogućuje da osjetite stvari, da posjetite mjesta i svjetove koje nikada ne biste upoznali. Učite da u svatkome drugome tamo negdje također pronalazite sebe. Postajete netko drugi i kada se vratite vlastitom svijetu, malo ste se promijenili.

Empatija je alat za uključivanje ljudi u grupe. Ona nam omogućava da funkcioniramo kao nešto više i veće, doli puki pojedinci opsjednuti samima sobom.

Također, dok čitate, nalazite da nešto što je od vitalnog značaja za pronalaženje vlastitog puta u svijetu. A to je sljedeće: svijet ne mora biti ovakav, stvari mogu biti drukčije.

2007. bio sam u Kini na prvoj konvenciji znanstvene fantastike i fantasyja koju je partija ikada odobrila, u čitavoj kineskoj povijesti. U jednom trenutku odvukao sam jednog visokog dužnosnika na stranu i priupitao ga: "Zašto? Dugo vremena niste odobravali SF. Što se promijenilo?"

"Jednostavno je", odgovorio je. "Kinezi briljiraju u izradi stvari ako im drugi ljudi donesu planove. Ali ne inoviraju i ne izumljuju. Ne maštaju."

I tako su Kinezi poslali delegaciju u Sjedinjene Države, u Apple, Microsoft, Google i pitali su te ljude koji izmišljaju budućnost o njima samima. I otkrili su da su svi ti ljudi čitali znanstvenu fantastiku kada su bili dječaci i djevojčice.

Fikcija vam može pokazati različit svijet. Može vas odvesti tamo gdje niste nikada bili. Jednom kada ste posjetili druge svjetove, poput ljudi koji su kušali vilinsko voće, ne možete nikada više biti zadovoljni sa svijetom u kojem ste odrasli. Razočarenje je dobra stvar: razočarani ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svoje svjetove, ostaviti iza sebe bolje i promijenjene svjetove.

I kad smo kod te teme, želio bih reći nekoliko riječi o eskapizmu. Slušam kako se tim terminom ljudi nabacuju kao da je riječ o lošoj stvari. Kao da je „eskapistička“ fikcija jeftini opijat kojim se koriste oni zbrkani, oni budalasti i oni zaluđeni, i kao da je jedina fikcija koja je vrijedna, i za odrasle i za djecu - mimetička fikcija, i to ona koja zrcali najgore u svijetu u kojem se čitatelj nalazi.

Ako ste zarobljeni u nemogućoj situaciji, na neugodnom mjestu, s ljudima koji vam žele zlo, i ako vam netko ponudi privremeni izlaz, zašto ga ne prihvatiti? Eskapistička je fikcija upravo to: fikcija koja otvara vrata, pokazuje da vani sija sunce, omogućuje vam da otiđete na mjesto na kojem vi vladate situacijom, na kojem se nalazite s ljudima s kojima želite biti (knjige su stvarna mjesta, nemojte u tom griješiti). I, još važnije, tijekom bijega, knjige će vam darovati i znanje o svijetu i vašoj vlastitoj nevolji, pribaviti vam oružje, oklop: stvarne stvari koje možete ponijeti natrag sa sobom, natrag, u zatvor. Vještine i znanja i alate koje možete upotrijebiti da uistinu pobjegnete.

J. R. R. TOLKIEN nas je podsjetio: jedini ljudi koji govore protiv bijega jesu - tamničari.

Drugi način da uništite djetetovu ljubav spram čitanja jest, naravno, da se pobrinete da nigdje uokolo ne bude nikakvih knjiga. I da im ne osiguraju mjesto na kojem mogu čitati knjige. Ja sam imao sreće. Dok sam rastao, imao sam na raspolaganju izvanrednu lokalnu knjižnicu. Imao sam roditelje koje sam tijekom ljetnih praznika mogao uvjeriti da me, kad idu na posao, usput odbace do knjižnice. U knjižnici su bili knjižničari kojima nije smetao sitan dječak bez pratnje, koji je svako jutro ulazio u dječju knjižnicu i onda sam kopao po kartičnom katalogu, tražeći knjige s duhovima, s magijom ili raketama, tragajući za vampirima ili detektivima ili vješticama i čudima. Dječak koji je, kad je dovršio čitanje sve što ga je zanimalo u dječjoj knjižnici, jednostavno prešao na knjige za odrasle.

Bili su to dobri knjižničari. Voljeli su knjige i voljeli su da se knjige čitaju. Naučili su me kako naručiti knjige iz drugih knjižnica međuknjižničnom posudbom. Nisu imali snobovski stav spram ičega što sam čitao. Izgleda da im je bilo drago što je tu i jedan dječak širom otvorenih očiju koji voli čitati. I razgovarali su sa mnom o knjigama koje sam čitao, pronalazili bi mi preostale knjige iz serije, pomagali bi. Tretirali su me kao još jednog čitatelja – ništa više ili manje - što je značilo da su se odnosili prema meni s poštovanjem. Kao osmogodišnjak nisam bio naviknut da me tretiraju s poštovanjem.


Ali bit knjižnice i jest u slobodi. Slobodi čitanja, slobodi ideja, slobodi komunikacije. Bit je knjižnica u obrazovanju (što nije proces koji završava na dan kada napustimo školu ili fakultet), u zabavi. One rađaju utočišta, one su mjesto pristupa informacijama.

………….

Brine me da danas, u 21. stoljeću, ljudi pogrešno shvaćaju što su knjižnice i koja je njihova svrha. Ako percipirate knjižnicu kao policu s knjigama, ona se može činiti zastarjela i staromodna u svijetu u kojem većina tiskanih knjiga, ali ne i sve, postoji u digitalnom obliku. Ali imati takav stav značilo bi – promašiti iz temelja.

Smatram da je ustvari riječ o prirodi informacija. Informacija ima vrijednost, a prava informacija ima ogromnu vrijednost. Tijekom cijele ljudske povijesti, živjeli smo u vremenu gdje je informacija bila rijetkost, a imati potrebnu informaciju je bilo uvijek važno, i uvijek je nešto vrijedilo: gdje saditi usjeve, gdje naći stvari, mape i povijesti i priče – jer priče bi uvijek poslužile za društvo, a i pri jelu. Informacija je bila vrijedna stvar, a oni koji su ju imali ili koji su ju mogli nabaviti, mogli su tu uslugu i naplatiti.

U posljednjih nekoliko godina prešli smo iz ekonomije rijetkih informacija u ekonomiju koju pokreće informacijsko zasićenje, preobilje. Prema Ericu SCHMIDTU iz Googlea, trenutno ljudska rasa svaka dva dana stvori onoliko informacija koliko smo ih stvorili od zore civilizacije pa do 2003. godine. Za one koji vole bilježiti rezultate, to je oko 5 egzobajta podataka na dan. Izazov više nije naći rijetku biljku koja raste u pustinji, već naći specifičnu biljku koja raste u džungli. Trebat će nam pomoć u navigaciji - kroz tu informaciju - kako bismo pronašli stvar koja nam uistinu treba.

Knjižnice su mjesta na koja ljudi odlaze po informacije. Knjige su tek vrh informacijskog ledenjaka: one su tamo i knjižnice vam ih mogu pribaviti – slobodno i zakonito. Više nego ikada prije, djeca posuđuju u knjižnicama - i to knjige svih vrsta – i papirne, i digitalne, i audioknjige.

Ali knjižnice su isto tako mjesta na kojima ljudi - koji možda nemaju kompjutere, koji možda nisu spojeni na internet - mogu izaći na web, bez da pritom išta plate. To je iznimno važno danas kada, primjerice, nalaženje posla, prijava za posao ili ostvarenje olakšica u sve većoj mjeri sele na web. Knjižničari ljudima mogu pomoći da navigiraju takvim svijetom.

Ne vjerujem da će se sve knjige preseliti na ekrane ili da bi se takvo što trebalo dogoditi. Kao što mi je jednom ukazao Douglas ADAMS, više od 20 godina prije negoli se pojavio Kindle, fizička je knjiga kao morski pas. Morski su psi stari: morskih pasa bilo je u oceanima prije dinosaura. A razlog zbog kojeg su morski psi još uvijek tu jest taj što su morski psi bolji u bivanju morskim psima od ikoga drugog. Fizičke su knjige čvrste, teško ih je uništiti, otporne su na kupanje, idu na sunčev pogon, dobro leže u ruci: one su jednostavno dobre u bivanju knjigama i uvijek će za njih biti mjesta. One spadaju u knjižnice, baš kao što su knjižnice već postale mjesta na koja možete ići kako biste došli do e-knjiga, audioknjiga i DVD-a i web-sadržaja.

Knjižnica je repozitorij informacija i svakom građaninu omogućuje jednakopravan pristup, što uključuje i informacije o zdravlju i mentalnom zdravlju. Knjižnica je prostor zajednice. Ona je sigurno mjesto, utočište u svijetu. Ona je mjesto u kojem se nalaze knjižničari. Već danas moramo početi zamišljati kako će knjižnice izgledati u budućnosti.

U ovom svijetu teksta i emaila, svijetu pisane informacije, pismenost je važnija negoli ikada prije. Mi trebamo čitati i trebamo pisati. Trebaju nam globalni građani koji mogu s lakoćom čitati, razumjeti što čitaju, shvaćati nijanse i sami biti shvaćeni.

Knjižnice su, ustvari, dveri u budućnost.

Stoga je nesretna okolnost što trenutno svjedočimo kako lokalne vlasti diljem svijeta grabe priliku da zatvore knjižnice. Vide to kao lak način da uštede novac i pritom ne shvaćaju da kradu od budućnosti kako bi platili današnjicu, ne shvaćaju da zatvaraju dveri koje bi trebale ostati otvorene.

Prema nedavnoj studiji koju je provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Engleska je, jedina zemlja u kojoj je najstarija dobna skupina pismenija, uključivši matematičku pismenost, negoli najmlađa dobna grupa, i to nakon što se u obzir uzmu i drugi faktori, kao što su rod, socioekonomska pozadina i vrsta zanimanja.

Drugim riječima, naša djeca i unuci nepismeniji su od nas. Manje su sposobni navigirati svijetom, razumjeti svijet kako bi riješili njegove probleme. Njih je lakše lagati, lakše ih je zavesti i oni će biti manje sposobni promijeniti svijet u kojem se nađu, teže će se zapošljavati. Sve to skupa. A kao zemlja, Engleska će zaostati daleko iza drugih razvijenih nacija jer će joj nedostajati obrazovane radne snage.

Knjige su način na koji komuniciramo s mrtvima. Način na koji učimo lekcije od onih koji više nisu s nama, lekcije na kojima se čovječanstvo izgradilo, napredovalo. To su lekcije koje su učinile da znanje bude kumulativno, a ne nešto što treba učiti iznova i onda opet iznova. Postoje priče koje su starije od mnogih zemalja, priče koje su uvelike nadživjele kulture i zgrade u kojima su po prvi puta ispričane.

Držim da imamo odgovornosti prema budućnosti. Odgovornosti i obveze prema našoj djeci i odraslim osobama koje će ta djeca postati, svijetu u kojem se zateći i nastaniti ga. Svi mi – kao čitatelji, pisci, građani – imamo obveze. Pokušat ću ovdje i formulirati neke od tih obveza.

Vjerujem da svi imamo obvezu čitati iz zadovoljstva, na privatnim i javnim mjestima. Čitamo li iz zadovoljstva i ako nas drugi vide da čitamo, onda učimo i vježbamo maštu. Pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.

Imamo obvezu podržavati knjižnice. Koristiti se knjižnicama, ohrabrivati druge da se koriste njima, protestirati kad se knjižnice zatvore. Ako ne cijenimo knjižnice, onda ne cijenimo informacije ili kulturu ili mudrost. Utišavamo glasove prošlosti i nanosimo štetu budućnosti.

Imamo obvezu djeci čitati naglas. Čitati im ono u čemu uživaju. Čitati im priče od kojih smo već umorni. Uživljavati se u glasove, sve skupa načiniti zanimljivim i ne prestati čitati djeci samo zato što su i sama naučila čitati. Imamo obvezu koristiti se čitanjem naglas kao vremenom stvaranja spona, kao vremenom kada ne provjeravamo telefone, kada zanemarujemo svijet i njegova ometanja.

Imamo obvezu upotrebljavati jezik. Tjerati sami sebe naprijed: pronaći što riječi znače i kako se njima koristiti, komunicirati jasno, reći što mislimo. Ne smijemo pokušavati zamrzavati jezik ili se pretvarati da je jezik mrtva stvar koja se mora štovati. Jezikom se moramo koristiti kao živom stvari, kao nečim što teče i posuđuje riječi i dozvoljava da se značenja i izgovori tijekom vremena mijenjaju.

Mi pisci, osobito pisci za djecu, ali i svi drugi – imamo obvezu prema našim čitateljima: to je obveza da pišemo istinite riječi, što je naročito važno kada stvaramo priče o ljudima koji ne postoje, na mjestima koja nikad nisu postojala. Imamo obvezu shvatiti da istina nije sadržana u onom što se zbiva, već je istina u onome što nam priopćava tko ustvari jesmo. U konačnici, fikcija je laž koja nam govori istinu. Imamo obvezu ne dosađivati svojim čitateljima, već učiniti da osjete kako moraju nastaviti okretati stranice. Naposljetku, jedan od najboljih lijekova za čitatelja koji oklijeva jest priča koja se ne može prestati čitati. I premda moramo našim čitateljima govoriti istinite stvari, opskrbiti ih oružjima i oklopom te im predati koju god mudrost da smo nazreli tijekom ovog svog kratkog boravka na ovom zelenom svijetu, mi pisci isto tako imamo obvezu ne propovijedati, ne držati lekcije, ne moralizirati, ne natrpavati naše čitatelje kao što odrasle ptice hrane svoje ptiće sažvakanim crvima. Također imamo obvezu nikada, ikada, pod ikakvim okolnostima, ne napisati ništa za djecu što i sami ne bismo htjeli čitati.

Imamo obvezu shvatiti i priznati da kao pisci za djecu obavljamo važan posao. Jer ako zabrljamo, ako pišemo dosadne knjige koje djecu odvraćaju od čitanja i od knjiga, onda smo skratili vlastitu budućnost i umanjili budućnost naše djece.

Svi mi, odrasli i djeca, pisci i čitatelji – imao obvezu snatriti. Imamo obvezu zamišljati. Lako je pretvarati se da nitko ne može ništa promijeniti, da se nalazimo u svijetu u kojem je društvo veliko, a pojedinac je manji od svega: atom u zidu, zrno riže u rižištu. Ali istina je da pojedinci mogu promijeniti svijet. Iznova i iznova, pojedinci stvaraju budućnost i čine to tako što zamišljaju da stvari mogu biti drugačije.

Pogledajte oko sebe: zaista to mislim. Zastanite na trenutak i posmotrite sobu u kojoj se nalazite. Ukazat ću na nešto toliko jednostavno da je to vrlo lako zaboraviti. Sve što vidimo, uključujući zidove, u nekom je trenutku bilo zamišljeno. Netko je odlučio da je lakše sjediti na stolici negoli na zemlji, pa je zamislio stolicu. Netko je zamislio način koji nam omogućuje da se sretnemo tu, u Londonu, da svi skupa popričamo, a da pritom ne prokisnemo. Ova soba i sve stvari u njoj, i sve druge stvari u ovoj zgradi, ovom gradu, postoje zato što su ljudi zamišljali stvari, iznova i iznova i iznova.

Imamo obvezu svojim političarima kazati što želimo. Imamo obvezu da – bez obzira na stranačku pripadnost - glasamo protiv političara koji ne razumiju vrijednost čitanja u stvaranju valjanih građana, protiv političara koji ne žele djelovati u smjeru očuvanja i zaštite znanja te ohrabrivati pismenost. To nije stvar stranačke politike. To je stvar zajedničke ljudskosti.

On je shvaćao vrijednost čitanja i maštanja. Nadam se da našoj djeci možemo pružiti svijet u kojem će čitati i u kojem će im se čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti. [ IZ DRUGIH MEDIJA | theguardian.com | gkr.hr | Naslovna fotografja by Josh Applegate on Unsplash ]

Vezani članci
Školski portal: Prvi u Hrvatskoj imaju izborni predmet kreativnog čitanja

Prvi u Hrvatskoj imaju izborni predmet kreativnog čitanja

...  i to uglavnom autorima koji pripadaju riječkom području. Pojašnjavajući kako…

Školski portal: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

Intrigantno predavanje Neila Gaimana, objavljeno u Guardianu, uvijek aktualno objašnjava zašto korištenje maštom…

Školski portal: U akciji pošumljavanja bečki mališani posadili deset tisuća stabala i grmova

U akciji pošumljavanja bečki mališani posadili deset tisuća stabala i grmova

Ovogodišnja akcija pošumljavanja održana je krajem listopada u 10. bečkom…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Više od 50% darovite djece podbaci u obrazovnom sustavu

Više od 50% darovite djece podbaci u obrazovnom sustavu

…Ksenija BENAKOVIĆ, psihologinja u Dječjem vrtiću 'Mali…

Školski portal: U akciji pošumljavanja bečki mališani posadili deset tisuća stabala i grmova

U akciji pošumljavanja bečki mališani posadili deset tisuća stabala i grmova

Ovogodišnja akcija pošumljavanja održana je krajem…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…