…gdje se između dviju mladih djevojaka rađa prijateljstvo koje će obilježiti njihov život.

Međutim, s obzirom na to da škole danas sve više potiču inkluzivniju praksu kad je u pitanju prijateljstvo, najboljim prijateljima dani su možda već odbrojeni.

Kad je britanski Princ George prvi put kročio u dvorište škole Thomas’s u Batterseu u Londonu, ustanovljeno je da škola ne potiče djecu da imaju samo jednoga najboljeg prijatelja. Umjesto toga promiču etos „dobrote” i ugrađuju ideju inkluzivnosti, inzistirajući da se u školi ne dijele nikakvi pozivi na zabave.

Većina škola ima istu politiku, ne zahtijevajući da se pozivnice za zabavu dijele izvan škole. Iako ne mogu jamčiti da dijete neće biti pozvano na zabavu u školi, mogu osigurati da nijedno dijete ne bude isključeno u učionici, uzimajući u svoje ruke raspored sjedenja i vodeći računa o tome da nijedno dijete ne postane previše ovisno o nekom drugom djetetu.

Dok će se mnogi roditelji sjećati kako su u osnovnoj škole od početka do kraja godine sjedili s jednom osobom, obično po svom izboru, učitelji danas redovito premještaju učenike po učionici tako da do kraja godine svaki učenik provede neko vrijeme pored svakoga drugog učenika u razredu.

Carmel HUME, ravnateljica osnovne škole za djevojčice Terenure Presentation Primary School u Dublinu u Irskoj, kaže da u radu s djevojčicama treba izbjegavati scenarij „najbolje prijateljice”, koji počinje već u predškolskim skupinama.

Kaže da je svakoj djevojčici prvog dana škole dodijeljeno mjesto za stolom s osam djevojčica. Djeca se unutar skupine obično rotiraju svakog tjedna kako nitko ne bi sjedio pored iste osobe cijelo vrijeme. Skupine se također periodično miješaju.

Hume objašnjava da to neki učenici shvaćaju prilično ozbiljno, pa čak katkad crtaju kartu učionice i znaju gdje je tko i kada sjedio.

Pri završetku nižih razreda, kaže Hume, djevojčice se potiče da se igraju s različitom djecom na školskom igralištu kako bi osigurali da nitko ne bude izostavljen.

„To su stvari o kojima treba voditi računa, uključiti svakoga u zajednicu. Želimo da djeca komuniciraju s drugom djecom”, kaže.

Naglašava da politika premještanja djece znači da ona moraju biti izložena različitim vrstama osobnosti. „Nisu svi uvijek dobri jedni prema drugima i naučili su da ne ide uvijek sve glatko. Oni nauče da ne morate sa svakime biti najbolji prijatelj i uče kako se nositi s različitim osobnostima.”

Dječja psihologinja Sarah O’DOHERTY kaže da se djeca socijaliziraju i pronalaze prijatelje na različite načine u različitoj dobi. U dobi od šest godina pronalaženje prijatelja stvar je praktičnosti, sprijateljujete se s onime pored koga sjedite ili onime tko živi pored vas. Kako dijete raste, u dobi od devet ili deset godina, prijateljstva se temelje na sličnim interesima. U predadolescentskoj dobi, kaže, djeca u prijateljima počinju tražiti osobine ličnosti i osobne kvalitete.

Smatra da je politika premještanja djece po učionici vrlo razuman pristup, jer uči djecu da vrednuju razlike u osobnostima u najranijoj dobi.

„Kad su djeca mala, znaju katkad biti jako zločesta jedna prema drugima, a ovakva politika sprečava formiranje takozvanih klika. To također znači da djeca koja su na ekstremnim rubovima skupine, divlja ili pretjerano tiha, nisu isključena”, kaže O’Doherty.

Néidín COULAHAN, učiteljica u osnovnoj školi, vjeruje da praksa premještanja djece znači da se nijedno dijete neće pretjerano oslanjati na drugo dijete. Tvrdi da se školski dan, kad je najbolji prijatelj odsutan iz škole, može činiti beskrajno dugim ako se dijete previše oslanja na njega.

Ističe da takva praksa, osim što sprečava ovisnost i povezuje djecu, potiče i bolje učenje u skupini.

Coulahan, koja radi u osnovnoj školi u Dublinu, kaže da djeca dobro uče jedni s drugima i ako ih premještaju imaju više mogućnosti otkriti svoje jače i slabije strane. „Djeca su vrlo društvena bića i prilagođavaju se svakoj situaciji. Kad malo promiješate stvari, postavljate izazov pred njih i stvarate bolji društveni uzorak”, kaže.

Kad je prošlog rujna Summer, najmlađa kćer Siobhán O’NEILL WHITE, krenula u školu, njezina je majka kao i mnogi roditelji bila zabrinuta. Naime, jedna je od najbližih prijateljica njezine kćeri iz vrtića razmještena u drugi razred i njezina je kći bila uzrujana.

Siobhán, međutim, kaže da ne treba biti zabrinut, Summer i njezina prijateljica nalaze se na školskom igralištu te i dalje svake nedjelje zajedno igraju galski nogomet.

„Njihovo prijateljstvo nije narušeno. Roditelji se ne moraju brinuti. Znam da učitelji razmještaju djecu i da ih tjeraju da sjede pored svih redom”, kaže Siobhán, majka četvero djece. Kaže da njezino najmlađe dijete ima prijatelje iz škole, s raznih aktivnosti i iz susjedstva. „Ona se uklapa u različite skupine prijatelja”, kaže.

Ravnateljica Carmel Hume, čiju školu pohađa 600 djevojaka, kaže da je najvažnije naučiti kako biti ljubazan i poštivati druge te da pritom ne morate biti najbolji prijatelj sa svima.

„Bez obzira na to tko ste i odakle dolazite, morate naučiti biti ljubazno prema svima. Ne mora vam se svatko sviđati. Djeca skreću s puta, ali u tom procesu oni uče. To je jednostavno život.”

KAD SE DJECA SVAĐAJU S PRIJATELJIMA

Hume vjeruje da je najbolje pustiti djecu da rješavaju vlastite probleme. Kaže kako bi roditelji trebali upotrijebiti zdrav razum kad im djeca zastrane umjesto da upadaju u svađe s njima.

„Djeca će zastraniti, to je dio odrastanja, ali će se i pomiriti. I roditelji zastranjuju. Mi se svakodnevno trudimo naučiti djecu kako da rješavaju stvari i promatraju ih iz društvenoga gledišta. Od najranije dobi učimo ih kako se nositi s različitim tipovima ljudi i to će nositi tijekom školovanja i odnijeti na svoje radno mjesto. Katkad se djeca svađaju, ali im kažemo: ‘Dok ste god u ovoj školi, poštivat ćete se i biti ljubazni jedni prema drugima’”, kaže Hume.

………………

NAPOMENA

• Irish Independent – najprodavanija irska dnevna novina pokrenuta 1905. godine.
• Izvor: independent.ie