Slijedeći dugu tradiciju, danas u Hrvatskoj djeluje oko 180 školskih i neovisnih filmskih klubova u kojima mali i mladi filmaši snimaju igrane, dokumentarne i animirane filmove te reportaže, kroz koje progovaraju o njima bitnim temama. O filmu kao idealnom mediju kroz koji djeca i mladi mogu ostvariti svoje pravo na izražavanje te onome što pritom mogu naučiti o medijima, na ovom okruglom stolu razgovarali su stručnjaci koji ih godinama u tome vode i potiču: Tatjana AĆIMOVIĆ, umjetnička direktorica Festivala prava djece, Maja FLEGO, savjetnica pravobraniteljice za djecu za odnose s javnošću, Nebojša SLIJEPČEVIĆ, redatelj dokumentarnih filmova, i Stojanka LESIČKI, voditeljica filmske družine u OŠ Sveti Petar Orehovec, dok ih je moderiranjem kroz to vodila Ana DOKLER, glavna urednica portala medijskapismenost.hr.

Maja Flego, koja je uz Boška Piculu selektorica Festivala, kao najvažnije je u filmskom stvaralaštvu navela motivaciju djece i davanje podrške voditeljima filmskih skupina te istaknula kako je stvaranje medijskih sadržaja, uključujući i filmove, jedna od vještina medijske pismenosti koja pomaže u razvoju analize i kritičkog promišljanja medijskih sadržaja koje stvaraju drugi. „Društvo ima obvezu osigurati djeci pravo na obrazovanje za medijsku pismenost, kao što je, uostalom, navedeno i u Strategiji Vijeća Europe o pravima djece u digitalnom okruženju. U školi dijete mora imati mogućnost samo kreirati medijski sadržaj, a potreban je i jasan program edukacije nastavnika koji će ih u tome voditi. Medijskoj pismenosti nužno je poučiti i roditelje, a struka bi im u tome trebala pomoći jasnim smjernicama. U Francuskoj je, primjerice, preporuka da se dijete do tri godine ne koristi ekranom, u Americi je ta dobna granica druga godina djetetova života, a u Hrvatskoj stručne i službene preporuke ni ne postoje.”

Danas se djeca s kamerom susreću vrlo rano, uglavnom na pametnom telefonu, i sami počinju snimati svoje videozapise, često bez ikakvog usmjeravanja i vodstva odraslih.

Nebojša Slijepčević, autor više nagrađivanih dokumentarnih filmova, uključujući film „Srbenka” koji je ove godine nagrađen u Cannesu, na Sarajevo Film Festivalu, a u konkurenciji je i za europskog Oscara, govorio je o promjeni pristupa kameri i distribucijskim kanalima videosadržaja u današnjem vremenu: „Za razliku od nekad skupe opreme i ekskluzivnih kino i televizijskih distribucijskih kanala, današnja djeca s mobitelom u džepu imaju i kameru, i montažni stol, i svoj distribucijski kanal – Youtube. Nekad izrazito ekskluzivno, film je danas vrlo demokratsko sredstvo komunikacije, i djeci najprirodniji jezik. Stoga ih je od najranije dobi bitno poučiti njegovim elementima. U stvaranju filma danas je intelektualna priprema mnogo važnija od vrhunske opreme, a to potvrđuje sve više nagrada koje na Pula film festivalu osvajaju filmovi snimani takozvanom amaterskom opremom i uz malobrojnu ekipu. Djeca i mladi kroz svoje filmsko stvaralaštvo mogu mnogo toga naučiti – film je grupna aktivnost, zahtijeva suradnju, uči povezivanju, ali i kreativnim sukobima, što je jako važno. Danas angažiramo suradnike da intelektualno i emotivno budu suautori.”

Stojanka Lesički, s bogatim iskustvom u radu s djecom, koordinatorica je projekta Erasmus+ „Mali korak za film, veliki za europsko građanstvo” i vodi filmsku družinu u OŠ Petar Orehovec. Jedan od njihovih filmova prije nekoliko je godina prikazan na Festivalu prava djece. Budući da vodi i novinarsku skupinu, dogodi se da su upravo novinarske teme inspiracija za one filmske. Tad se u istraživanje uključuju svi iz skupine, a snimaju uglavnom dokumentarce. Ovakav rad, sigurna je, djeci donosi mnogo toga: „Teško im je slušati sugovornika, a tome ih ono uči. Djeca u filmskoj družini mogu upoznati medije iznutra, kroz selekciju materijala nastojim razvijati njihovo kritičko mišljenje te im pokazati da iza svakog medija stoji čovjek sa svojim pogledom na život što, naravno, utječe i na to što i kako kroz medij progovara. Kroz proces rada na filmu djeca ostvaruju svoje pravo na izražavanje i pravo na obrazovanje, a neki i pronađu smjer svog daljnjeg obrazovanja – tako je jedno dijete, koje je bilo članom filmske družine, nastavilo svoj put upisavši srednjoškolski obrazovni program medijskog tehničara.”

Na zaključno pitanje – koje bi pravo djece izabrali kao temu kad bi imali priliku o njemu snimiti film – sudionici okruglog stola dali su zanimljive odgovore…

Tatjana Aćimović rado bi potaknula snimanje filma o pravu na participaciju, iz kojeg bi se jasno vidjela odgovornost koju ima svaki član zajednice, a koji bi govorio o obvezama djece i mladih. Primarno navodi ovu temu zbog reakcije dijela roditelja koji, za razliku od tradicionalnog odgoja, sve više posvećuju pažnju osjećajima djeteta što katkad može rezultirati izazovima s dosljednošću u odgoju, pa čak i s autoritetom roditelja.

Maji Flego jako je zanimljiva tema „Zašto nismo snimili film koji smo željeli snimiti”, odnosno voljela bi napraviti film koji govori o tome što nekome stoji na putu da napravi film onakav kakav je htio.

Nebojša Slijepčević radio bi film o problemu s kojim se susreću azilanti u Hrvatskoj – imaju velike pauze u obrazovanju i teškoće pri nastavku obrazovanja u našoj zemlji. Nemamo trenutačno nikakav program podrške pri njihovu uključivanju u obrazovni sustav niti beneficije pri upisu u srednju školu. Uz niže ocjene koje imaju zbog svega što su prošli – skoro da im se ukida životna prilika.

Stojanka Lesički obradila bi temu roditeljskog iznošenja podataka i fotografija djeteta preko društvenih mreža, čime se djeci od najranije dobi uskraćuje pravo na privatnost.

S obzirom na to da su okrugli stol pratile i članice filmskih družina, jedna od njih, Paola Harasim iz OŠ Marija Jurić Zagorka, gdje već 15 godina djeluje ZAG, na ovo je pitanje rekla da bi rado snimila film o pravu na različitost. Na to je ponukana osjetnim pritiskom na odabir odjeće i primjerom osobe koja, zbog toga što se oblači u crno, ima problema sa svojim okruženjem.

Nataša JAKOB, voditeljica ZAG-a čija je Paola članica, na kraju je primjerom iz svoje škole pojasnila važnu ulogu filmskog stvaralaštva. Filmska družina ZAG kroz svoje je filmove nerijetko progovarala o djeci s motoričkim teškoćama koja pohađaju njihovu školu, a time je izravno potaknuta ugradnja dizala te rampe između katova čime se toj djeci omogućilo lakše kretanje. Kako su u školi imali i učenike iz drugih zemalja obradili su i temu različitosti te jezičnoj barijeri zbog koje ta djeca imaju teškoće.

Debatna projekcija omnibusa „Duboki rezovi”

Nakon što je u maloj dvorani završio okrugli stol, u velikoj je počela debatna projekcija omnibusa „Duboki rezovi”.

Jedna je od temeljnih vrijednosti Festivala prava djece participacija. Stoga slušamo, pitamo, nastojimo čuti glas djece i mladih itrudimo se razumjeti, prenijeti, naučiti i zabaviti se. Važno nam je čuti kako razmišljaju, a film je uvijek dobar povod za raspravu. Tako je bilo i jučer, nakon što su film pogledali učenici i učenice IV. gimnazije Zagreb, Trgovačke škole, Upravne škole Zagreb te Centra za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, kojima je debatu na znakovni jezik prevodila Beata Kovacs iz COO Slava Raškaj.

Moderatorica debate bila je Iva Šulentić, a sudjelovale su psihologinja Anamarija Vuić iz udruge Hrabri telefon i psihologinja Sanda Puljiz Vidović, ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, Dijana Mlađenović, producentica omnibusa „Duboki rezovi”, i Ksenija Kušec, scenaristica filma „Smrt bijela kost” iz omnibusa. 

Problematiziranje nasilja na filmu još jednom nas podsjeća da o ovoj temi moramo govoriti, koliko god mučna i bolna bila. A film „Duboki rezovi” radi upravo to – otvara teme tolerancije, (ne)poštivanja različitosti, činjenja i ignoriranja nasilja te okolina u kojima se nasilno ponašanje javlja. U njemu su one prikazane su suptilno, a opet moćno, dok je ne nuđenje rješenja izvrstan temelj za raspravu s mladima o tome što je nasilje i što svatko od nas može napraviti da ga prepozna ili zaustavi te kako potražiti pomoć ako se ono dogodi.

Filmski je jezik univerzalan, a u snimljenoj priči mnogi prepoznaju svoje iskustvo, izazove i teškoće s kojima se susreću. Tad znaju da nisu sami. Tad znaju da se o onome što ih muči može i treba govoriti. Jer se jedino tad problem može i riješiti.