Pogreške je bilo teško popraviti, a revizije još teže napraviti. Ako ste trebali nešto promijeniti, morali ste pogrešku pažljivo izbrisati (te istodobno paziti da ne zamrljate papir) ili se pak poslužiti korektorom. Na kraju to nikad nije izgledalo potpuno dobro.

Za učenike s poteškoćama poput disleksije to je bio čest uzrok frustracije. Mehanika pisanja postala je prepreka izražavanju, zbog čega su djeca često bila tjeskobna.

Zatim je stigla pomoćna tehnologija za pisanje.

Sad imamo računala s alatima poput samoispravka, diktiranja, predviđanja riječi i još mnogo toga. Djeca mogu mijenjati svoje radove bez gumice ili korektora i mnogo im se lakše izraziti.

Međutim, sva ta tehnologija donijela je još nešto: sve smo manje usmjereni na rukopis. A to ima neočekivan utjecaj na jezik i pismenost. Nedostatak vježbanja rukopisa djeci može otežati učenje čitanja.

Svatko najbolje uči kad je informacija predstavljena na nekoliko načina. To pogotovo vrijedi za djecu koja imaju poteškoća s učenjem i održavanjem pozornosti. To zovemo višeosjetilno učenje.

Rukopis je višeosjetilna aktivnost. Dok oblikujete svako pojedino slovo, vaša ruka dijeli informacije s područjima za obradu jezika u vašemu mozgu. Dok oči prate što pišete, uključujete i ta područja. Isto vrijedi kad izgovarate slova i riječi dok pišete.

Istraživanja pokazuju da postoji nešto posebno u vezi s razvojem jezika i čina rukopisa.

U istraživanjima, djeca koja vježbaju rukopis postižu bolje rezultate kod čitanja i sricanja. Zbog čega?

Neki stručnjaci vjeruju da oblikovanje slova rukom i njihovo istodobno izgovaranje aktivira područja u mozgu koja potiču pismenost.

S druge strane, tipkanje na računalu nije povezano s napretkom u čitanju.

Da, tipkanje može biti spas i olakšanje za djecu koja imaju poteškoća pri pisanju. Ono im omogućuje da se izraze i budu uspješnija u školi.

No, to nije zamjena za vježbanje rukopisa, pogotovo u nižim razredima.

Ne mislim da je za učitelje glavno pitanje „je li rukopis važan?”.

Rukopis je sigurno važan i uvijek će biti. Glavni je problem pronaći ispravan pristup djeci koja imaju poteškoća pri pisanju.

Mnogo djece doživljava pravu fizičku neugodu pri držanju olovke. Žale se na bol u prstima i ruci ili na umor. Također, osjećaj čvrstog držanja olovke može ometati. Usto, djeca emocionalno loše reagiraju kad ih se stalno ispituje što su to napisali, kritizirajući pritom nečitkost njihova rukopisa. Uza sve ovo, djeci može biti primamljivo odbaciti olovke i kemijske te se služiti samo tipkovnicom ili diktiranjem.

U svojoj knjizi „Reader, Come Home: The Reading Brain in a Digital World”  autorica Maryanne WOLF piše o tome kako je tehnologija dovela do brzog pregledavanja umjesto sporog i pažljivog čitanja. Ona govori o koristima „kognitivne strpljivosti” te nas podsjeća na to da brzo čitanje nije ono što nekog čini dobrim čitateljem.

Mislim da nešto slično vrijedi i za rukopis.

Samo zbog toga što je tipkanje brže, ne znači da je i bolje.

Da, učenici s disleksijom i drugim poremećajima učenja mogu lakše pisati na računalu nego rukom. Međutim, to ne znači da bismo rukopis trebali zapostaviti.

Smatram da našoj djeci moramo pružiti svaku priliku da se razviju kao čitatelji i pisci. Djeca se mogu služiti ekranima, uređajima i raznima vrstama tehnologije. No, pri ruci uvijek moraju imati olovku. Sporo i često mukotrpno vježbanje rukopisa djeci može pomoći da postanu bolji čitatelji i pisci.

………………….

NAPOMENA

• SAD: Svrha je portala Understood pomoći roditeljima djece s poteškoćama pri pisanju i održavanju pozornosti da shvate s kakvim su problemima njihova djeca suočena i kako im mogu pružiti podršku.
• Izvor: understood.org