… u isto je vrijeme pregledao i profesor, ali budući da se sustav pokazao ispravnim danas je taj posao povjeren samo strojevima, odnosno robotima ocjenjivačima. Logika je jednostavna: država štedi na novcu, a nastavnici štede vrijeme.

Peter FOLTZ, istraživač na sveučilištu u Coloradu, stao je u obranu te metode.

– Uvijek će biti ljudi koji ne će vjerovati u ovakav sustav ocjenjivanja, ali potrebno je naglasiti da smo svjedoci golemog uspjeha koji je postignut na području softvera za razumijevanje sadržaja – kaže Foltz.

Objašnjava da računala uče što je dobar esej na osnovi ocjena koje daju nastavnici te da danas postoji između 50 i 100 svojstava koje računalo može uzeti u obzir kad ocjenjuje esej. Neke su od njih povezanost s temom, koherentnost, slijed argumenata i kompleksnost izbora riječi i rečeničnih struktura.

Kako bi pokazao neslaganje s ovakvim potezom i besmislenost automatiziranog ocjenjivanja, istraživač na Sveučilištu MIT Les PERELMAN osmislio je platformu za pisanje eseja koji nemaju nikakvog smisla, ali koji prema robotu ocjenjivaču dobivaju najbolje ocjene. Računala mogu brojati, ali ne i razumjeti značenje, tvrdi on. Možete napisati da je rat 1812. počeo 1945. godine i to vam uopće neće oduzeti bodove, štoviše, robot će vas možda i nagraditi dodatnim bodovima jer ste naveli više detalja.

Učenici su već na najrazličitije načine pokušali nadmudriti robota. Jedan je učenik cijelu stranicu ispisao slovom „b” i dobio sasvim dobru ocjenu. Neki su napisali pristojan paragraf koji su nakon toga prepisali četiri puta, a neki su kopirali originalni tekst kao odgovor.

Međutim, pitanje koje nastavnici u ovim državama sami sebi postavljaju jest treba li poučavati kako napisati smislen esej ili jednostavno kako primijeniti formulu koju će robot prepoznati kao valjanu. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine |  Prema Mindshift ]