… te masovni prelazak škola iz dvosmjenske u jednosmjensku nastavu, hrvatski školski sustav i dalje se suočava s brojkama koje su neumoljive i koje govore o tome koliko je država u posljednjih deset godina bila spremna ulagati u obrazovanje u svim njegovim aspektima – od izgradnje novih školskih objekata, njihova materijalnog opremanja i kadrovskog ekipiranja te tako stvaranja optimalnih uvjeta za jednako kvalitetan odgojno-obrazovni rad kako u metropoli i velikim gradovima tako i u zadnjoj seoskoj školi. Jer, pri donošenju spomenutog zakona parola je bila da svakom djetetu treba osigurati i omogućiti jednak pristup obrazovanju.

Prema podatcima koje je prikupio Državni zavod za reviziju, u školskoj godinu 2015./2016. bilo je 907 matičnih OSNOVNIH ŠKOLA

• od kojih su čak 443 radile u dvije,
• a 12 u tri smjene i

374 SREDNJE ŠKOLE

• od kojih otprilike polovica radi u dvije, a
• 2 škole u tri smjene.

Čak je 328 matičnih osnovnih škola s manje od 200 učenika, 270 škola ima do 400 učenika, 180 do 600 učenika te 125 škola koje imaju više od 600 učenika.

Zanimljivo je da je od 11 osnovnih škola, koliko ih trenutačno radi u tri smjene, čak osam iz Splitsko-dalmatinske županije, uglavnom u Splitu i Solinu. I iako je tih 11 škola koje rade u tri smjene zanemariv postotak u odnosu na sve škole u državi, neshvatljivo je da i prosvjetna vlast i državna politika nikako ne pronalaze rješenje za taj problem. A rješenje se obično svodi na potrebu dogradnje postojeće školske zgrade kojom bi se dobilo četiri ili šest učionica, čime bi se omogućilo školama da prijeđu barem u dvosmjenski rad.

Naime, prosvjetnoj vlasti puna su usta škole za život, eksperimenata koji su praćeni opremanjem manjega dijela škola suvremenom nastavnom tehnologijom, bacaju se s jedne strane silne stotine milijuna kuna u nabavu informatičke opreme, kompjutora, tableta, pametnih ploča, brzog interneta, a s druge strane neke škole rade u nemogućim prostornim uvjetima, u tri, pa čak i u četiri smjene, no država za takve stvari, a posebno resorno ministarstvo, nema sluha i kao da ga nije briga za to što u nekim sredinama djeca imaju neprimjerene uvjete za rad, premda im svi pozitivni propisi jamče jednak pristup i jednaku kvalitetu obrazovanja. No to je samo mrtvo slovo na papiru. Ovakve velike škole koje rade u tri smjene imaju čak zavidnu razinu opremljenosti, međutim u njima se od prenapučenosti ne može ni disati, nema praznoga hoda, nema slobodnog razreda, nema vremena jer je sve podređeno redovitoj nastavi, a za sve ostalo opet ostaje princip „snađi se druže”.

S druge strane, dosta je škola koje to nemaju, a pedagoškim je standardom predviđeno da sve škole u državi imaju određeni zajamčeni minimum, opreme, kadrova, stručnih službi, veličine razrednih odjeljenja, međutim, sve to pada u vodu, jer nema novca ili volje da se neki problemi koje je moguće riješiti rješavaju mnogo brže nego što su se dosad rješavali.

■  IMA NAS POSVUDA  ■ 

Oprema, kadrovi, prostor, ujednačeni uvjeti u svim školama ideal su koji je zacrtan još prije deset godina kad je Državni pedagoški standard donesen u Saboru. No, u SOLINU postoji OŠ kraljice JELENE koja formalno radi u ČAK ČETIRI SMJENE, jer ima četiri različita početka nastave za pojedine skupine razrednih odjeljenja. O tome kako je raditi i organizirati nastavu i sve ostale aktivnosti govori nam ravnateljica Vesna RUŽIĆ.

– Imam odličan tim od 87 učitelja koji s ostalim zaposlenicima doista rade na zajedničkom zadatku. Ako jedan zakaže uvijek će netko uskočiti umjesto njega tako da sve funkcionira besprijekorno. Imamo 999 učenika u 45 razrednih odjela. I kad bismo htjeli otvoriti još nekoliko odjeljenja ne možemo, jer nam nedostaje prostor. Imamo 17 učionica u matičnoj školi – šest za razrednu i 11 za predmetnu nastavu te informatičku učionicu koja je vjerojatno najmodernija u državi, lani je opremljena s 28 računala i svim pripadajućim sadržajima. U školi su četiri stručna suradnika – pedagog, psiholog, defektolog i knjižničar, i to je još uvijek premalo na ovoliki broj učenika.

Nastava je organizirana tako da imamo četiri početka prvoga školskog sata za pojedine razrede. Jutarnja smjena počinje u 8 sati za niže i više razrede. Razredna nastava završava u 11,30 i onda počne međusmjena. Poslijepodnevna nastava počinje u 14,15 za predmetnu nastavu, a prvi školski sat razredne nastave počinje u 15,05 sati. Zbog velikog broja učenika i stalnog priljeva novih, Županija i Grad Solin počinju gradnju novog vrtića u kojemu će škola imati i pet novih učionica. To će školi olakšati rad, smanjiti broj smjena, ali će biti i financijsko opterećenje za školu, jer će to biti peta zgrada koju treba održavati.

Posve je jasno da je vrlo teško pronaći i prostor i vrijeme za sve one aktivnosti i programe koji nisu redovita nastava, ali mi mnogo puno radimo i u brojnim smo projektima. Radimo posvuda, u knjižnici, atriju, kabinetima, svuda nas ima. Dobili smo i nagradu Grada Solina za kvalitetu rada. Trosmjenska nastava ne ostavlja nam nimalo prostora, jer je naša sportska dvorana također popunjena terminima redovite nastave, no ipak uspijevamo učenicima ponuditi brojne izvannastavne aktivnosti. Ima nas koji toliko volimo svoj posao, a ne mislim samo na svoje učitelje, nego i šire, i uvijek je pitanje što je to u učiteljima da su takvi, puni snage, entuzijazma, elana.

Nevjerojatno je katkad koliko su ljudi u školi motivirani za rad. Trudimo se neprestano svojim učenicima pružiti doista mnogo više osim krede, ploče udžbenika i radne bilježnice i mislim da bi bilo mnogo ljepše i lagodnije kad bismo imali primjerene prostorne uvjete. Uključeni smo u brojne međunarodne projekte, mnogo je izvannastavnih aktivnosti i učenici doista nisu zakinuti za programe koje im nudimo. Želja nam je rad u dvije smjene i da nas prosvjetna vlast malo više zaštiti od neopravdanih i neutemeljenih napada javnosti, a pogotovo roditelja koji si uzimaju za pravo suditi o našemu poslu kao da o odgoju i obrazovanju znaju više od nas samih.

Mi neprestano učenicima želimo dati više, našoj djeci otvoriti vidike i pripremiti ih za budućnost, za neka zanimanja koja danas ni ne postoje. Mnogo je terenske nastave i prisiljeni smo biti negdje vani, jer u vlastitoj kući nemamo prostora, ali i to je za neko dobro. Sve to traži mnogo vremena, organizacije, planiranja, realizacije, ali radimo najbolje kako možemo i znamo – kaže ravnateljica Vesna Ružić.

■  ŠKOLA KAO KOŠNICA  ■ 

Ništa jednostavnije ni lakše nije ni u zadarskoj Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje, koja ima 1174 učenika u 50 razrednih odjela, od čeka su četiri odjela u PŠ Puntamika i tri odjela u PŠ Diklo.

– U matičnoj su školi 43 odjela – 24 predmetne nastave i 19 razredne nastave, a imamo 17 učionica za predmetnu i šest za razrednu nastavu. Razredi su od 27 do 30 učenika, što je i više od propisanog u pedagoškom standardu, a tome valja dodati i 72 učenika koja rade po prilagođenom i individualiziranom programu – kaže nam ravnatelj Marko MARIN i nastavlja:

– Prva smjena počinje sa sedam razreda razredne nastave i 12 viših razreda. Međusmjena s pet razrednih odjela počinje u 11,30 kad nastavu završe niži razredi. Treća smjena počinje u 14 sati višim razredima, a od 15 sati počinje nastava za sedam odjela razredne nastave. U takvome sustavu teško je organizirati nastavu, jer je najveći problem nedostatak prostora pogotovo za izbornu nastavu talijanskog, njemačkog, engleskog i francuskog jezika i izvannastavne aktivnosti pa koristimo prigode da organiziramo i suprotnu smjenu na koju dolaze učenici. I to je naporno za učenike. I pored kroničnog nedostatka prostora u školi ima mnogo izvannastavnih aktivnosti u kojima učenici postižu sjajne rezultate, kao i na predmetnim natjecanjima. Učiteljima je teško raditi, ali daju sve od sebe i u tim nehumanim uvjetima pa rade s učenicima i u kabinetima, u sportskoj dvorani, po hodnicima, doslovce u svakom slobodnom prostoru koji pronalaze u školi. Mnogi se programi realiziraju i nakon završetka treće smjene, od 19,15 do 21 sat. Problem je i tehničke naravi, jer kad su svi prostori cijeloga dana u pogonu, vrlo je teško učionice i prozračiti, a kamoli ih počistiti tako da i školske spremačice rade od jutra do mraka.

Da bismo prešli u dvije smjene potrebne su nam još četiri učionice. Nažalost, kad se škola gradila 1976. godine one su bile predviđene, ali je nedostajalo novca i nisu sagrađene. Kad bismo to imali, radili bismo u dvije smjene i to bi bilo veliko olakšanje. Mislim da bi Ministarstvo trebalo imati sluha i staviti u prioritet one škole koje rade u tri smjene, jer nije svejedno u koliko se smjena radi. Naši učenici postižu izvrsne rezultate i mislim da nisu ni za što zakinuti. Ali to je plod i predanog rada učitelja od kojih mnogi rade u dvije smjene i u prilično neprimjerenim uvjetima koji bi morali biti bolji i jednaki za svu djecu u državi. Naš osnivač Grad Zadar prati nas u okviru svojih mogućnosti, ne mogu se potužiti ni na Ministarstvo, jer škola je dosta dobro opremljena, pa smo ove godine osposobili i veliku učionicu za nastavu informatike za pete i šeste razrede. Ali, prva mi je želja da se dogradi školu kako bismo imali normalne uvjete za rad pa da prijeđemo barem u dvije smjene. Problem imamo tijekom zimskih mjeseci ili kad je loše vrijeme, jer se nastava tjelesne i zdravstvene kulture ne može organizirati u zatvorenoj dvorani za sve razredne odjele, pa se katkad tjelesni održava u školskim hodnicima, a najviše u učionicama koje nisu primjerene za sportske aktivnosti.

Stoga mislim da bi Ministarstvo trebalo više pažnje posvetiti školama koje rade u tri smjene, koje imaju nedostatak prostora pa da nam izađe ususret, da nam pomogne, da nam odobri dodatno zapošljavanje spremačica, da nam pomogne s opremanjem škole. Poanta je u tome da se u posljednjih deset godina od donošenja Državnoga pedagoškog standarda učinilo jako malo ili ništa na tome da se u školama stvore uvjeti za prelazak s trosmjenske na dvosmjensku pa onda i u jednosmjensku nastavu koja je tako pompozno najavljivana, a nismo se gotovo pomaknuli s mrtve točke. Kao ravnatelj bio bih zadovoljan da moja škola radi u dvije smjene, da imamo dovoljno prostora i vremena za sve ono što i sada radimo, ali bilo bi nam mnogo lakše, manje bismo energije trošili na pronalaženje prostora i termina za sve što želimo raditi s našim učenicima, a više bismo se orijentirali na još kvalitetniji rad i još više programa koje bismo im željeli i mogli ponuditi. Nažalost, ove smo godine upisali čak i jedno odjeljenje prvašića manje, jer nemamo uvjete za rad i za otvaranje odjeljenja produženog boravka iako i to roditelji sve više traže, pa djecu upisuju u druge škole, ali nam dođu u treći i četvrti razred. A djece je na našem upisnom području svake godine sve više – zaključuje Marko Marin.

■ DVA DESETLJEĆA U RUŠEVINI ■

O vukovarskoj Osnovnoj školi Nikole Andrića u više smo navrata pisali uzimajući ju kao primjer potpuno devastirane školske zgrade u kojoj se do ovoga ljeta pune 22 godine održavala nastava. I to bi mogla biti priča o nebrizi države, prosvjetne i lokalne vlasti za jednu školu koja od završetka Domovinskoga rata ne nosi samo ožiljke šrapnela i granata na svojoj fasadi, nego je i toliko uništena i devastirana da je pravo čudo kako se tolike godine u njoj uopće mogla održavati nastava.

– Od rujna ove godine više nismo u staroj školi koja je čekala pune 22 godine da konačno dođe na red za obnovu. Sad smo u prostorima OŠ Antuna Bauera i koristimo njihovu drugu smjenu, iako obnova naše školske zgrade još nije počela. No, postalo je doista nemoguće raditi u njoj, pogotovo tijekom zimskih mjeseci, jer stolarija, vrata i prozori više uopće ne štite od hladnoće, sanitarni su čvorovi u raspadnom stanju i morali smo iseliti iz nje te postati privremeni podstanari u susjednoj osnovnoj školi – kaže nam ravnateljica Josipa KOTROMANOVIĆ SAUKA, dodavši:

– Pune smo 22 godine preživjeli u staroj, posve uništenoj školi. U njoj je bilo doista teško raditi, ne samo zbog hladnoće. Radili smo i u njoj kao da imamo najbolje moguće uvjete za rad, a sad u podstanarstvu osjećamo se kao prognanik u hotelu s četiri zvjezdice. Bilo nam je u staroj školi mnogo teže raditi nego sada kad smo u dobro opremljenoj i uređenoj školi, ali i dalje mislim da su entuzijazam, ljubav prema poslu i volja kod naših učitelja bili presudni čimbenik i da smo radili najbolje što možemo i kompenzirali nedostatak tih normalnih, ne posebnih materijalnih uvjeta rad. Škola izvana izgleda stravično, ali ni iznutra nije mnogo bolja i u nju se dvadesetak godina gotovo ništa nije ulagalo, jer se stalno čekala obnova koja je izgleda tek sada došla na red. Svako je ulaganje bilo stopirano upravo zbog izgledne obnove pa se čak nije ni krečilo prostore. Škola ima 212 učenika i na novoj lokaciji radimo u jednoj smjeni.

Na novoj lokaciji uvjeti su nam mnogo bolji, ali zbog rada u jednoj smjeni i dalje imamo problema s organizacijom nastave i izvannastavnih aktivnosti, jer učionica je taman dovoljno za izvođenje nastave, a osim toga imamo i satove skraćene na 40 minuta, jer je problem bio ugurati i izborne predmete u raspored sati. Izvannastavne aktivnosti i svi ostali programi velik su nam problem. Jedino bi rješenje bilo da se izgradi nova školska zgrada s dovoljnim kapacitetom i trebalo bi u tom smislu i raditi, a koliko znam novac je većim dijelom osiguralo Ministarstvo. Vjerojatno se čekalo i nove izmjene i dopune zakona prema kojima i ministarstvo može sudjelovati u financiranju obnove i rekonstrukcije školskih objekata ako su opasni za funkcioniranje, pa će ministarstvo osigurati 15 milijuna kuna, a manji dio će osigurati lokalna samouprava.

No, ponavljam, u svim tim nedaćama koje su nas dugo godina pratile, uvijek se pokazalo da je najvažnije kako se učitelji postave, a učitelji su svih godina radili svoj posao časno i pošteno, na najbolji mogući način i davali učenicima sve ono najbolje, poticali ih, poučavali, motivirali na još bolja postignuća koja nisu izostajala, jer naši su učenici i na različitim natjecanjima uvijek postizali jako dobre rezultate. I to je najbolji način da se i zaboravi u kakvim se uvjetima radi, a uvjeti su nam doista bili preteški. Da radimo u boljim uvjetima bilo bi i lakše i ljepše i ugodnije, ali i ovako se stalno trudimo da nama i učenicima u školi bude što ugodnije i ljepše.

■ AZBESTNI KROV, TEMELJI PROPADAJU ■

A da nisu u lošem i derutnom stanju samo škole u nerazvijenim ili ratom pogođenim područjima pokazuje i primjer zagrebačke OŠ Jure Kaštelana, koja je sagrađena 1967. godine s planom da se koristi 25 godina, ali je dočekala svoju 51. godinu rada.

Objekt više nije u skladu s najnovijim propisima, ima azbestni krov, a dio zgrade sjeda pa pucaju zidovi i može se reći da je zgrada opasna za učenike i sve djelatnike škole. Podovi su nadignuti, fuge po zidovima popucale, što sve govori o tome da je narušena statika zgrade. Najbolje bi rješenje bilo sagraditi novi školsku zgradu, ali za to treba mnogo papirologije, dozvola kao i rješenje imovinsko-pravnih odnosa vezanih za zgradu i parcelu na kojoj je sagrađena.

Koliko su ažurirani podatci o školama u evidencijama resornoga ministarstva pokazuje i činjenica da smo kontaktirali Osnovnu školu Bistra za koju smo od ministarstva dobili informaciju da radi u tri smjene. No, informacija je bila pogrešna.

– Od rujna radimo u dvije smjene. Uz napore Zagrebačke županije, Fonda za regionalni razvoj, Ministarstva znanosti i obrazovanja i lokalne samouprave uspjeli smo nakon desetak godina nadograditi postojeću školsku zgradu te tako dobili osam novih učionica odnosno oko 1500 četvornih metara novoga prostora, kabineta i sanitarnih čvorova te smo tako riješili problem trosmjenskog rada – kazao nam je s veseljem Eduard KOVAČEVIĆ, ravnatelj Osnovne škole Bistra, te nastavlja:

– Najveće je olakšanje za učenike, jer se smanjila ona prevelika gužva u školskom prostoru, a dobivanjem novih učioničkih prostora dobili smo mogućnost za realizaciju brojnih drugih programa, premda je i rad u dvije smjene također zahtjevan i traži mnogo energije i organizacije da bi sve bilo na svome mjestu. I sada je škola u pogonu od 7 do 20 sati. Šesto učenika u 30 razrednih odjela ispune školu doslovce od jutra do mraka. Najvažnije u svemu tome jest posao učitelja, njihov entuzijazam i ljubav prema poslu, njihova želja da učenicima daju što više iz svoga predmeta, ali i da im kroz različite aktivnosti i programe otvaraju neke nove horizonte, zainteresiraju ih za neke aktivnosti. Sigurno je lakše raditi u dvosmjenskoj nastavi, ali kvalitetni učitelji mogu jednako dobro raditi u najlošijim i u optimalnim uvjetima pa učenici nisu zakinuti ni za kvalitetu ni za količinu znanja, ni za bilo koju aktivnost koju možemo naći u bilo kojoj osnovnoj školi. Sve se može, samo za to treba mnogo više energije, snage i truda kad su uvjeti otežani. Uostalom, i u najboljim se uvjetima može raditi loše, kao što se u najlošijim uvjetima mogu postizati vrhunski rezultati – rekao je Eduard Kovačević. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine |  Napisao Marijan ŠIMEG ]