Nekoliko knjiga je već prevedeno i kod nas o njihovom načinu života, o fenomenu “hygge” u njihovoj kulturi, odnosno atmosferi ispunjenoj ugodom, zajedništvom i osjećajem zadovoljstva, a iz domovine lego kocaka i pripovjedača H.C. Andersena stigla je i knjiga “DANSKI ODGOJ DJECE” – štoviše, u Splitu je predavanje održala autorica knjige i obiteljska terapeutkinja Iben DISSING SANDAHL. Ona je gostovala na konferenciji “Odgoj za 21. stoljeće” u organizaciji Kluba učenja Education Lab i učiteljice Dragane Pavičić, a sudeći prema raspravi nakon njezina izlaganja i dugačkom redu odgojiteljica i učiteljica koje su čekale da im potpiše knjigu, štivo je apsolutni hit u zemlji koja je 77. na listi sretnih naroda.

Koje su to posebne metode odgoja koje su Sandahl i njezina američka prijateljica i kolumnistica J.J. Alexander prepoznale kao danske, najlakše se može sažeti početnim slovima engleske riječi “parent” – roditelj: Play, igra – njoj se pridaje velika pažnja ne samo u djetetovom slobodnom vremenu, nego i u školskom sustavu, a autorica je napisala posebnu knjigu samo o igranju; Authenticity, autentičnost – djetetu treba iskren roditelj, a ne savršen; Reframing, preoblikovanje – je vještina sagledavanja problema iz druge perspektive, na konstruktivniji, više optimističan način, otprilike kao “ok, loše stvari se događaju ali koja je sad strategija?”; Empathy, empatija, o njoj se jako vodi računa, nema kritiziranja nego razumijevanje drugog djeteta; No ultimatums, bez ultimatuma, nema ono “ako ne napraviš što sam rekao, nećeš više dobiti to i to”; Togetherness i hygge, zajedništvo u obitelji.

Danci ne kritiziraju svoju djecu nego njihovo ponašanje, a ne hvale ih nekritički. Ako naprave nešto dobro, ne kažu “kako je pametan i lip, sav je na mene” nego pohvale njegov trud, zalaganje, napredak. Također, smatraju da se s djecom treba razgovarati o tragedijama, smrti i zlim ljudima, jer je to dio života koji se ne može izbjeći, a “happy end” po svaku cijenu vodi u pogrešna očekivanja od života i u – nezadovoljstvo. Tako da se Andersenove tužne priče, poput “Ružnog pačeta” ili “Male sirene” čitaju jer se djecu o karakteru bolje uči kroz patnju nego uspjeh.

Eh da, u Danskoj je zakonom zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece i većini je Danaca nepojmljivo. Vikanje je rijetko. Smatraju da roditelji moraju ostati mirni i ne smiju gubiti kontrolu nad svojim ponašanjem jer u suprotnom ne mogu to očekivati ni od djeteta. […] 

Što kad ste u sukobu s djetetom? Kod nas roditelji izbjegavaju reći “ne” djetetu, i kad dijete inzistira, dozvoli mu se da radi po svome.

– Mislim da ih se tako ne uči ničem dobrom. Često kao roditelji mislimo da nismo za nešto odgovorni, znamo da imamo djecu, ali ne snosimo i odgovornost za njih. Gledanje televizije, kad kažete “nije me briga, radi što hoćeš”, to nije u redu. Treba preuzeti odgovornost i ući u sukob. Ispravno je diskutirati sa svojim djetetom i izmjenjivati argumente, a zapravo trebate biti snažni, a ne to – “ok, radi što hoćeš”. Bolje je na početku ući u sukob, više će vas poštovati – kad kažete “ne” onda to i mislite, kad kažete “da”, onda je “da”. Oni će zrcaliti taj način ponašanja. Izjave tipa “nije me briga, radi što hoćeš, nemam snage za svađu” oni bi mogli protumačiti kao da je to zato jer nisu vrijedni. “Nisam vrijedan da moji roditelji zauzmu stav”. A kad djeca odrastu, bit će lakše, jer će znati da stvarno mislite ono što kažete. [ IZ DRUGIH MEDIJA | slobodnadalmacija.hr  ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE.