…„Princeza u crnome”. Jedna me žena upitala: „Kad ćete napisati ovakav serijal knjiga za dječake?” 

Odgovorila sam joj da su „ove knjige namijenjene i djevojčicama i dječacima te svakome tko voli čitati o heroju koji se bori protiv čudovišta”.   

Žena me skeptično pogledala. Mislim da je bila uvjerena da dječaci nikad neće čitati knjigu o djevojčici, a kamoli princezi.

Objavljujem grafički roman „Pravi prijatelji”.

To je autobiografski serijal o mojim osnovnoškolskim prijateljstvima. Razni knjiški portali i mrežne stranice preporučuju je uz opasku da ova knjiga nije namijenjena dječacima, jer je većina glavnih likova ženskog roda.

Nedavno me školski knjižničar ovako predstavio na jednome skupu: „Djevojčice, imam pravu poslasticu za vas. Uživat ćete u knjigama Shannon Hale. Dječaci, očekujem od vas da se pristojno ponašate tijekom predstavljanja knjige.”

Na potpisivanju knjige jedna mi se majka povjerila: „Željela bih kupiti neku od vaših knjiga za svoju djecu, ali imam samo dječake.”

Jedan je dječak prstom pokazao na jednu od mojih knjiga i uzviknuo: „Želim ovu!”, na što ga je njegov otac povukao za ruku i rekao: „Ne, to je knjiga za djevojčice.”

U proteklih 15 godina objavila sam više od 30 knjiga i sve sam ovo čula već mnogo puta gotovo u svakoj od 40 država koje sam posjetila u sklopu predstavljanja svojih knjiga.

Jasno je da naša kultura podrazumijeva:

• da se dječacima neće svidjeti knjiga u kojoj je glavni lik djevojčica
• da su „muške” priče univerzalne, dok su „ženske” samo za djevojčice.

Naposljetku, knjige o dječacima (poput „Harryja Pottera”) jesu za svakoga, dok su knjige o djevojčicama (poput „Sumrak sage”) samo za djevojčice.

Nisam uvijek bila sigurna je li ova pretpostavka netočna.

Na početku karijere bila sam predstavljana kao autorica „Akademije za princeze”, moje najpoznatije knjige i, naravno, samo su djevojčice i njihove majke dolazile na potpisivanja knjiga.

Ali zatim je moja knjiga osvojila jednu od većih nagrada i učitelji su je počeli preporučivati svojim učenicima. Brojni bi mi učitelji uvijek govorili istu stvar: „Kad sam rekao razredu da ćemo čitati knjigu koja se zove ‘Akademija za princeze’, djevojčice su bile oduševljene, a dječaci razočarani. Ali nakon što smo je pročitali, dječacima se također svidjela, nekima čak i više nego djevojčicama.”

Prvi sam put imala dokaz koji je pobijao sve što su me naučili o dječacima i čitanju. Počela sam obraćati više pozornosti i otkrila da je zaista mnogo dječaka koji čitaju moje knjige – ali većina ih je potajno čitala, jer im je bilo neugodno.

Postala sam bolja u primjećivanju načina na koje odrasli uče dječake da bi trebali osjećati sram ako pokazuju interes za priču u kojoj je glavni lik djevojčica, od izravnih primjera poput „Pusti to, to je knjiga za djevojčice”, do suptilnijih primjera poput „Mislim da će ti se dopasti ova knjiga, iako je o djevojčici”.

Također postoji i zadirkivanje vršnjaka, ali njega počinju i podržavaju odrasli.

Dosad sam postavila isto pitanje tisućama djece: „Kakvu vrstu knjiga volite?”

• Oni obično odgovaraju: fantaziju, stripove, misterije, nefikciju itd.

Nijedno dijete nikad nije reklo: „Ja volim čitati o dječacima.”

A ipak, prodavači knjiga mi govore da roditelji kupuju knjige za svoje sinove kao da knjige imaju spol: „Trebam knjigu za dječake. Moj sin ne želi čitati ništa o djevojčicama.”

Ne samo da ovaj način razmišljanja sprječava dječake da uče suosjećati za djevojčice, to također propisuje uske definicije roda: postoji samo jedna vrsta dječaka, a sa svakim dječakom koji se ne uklapa u taj kalup nešto ne valja.

Priče nas čine ljudskim bićima. Oblikujemo odnose razmjenjivanjem osobnih priča s drugima, a čitanje fikcije najbolja je vježba za razvijanje empatije.

Stoga, što se događa kulturi koja potiče djevojčice da čitaju knjige o dječacima, ali obeshrabruje i posramljuje dječake zbog čitanja knjiga o djevojčicama?

Što se događa dječaku kojeg se uči da bi trebao osjećati sram zbog čitanja knjige o djevojčici? Zbog empatije za djevojčicu? Zbog toga što pokušava razumjeti kako se ona osjeća? Zbog toga što mari za nju?

U kakvu će osobu taj dječak odrasti?

Predrasude o dječacima koji čitaju knjige o djevojčicama toliko su duboke da se može činiti gotovo nemogućim promijeniti ih.

 ALI PROMJENA MOŽE POČETI JEDNOSTAVNIM PRIJEDLOGOM: kad se obraćamo mladim čitateljima, određenu knjigu možemo predstaviti kao knjigu o djevojčicama, a da pritom ne kažemo da je to knjiga namijenjena djevojčicama.

NAMJERA JE OHRABRITI CJELOŽIVOTNE ČITATELJE, a što djeci više pokušavamo reći koje knjige da čitaju, to će ih oni manje čitati.   

Imam četvoro djece i vrlo loše predviđam koje će se knjige mojoj djeci dopasti. Najbolje što mogu napraviti jest ispuniti kuću raznovrsnim žanrovima i stilovima knjiga – i zatim se pobrinuti da imamo mješavinu knjiga koje su napisali muški i ženski autori, drugih rasa i iz drugih zemalja i pozadina, autori različitih sposobnosti i vjerovanja.

Kad svojoj djeci ponudim ove knjige bez srama ili osuđivanja i dopustim im da sami odaberu, oni čitaju vrlo širok spektar knjiga, a poslije imamo odlične rasprave.

Na nedavnom školskom skupu postavila sam pitanje učenicima od vrtićke dobi do petog razreda: „Ako je knjiga o robotima, znači li to da je samo roboti mogu čitati?”

Oni su uzviknuli: „Ne!”

„Je li knjiga o mačkama samo za mačke?”

„Ne!”

„Stoga, ako je knjiga o dječaku, znači li to da je samo dječaci mogu čitati? Što je s knjigom o djevojčici?”

Djeca shvaćaju. Ona samo žele dobru priču. Djeca imaju potencijal biti cjeloživotni čitatelji raznih vrsta knjiga, naučiti biti suosjećajni prema svim ljudima i steći razna iskustva koja se razlikuju od njihovih.

• Djeca će se nesumnjivo snaći u svemu ovome. Kad bismo im se samo maknuli s puta.

…………………

NAPOMENA:

• SAD: The Washington Post američki je dnevni list koji izlazi u Washingtonu te je najpoznatija, najčitanija i najutjecajnija publikacija u tom gradu.
• Shannon HALE međunarodno je priznata autorica koja je napisala više od 30 romana za djecu i mladež.
• Izvor: washingtonpost.com