… za studente nastavničkih fakulteta, a autorica je ili koautorica nekoliko knjiga, kroz koje, između ostalog, progovara o fenomenu maltretiranja djece, izazovima i pristupu nasilju među vršnjacima, a bavi se i odgojem u školi. On je u današnjem sustavu trčanja za ocjenama sve više marginaliziran i zapostavljen. Voditeljica je doktorskog studija Rani odgoj i obvezno obrazovanje.

Na činjenicu da je u medijima sve više crnih vijesti o nasilju u našim školama, dr. sc. Bilić upozorava da se ne radi, nažalost, samo o dojmu:

– Znanstvena istraživanja pokazuju da se radi o ozbiljnom problemu koji je prepoznat diljem svijeta. U njima je utvrđeno da je u porastu klasično nasilje: fizičko, osobito verbalno, koje doživljava oko 80 posto djece, a sve se češće tretira kao nešto uobičajeno te relacijsko, o kojem se malo govori i nedovoljno zna. A usmjereno je na uništavanje odnosa, kroz suptilnu manipulaciju odnosima. No, danas je najveći problem elektroničko nasilje, kojem je izloženo od 56 do 72 posto djece.

✿ Zamjerate li što medijima u smislu praćenja i isticanja slučajeva nasilja po školama?

– Medijima ne zamjeram ništa, oni prenose informacije o nasilju, a mi se s time moramo suočiti i onda nešto ozbiljno početi raditi da nasilja bude manje. Nažalost, reagira se na nasilje tek kad se nešto strašno dogodi, onda se oko toga ušeprtljamo, malo nad time zgražamo i zaboravimo, a mnogo djece zbog onoga što su proživjeli ima probleme i dugoročne posljedice. Mislim da su mediji pomogli da se neki fenomeni osvijeste, potaknuli neke aktivnosti, sad ostaje sustavno raditi na smanjivanju različitih oblika nasilja. Bila bih zahvalna da mediji posvete više pozornosti oblikovanju negativnih stavova prema nasilju i stvaranju kulture mira.

✿ Jesu li učitelji i profesori uopće dovoljno kompetentni da reagiraju, kako preventivno tako i kad se samo nasilje dogodi?

– Provela sam mnogo godina u školi i duboko vjerujem da će učitelji i profesori reagirati ispravno, učiniti sve da pomognu kad se nasilje dogodi. Ja svojim kolegama u školama vjerujem, znam da većina postupa u najboljem interesu djece. Ono što im otežava jest silna administracija, ispunjavanje formulara raznim institucijama, od kojih ima malo stvarne pomoći, a od deklarativne smo svi umorni. Učiteljima i profesorima treba pomoći pri edukaciji za nove pristupe prevenciji. Ovo što se dosad radilo na prevenciji nije učinkovito. To vidimo i po tome što je nasilje među vršnjacima u porastu. Dakle, potrebni su nam neki novi pristupi te edukacija i usavršavanje nastavnika u tom smislu.

✿ Mogu li škole same stati na kraj zlostavljačima i nasilnicima?

– Da je izvor vršnjačkog nasilja samo u školi, škole bi to i mogle riješiti. No brojni, individualni, obiteljski, društveni čimbenici utječu na vršnjačko nasilje, riječ je o složenom fenomenu, stoga je potrebna aktivnost društva u cjelini. Dok djeca dobivaju poruke iz društva da uspijevaju oni nasilni, koji ne biraju sredstva, oni bez znanja, zasluga i pokrića, ali umreženi u različite neformalne, agresivne skupine teško će se izići na kraj s nasiljem. Dijete koje je izloženo grubim sukobima i svađama pa i fizičkim obračunima među roditeljima, na sličan će se način ponašati u školi. Ove utjecaje ne možemo zanemariti.

Međutim, uloga učitelja i profesora je velika. Ima više koristi od pravodobno uočenog probleme i odgovarajuće reakcije nego od najstručnije pomoći koja dolazi naknadno. Da bi učitelji mogli uočiti problem i odgovarajuće reagirati, potrebno ih je za to osposobiti, pripremiti ih te priznati njihov trud i zalaganje.

U školama se često može čuti misao ‘Ne iziđemo li na kraj s nasiljem, moglo bi nam se dogoditi da nasilje iziđe na kraj s nama’. Iako zvuči kao fraza, čini se da u njoj ima mnogo istine i treba je krajnje ozbiljno shvatiti. Dakle, važno je zajedničkim se snagama nastavnika, roditelja, lokalne zajednice, politike i javnosti konstruktivno suprotstaviti ovom problemu. Moramo svi biti svjesni činjenice da nečinjenjem podržavamo nasilničko ponašanje i utječemo na buduće ljude koji će se kasnije možda nasilno ponašati prema svojima bližnjima u obitelji i na svojim radnim mjestima. Problem vršnjačkog nasilja problem je svih nas, na njemu moramo ozbiljno i ustrajno raditi kako ne bi negativno utjecao na budućnost društva.

✿ Kako zaštititi profesore, koji su i sami nerijetko žrtve maloljetnih nasilnika?

– To je veliki eskalirajući problem globalnih razmjera o kojem se nedovoljno govori. Radila sam istraživanja o nasilju nad učiteljima i profesorima – Nasilje učenika i njihovih roditelja nad nastavnicima – 2016: Odnosi u školi – prilozi za pedagogiju odnosa – i ostala šokirana. Gotovo 75 posto njih doživi neki oblik nasilja. Najmanje fizičko, ali uvrede, prijetnje i obezvrjeđivanje doživljavaju učestalo, od svojih učenika, a poseban je problem nekorektno i nasilno postupanje njihovih roditelja.

 Nakon doživljenog nasilja najviše nastavnika osjeća razočaranje, tugu i bijes, neki planiraju napustiti posao ili   promijeniti školu, a za pomoć se najčešće obraćaju svojim kolegama.

Mnogi pate u tišini, jer takve reakcije učenika doživljavaju kao svoj odgojni neuspjeh. Ljudi zaposleni u školama često su nezaštićene žrtve nasilja. Ja zagovaram deklaraciju o pravima učitelja i nastavnika, zalažem se za uvažavanje našeg poziva. A taj je poziv sa stajališta općeg dobra nezamjenjiv i nenaplativ, ali na nama je da ga počnemo više promicati.

✿ Kome treba prije pomoći, žrtvi ili nasilniku, zlostavljaču?

– Svi su oni djeca i svima je potrebna pomoć odraslih. Ja ih u svojim radovima nikad ne stigmatiziram i ne nazivam nasilnicima ni zlostavljačima nego počiniteljima nasilja, stoga jer je riječ o djeci kojoj treba pomoć i kojoj možemo pomoći da ne postanu nasilnici. Ako ih ne poučimo u odrasloj dobi oni će imati niz problema. Istraživanja pokazuju da u takvim slučajevima oni češće prakticiraju nasilna ponašanja, imaju problema sa zakonom i slično. Rad s počiniteljima vrlo je kompleksan i mora biti usmjeren na kontrolu emocionalnih reakcija i promjenu ponašanja. I žrtve trebaju našu pomoć, ali ne u smislu sažalijevanja nego upućivanja, kako se na konstruktivan način zauzeti za sebe, kako se znati štititi, kako korigirati ponašanja koja pridonose viktimizaciji ili ih dovode u poziciju lakih meta i sl.

Dakle, treba pomagati i počiniteljima i žrtvama tako da razviju potrebne vještine kojima će prevladati relacijske probleme sa svojim vršnjacima. Osobitu pozornost treba posvetiti djeci koja gledaju nasilje i ništa ne poduzimaju, a nazivamo ih promatračima. Njih treba osposobiti da se aktivno počnu suprotstavljati zlu oko sebe, a ne pasivno, sa sigurne udaljenosti promatrati patnje svojih vršnjaka. To je temelj novoga preventivnog pristupa za koji se zalažem u svojoj novoj knjizi Nove perspektive, izazovi i pristupi nasilju među vršnjacima.

✿ Terapija, prevencija ili kazna?

– Svi su navedeni segmenti važni. Ako radimo kvalitetno na prevenciji vrlo je vjerojatno da će biti manja potreba za terapijom, koja je ipak u nekim slučajevima neophodna. No, smatram da je prevencija jako važna, ali svih oblika nasilja – klasičnoga, dakle fizičkoga, verbalnoga, relacijskoga, seksualnoga, i elektroničkog nasilja među vršnjacima. Nameće se potreba da se u školama napravi preliminarna analiza stanja, identificiraju čimbenika rizika – individualni, obiteljski, školski – a potom precizno planiraju aktivnosti za njihovo neutraliziranje i uklanjanje te za poticanje čimbenika zaštite, minimiziranje negativnih posljedica i mijenjanje školskog ozračja, uz dobro osmišljene i organizirane mjere i aktivnosti te komplementarnu primjenu većeg broja strategija.

 Važnu ulogu u prevenciji imaju jasna školska pravila koja promiču određene vrijednosti i daju smjernice što su poželjni oblici ponašanja. Sami učenici smatraju da su pravila potrebna, osobito ona relacijska, a njihov izostanak rezultira kaosom. Međutim, ako pravila nisu objašnjena i u njihovom donošenju učenici nisu sudjelovali oni ih se mogu pridržavati samo kako bi izbjegli kazne. No, ne provode ih u situacijama kad mogu ostati anonimni, primjerice u virtualnom prostoru. Stoga se u novije vrijeme preferiraju restorativni pristupi koji daju bolje rezultate od kažnjavanja, a teže popravljanju štete koja je nastala kršenjem pravila, odnosno teže popravljanju odnosa, uspostavljanju dijaloga. Dakle, sugerira se izbjegavanje kažnjavajućeg pristupa i potiče se pomaganje učenicima da osvijeste izvore probleme, naprave uvid u ponašanje, sagledaju njegove posljedice te donesu odluke o promjenama.

✿ Često neznanje i nekompetentnost služe kao izgovor…

– Da, kad netko želi nešto naučiti ili učiniti ima cijeli niz mogućnosti. Objavljene su nove knjige, brojni radovi. A kad ne želi nađe cijeli niz izgovora, koji naravno nikoga ne mogu opravdati. Smatram da su nastavnici ključni čimbenici u borbi protiv vršnjačkog nasilja, ali nužno ih je osposobiti tijekom studija i kasnijega stručnog usavršavanja te im pružati pomoć i podršku za ovaj važan dio posla.

✿ Zadnjih godina govori se kako su računalne igrice uzrok što nasilju pribjegavaju sve mlađa i mlađa djeca. Je li to zaista tako ili i dalje počiva sve na kućnom odgoju?

– Naravno, računalne igrice, osobito edukativne imaju pozitivne utjecaja, ali se upozorava na opasanosti agresivnih igara koje su popularnije. U brojnim eksperimentalnim i empirijskim studijama te meta-analizama potvrđena je povezanost između izloženosti nasilju u igricama i agresivnog ponašanja u stvarnom okružju.

Interaktivnost je važan čimbenik privlačnosti za igranje videoigrica zato što u njima učenici nisu samo pasivni promatrači nego aktivni igrači. U odnosu na vršnjake koji više gledaju nasilne filmske i televizijske sadržaje, igrači nasilnih videoigrica pokazuju više agresivnosti u ponašanju.  

Budući da u računalnim igricama djeca sama kreiraju ponašanje počinitelja, upravljaju njegovim odlukama, mogućnost identifikacije je potpuna.

Nagrađivanje je osobito privlačan aspekt videoigrica. Gledanjem nasilnih TV ili filmskih sadržaja dijete ne dobiva izravne nagrade, ali u videoigricama se svi njegovi agresivni postupci nagrađuju verbalnim porukama – Bravo, Super pogodak, Odlično si ga upucao – ili bodovima koji osiguravaju igraču napredak s jedne razine na drugu. Na neki je način ubijanje uvjet za nastavak igranja. A poznato je da djeca više imitiraju one oblike ponašanja za koje dobivaju nagrade, uz to nagrađivanje implicira da je netko dobar, uspješan, pobjednik, a takva pozicija laska onima koji nagrade i priznanja ne dobivaju u svojemu stvarnom okružju. Uz navedeno, učenik kontinuirano dobiva i povratne informacije o svojemu napretku.

Ponavljanje se od davnina smatra majkom učenja, a djeca koja igraju igrice pomno planiraju nasilne aktivnosti od početka do kraja, a onda te postupke nekoliko puta ponavljaju i uvježbavaju. Dakle, naučene vještine primjenjuju u različitim kontekstima. Sve navedeno povećava mogućnost zapamćivanja, odnosno ponavljanjem i praktičnom primjenom znanja, a vještine postaju automatizirane i konsolidirane u memoriji.

To su neki od mogućih razloga utjecaja računalnih ili videoigara na djecu. Roditelji vrlo rano kupe igrice s uvjerenjem da su im djeca u kući i sigurna, nisu svjesni opasnosti takozvanih virtualnih ulica. Nije uputno zabranjivati igrice, ali je neophodno s djecom o tome razgovarati. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]