U sklopu ovog procesa morali smo odabrati gdje će biti smještene električne instalacije. Jedne smo večeri suprug i ja sjeli za stol s nacrtima naše buduće kuće i bojom označavali različite utičnice, svjetla, područja i sklopke. Dali smo ove planove električaru i on ih je zatim proveo u djelo. Sva su svjetla, utičnice i sklopke funkcionirale. Drugim riječima, ishod našeg rada bio je postignut.

Naravno, istražili smo svog električara prije nego što smo ga zaposlili; popričali smo s njegovim prethodnim mušterijama. Ni u jednoj fazi nismo tražili (budući da nismo električari) da nam pokaže dokaze svoga prošloga rada niti smo tražili od njega da nam u pisanom obliku objasni gdje je nešto smjestio i zašto. On je bio profesionalac, vrlo iskusan, s odličnim preporukama. Stoga smo vjerovali njegovoj prosudbi.

• ZAŠTO SU STVARI DRUKČIJE KAD JE POUČAVANJE U PITANJU?

Nedavno sam šetala svojom učionicom i provjeravala napredak učenika. Primijetila sam da je jedan od njih napisao Bog (u kršćanskom smislu) malim slovom. Sjela sam s njim, izbrisala „b” i upitala ga zna li zašto sam to  napravila. On me upitao: „Zbog toga što je to ime?” Odgovorila sam potvrdno, raspravljali smo o tome, a učenik je upisao veliko slovo svojom kemijskom. Nadam se da će se sjetiti toga sljedeći put. Ali, naravno, ne postoje dokazi da se to zaista dogodilo.

Što ako je to slučaj sa svime što moje poučavanje uključuje? Što bi se dogodilo kad ne bi postojalo pisano ocjenjivanje, e-dnevnici, obrasci, izvještaji, papirologija, promatranje nastave itd.? Bi li to igralo ikakvu ulogu onima koji nadziru takve stvari? Više nisam sigurna.

Katkad imam osjećaj da samo sjedenje i pričanje s učenicima, tj. poučavanje jednostavno nije dovoljno. Iako bi trebalo biti.

Baš poput električara, ako je određeni ishod sve što je potrebno, tad sam ja jedini dokaz koji trebate. Ja vam mogu ispričati o svojim učenicima. Ja vam mogu reći što sam napravila, kako su napredovali u mom predmetu. Kad želite znati nešto o mom satu, samo me pitajte.

Mogla bih to napisati u plan lekcije, u sklopu ocjenjivanja, ali pogodite što je brže? Da me jednostavno pitate.

Shvaćam da bi zahtijevalo mnogo više vremena kad biste išli od osobe do osobe i svakoga pojedinačno pitali poznaju li svoje učenike i provjeravali li njihov napredak. Ali zamislite što bi značilo za učitelje i njihov profesionalizam kad biste uveli sljedeće četiri promjene:

1) kad administratori ne bi očekivali mnogo ocjenjivanja, već umjesto toga mnogo ispravljenih radova

2) kad bi se pričalo s učiteljima nakon vrjednovanja njihova rada, ali prije sastavljanja službenog izvještaja. Tako bi nastavnici imali priliku objasniti lekciju i otvoriti dijalog

3) kad bi se dopustilo da dokazi budu čuvani u učiteljevoj glavi. Tražiti od učitelja da napiše nešto nepotrebno je trošenje vremena. Ako nešto ne mogu dokazati, tad bi pisano objašnjenje moglo biti dobra strategija za tog pojedinca (ali ne i pravilo za sve)

4) vjerujte ishodima i učiteljima. Naposljetku, oni su profesionalci.

U mojoj staroj školi nitko nikad nije imao povjerenja u mene, čak ni kad je bilo jasno da dobro obavljam svoj posao. Sad imam sreće, radim u školi u kojoj se prema meni odnose kao prema profesionalcu.

Željela bih da se svi učitelji tako osjećaju i da sve škole vjeruju svojim učiteljima. Jedino je važno da su ishodi kontinuirano dobri te da su učenici sretni i dobro napreduju.

• Dopustite da učitelji budu dokaz dobro obavljenog posla.

………….

NAPOMENA

• Ujedinjeno Kraljevstvo: TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati i inspirirati edukatore širom svijeta.
• Izvor: tes.com