Školstvo u medijima
OBRAZOVNI STRUČNJACI: MORAMO SE ZAPITATI ČEMU SLUŽE OCJENE
Školske ocjene nisu održive
objavljeno: 7. studenoga 2018.

Međutim, problem ocjenjivanja nije „crno-bijel”, jer biste učinili upravo ono za što optužujem samo ocjenjivanje: prebrzo prosuđivanje.

Ocjeni nedostaje informativna vrijednost

Ocjena je pokušaj da se uspjeh učenika učini objektivnim i mjerljivim. To je problematično, jer se taj proces odvija bez stvaranja različitosti i bez konteksta. Ocjena može predstavljati samo dostignuće jednog učenika u određenom trenutku.

Kada dijete padne na ispitu iz matematike, a zatim mu se gradivo ponovno objasni i on shvati te ovlada njime, loša ocjena i dalje ostaje. Ona se može u najboljem slučaju relativizirati ocjenom iz sljedećeg ispita.

Kao rezultat toga, ocjena je tek isječak koji samo djelomično prikazuje stvarni kapacitet i ne nagrađuje važan element procesa učenja: individualni razvoj učenika.

Da stvar bude gora, učenik koji dvaput zaredom dobije ocjenu dovoljan razumjet će jedino da ništa nije naučio. To nije samo netočno, već i kobno. Ako učenik stekne dojam da ništa nije naučio s obzirom na to da stalno dobiva loše ocjene, tad se njegova urođena želja za učenjem siječe u korijenu. A pritom je to jedna od najvažnijih vještina, posebno u digitalnom vremenu – uvijek iznova učiti.

I što ocjena uopće pokazuje? Znači li, primjerice, jedna loša ocjena iz njemačkog jezika da dijete uopće ne zna njemački jezik ili to znači da nije naučio određen dio gradiva, a drugi dio zna dobro? Ili piše kreativne sastave, a nedostaje mu znanje gramatike i pravopisa?

Moramo se zapitati čemu služe školske ocjene

Naravno, mora postojati određena razina obrazovanja koju svaki učenik, bez iznimke, mora dostići. Školske ocjene moraju pak biti u stanju odrediti uspjeh učenika točno i nedvosmisleno, jer služe kao osnovne smjernice za upis u određenu školu i kriterij za odabir kandidata za buduća zanimanja.

No, čak se i tu već dulje naziru razne dvojbe. Zbog nedostatka informacija o stvarnoj kvalifikaciji kandidata koje ocjena ne otkriva, ona sve češće igra vrlo malu ili nikakvu ulogu u odabiru kandidata tvrtki kao što su Deusche Bahn, Google ili Microsoft.

Zato se moramo još jednom upitati čemu nam služe ocjene.

Osnovni je problem naš odnos prema ocjenama

Osim nedostatka valjane informacije, naš odnos prema ocjenama također je vrlo problematičan. Školska je ocjena za učenika destruktivna povratna informacija, jer se iz nje ne izvode konstruktivne posljedice.

Budući da se rijetko daje konkretna preporuka o daljnjem postupanju izvedena iz provjere učenikova znanja, pitanja poput „Što točno dijete treba učiniti, naučiti ili uvježbati?” ostaju neodgovorena, jer naši učitelji nemaju sredstava ni prostora za institucionalno usmjeravan individualni napredak.

Učenike i roditelje obrazovni sustav često napušta i stoga se privatne poduke gomilaju, jer roditelji ne znaju drugi način da pomognu svojoj djeci. I dalje je čvrsto ukorijenjeno uvjerenje da loše ocjene znače loše izglede za budućnost. To neizbježno dovodi do zbunjenosti, pritiska i stresa, a rijetko do konstruktivnog poboljšanja. A to nije ono čemu trebamo težiti.

Djeca gube otvorenost prema učenju

Ne smijemo podcijeniti ni psihološki učinak ocjena. Većina djece ima strah od loših ocjena. Dok mi refleksno mašemo budućnošću, naša djeca ne znaju konkretno kako popraviti svoje ocjene. Kao rezultat toga, stres blokira njihove sposobnosti, a time i njihova kognitivna postignuća. U konačnici djeca gube svoj otvoreni stav prema učenju.

Učenje se ne poistovjećuje sa svladavanjem nečega, poput vožnje bicikla ili plivanja, već sa jednokratnom konačnom ocjenom ili ispitom. Ako se učenje u školi pokazalo kao nešto negativno i doživjelo kao strah od neuspjeha, onda će to imati dugoročne posljedice. U mnogim slučajevima to dovodi do zaključka da je učenje nepotrebno i time sprječava danas sve češće traženi pozitivan stav prema cjeloživotnom učenju.

Ocjene više treba doživljavati kao vodič kroz proces, a manje kao cilj

Ipak, ocjene same po sebi nisu loša ideja. U školi bez jasne procjene našli bismo se u zlatnom dvorcu usred meritokratskog društva.

Međutim, kako bi ocjene postigle ono što od njih očekujemo – osigurale smislene kriterije kvalifikacije – moramo nešto radikalno promijeniti. Učiteljima treba osigurati vrijeme kako bi mogli pojedinačno poučavati učenike, upućivati na zaključke koje trebaju izvući iz odrečene ocjene te pokazati kako poboljšati svoje učenje. To je jedini način na koji učenje postaje proces čiji se pojedinačni koraci ne mogu svesti na jednu jedinstvenu ocjenu.

Učenike ne smijemo prepustiti samima sebi i njihovim ocjenama. Ocjene trebaju nagraditi trajni proces razvoja kako bi se potaknuo proces učenja. Trebamo ih više doživljavati kao pokazatelj, a manje kao cilj. Tad će ocjene biti smjernice učenicima, učiteljima, roditeljima i drugim institucijama te moći služiti kao motivacijski element.

Koncept školskih ocjena, kako sad stvari stoje, nije održiv

Ja sam čvrsto uvjeren: koncept školskih ocjena, njihovo značenje, a posebno njihove posljedice i odnos prema njima moraju se temeljito preispitati.

Učitelji trebaju dobiti više vremena da se pojedinačno bave učenicima i pokažu im kako se odnositi prema svojim ocjenama te što činiti kako bi razvili svoj potencijal. Trebamo se usredotočiti i razvijati individualne sposobnosti djece.

To ocjena u svom sadašnjem obliku ne nudi, jer nije dovoljno gradirana i previše je udaljena od učenika da bi konstruktivno kritizirala i promicala istinski razvoj. Ocjena jednostavno nije za to osmišljena.

Ako želimo da djeca ne izgube volju za školom, razvojem i treniranjem vještine kreativnog rješavanja problema koji zahtijeva svijet u kojem živimo, tad moramo mijenjati koncept školske ocjene.

………………

NAPOMENA

  • Fokus – jedan od najprodavanijih njemačkih tjednih časopisa.
  • Izvor: focus.de