… svojih tadašnjih prvašića i učiteljica u OŠ Tučepi Marlena BOGDANOVIĆ. Pitamo je kako je sve počelo i što joj je bio motiv odnosno pokretač za korištenje tableta u nastavi.

■ Mislim da je svakome jasno da nam posljednjih godina u škole dolaze generacije djece koja ne znaju za vrijeme kada digitalne tehnologije i uređaja s ekranima osjetljivima na dodir nije bilo. Današnja se djeca tehnologijom služe od najranijeg djetinjstva i ti su im uređaji, do trenutka kad uđu u sustav obvezatnog odgoja i obrazovanja, već sastavni i neodvojivi dio njihova života i dnevne rutine. Nažalost, djeca tehnologiju upotrebljavaju često bez ikakvog nadzora i ikakve poduke o sigurnom, razumnom i odgovornom korištenju. Djeca već u 1. razred dolaze s razvijenim lošim navikama korištenja tehnologije. Budući da je osnovna škola najprije odgojna, a tek onda obrazovna ustanova, smatram da je dužnost i obveza barem škole da djeci pruži nužnu edukaciju o sigurnom i odgovornom korištenju tehnologije, u što je moguće ranijoj dobi. Prije 10-15 godina počela sam primjećivati kako se interesi i način učenja novih generacija bitno mijenjaju, pa su metode i nastavni postupci koje koristimo već desetljećima postale velikom dijelu ovih novih generacija učenika potpuno nezanimljive i frustrirajuće. Meni je jako stalo da mi učenici s nastave odlaze zadovoljni, a kako stare metode više nisu bile učinkovite, prihvatila sam se učenja novih. Nije se lako pod stare dane početi prilagođavati nekim novim tehnikama i uređajima koji su mojoj generaciji strane, ali ako radite s djecom, a oni su stanovnici budućnosti, morate se prilagođavati djeci i napretku tehnologije. Nikada u povijesti ljudskog roda kotač napretka nije krenuo unazad, pa tako vjerujem da se ni sada, a ni za našeg života, ne će zavrtjeti u tom smjeru. Učitelji se moraju prilagođavati novonastalim promjenama. Evolucija je dokazala da oni koji se ne žele, ne mogu i ne znaju prilagoditi – jednostavno izumiru. Sjetite se samo koliko su veliki i moćni bili dinosauri i koliko su dugo vladali Zemljom – pa su jednostavno izumrli, jer se nisu prilagodili novim uvjetima koji su zavladali na planetu. Mislim da je povijest učiteljica života i da se treba učiti na pogrješkama drugih.

✿ Kako su na tu novost djeca reagirala, u kojem su razredu tada bili? Sjećate li se tih početaka, po čemu ćete ih pamtiti?

■ Nekoliko mjeseci prije početka školske godine pozvala sam roditelje svojih budućih prvašića na inicijalni roditeljski sastanak na kojem sam im predstavila svoju ideju o novom projektu – uvođenju tableta u nastavu. Nikad se u životu ni za jedan sastanak nisam pripremala kao što sam se pripremala za taj. Objasnila sam im kako bi uređaji služili da metodom takozvanoga trojanskoga konja učenicima takoreći podvalimo sve ono što po planu i programu trebaju naučiti te ih usto svakodnevnim vježbanjem poučimo kako tehnologiju koristiti na pravilan način za osobni razvoj i napredak. Roditelji su zdušno prihvatili projekt i pristali financirati nabavku prvih uređaja. Djeca su reagirala očekivano, bila su oduševljena i maksimalno angažirana u radu. Od prvog dana i bez iznimke uređaje su koristili pod strogim nadzorom svega što rade i u razumnom vremenu – samo onda kad je korištenje tabletnog uređaja bilo i pedagoški opravdano.

✿ Koliko ste edukacija prošli prije nego što ste krenuli u taj, za mnoge, a posebno tada, eksperiment?

■ Od 2007. redovito upisujem tečajeve koji se besplatno održavaju u online okruženju, i to u organizaciji brojnih uglednih EU institucija koje su se specijalizirale za edukaciju edukatora: European Schoolnet Academy, eTwinningovi portali za edukaciju, Googleove Akademije za učitelje… Usporedno s online edukacijama koristila sam i mogućnosti posjeta obrazovnim institucijama diljem EU, dakle projekti edukacije učitelja koje financira EU, gdje sam iz prve ruke imala prilike vidjeti dobre primjere prakse, ali i uočiti brojne probleme i nedostatke na koje su učitelji nailazili kod implementacije moderne tehnologije u nastavu. Ta su mi iskustva bila zlata vrijedna kod pripreme vlastitog projekta, jer sam se trudila naći rješenja za sve probleme na koje su nailazili kolege diljem Europe, ali i šire.

✿ Educirate li se i dalje kad je u pitanju uporaba tableta u nastavi?

■  Naravno! Svakodnevno izlaze nove aplikacije, novi programi, sve bolje i uzbudljivije mogućnosti za rad. Uređaji svakim ažuriranjem postaju sve bolji i napredniji, a sve se to mora naučiti i isprobati. Učenje je cjeloživotno i svakodnevno iskustvo. Dan kad nisam naučila ništa novo uzalud je proživljen dan! Tome želim poučiti svoje učenike i to im pokazujem vlastitim primjerom. Trudim se svako jutro početi nastavu rečenicom: zamislite što sam jučer naučila!

Ono što se ja u školi trudim dati djeci zovem odgojem karaktera: danas je toliko toga dostupno, sve je primamljivo, uzbudljivo, ukusno, zabavno. Djeca moraju naučiti reći NE: i nezdravoj hrani, i ekranima, i svakoj aktivnosti koja u danu oduzima više od sat ili dva vremena. Vlastitim im primjerom svakodnevno pokazujem koliko je važna zdrava prehrana i redovito vježbanje, koliko se dugo smije gledati u ekrane, a koliko je pretjerano i štetno, te kako se iza svih sjedilačkih aktivnosti treba ići baviti sportom, rekreacijom, trčati, družiti se s prijateljima, smijati se

………o O o ………

✿ Koliko je edukacija bitna u tome da se korištenjem digitalne opreme ne prijeđe osjetljiva točka u kojoj bi tehnologije mogle donijeti više štete nego koristi?

■ Mislim da je za taj korak od obrazovanja važniji odgoj, osobito kućni odgoj. Ono što se ja u školi trudim dati djeci zovem odgojem karaktera: danas je toliko toga dostupno, sve je primamljivo, uzbudljivo, ukusno, zabavno. Djeca moraju naučiti reći NE: i nezdravoj hrani, i ekranima, i svakoj aktivnosti koja u danu oduzima više od sat ili dva vremena. Vlastitim im primjerom svakodnevno pokazujem koliko je važna zdrava prehrana i redovito vježbanje, koliko se dugo smije gledati u ekrane, a koliko je pretjerano i štetno, te kako se iza svih sjedilačkih aktivnosti treba ići baviti sportom, rekreacijom, trčati, družiti se sa prijateljima, smijati se. Po mome mišljenju, nemoralno je od djece tražiti da se ponašaju na jedan način, a onda im svojim primjerom u školi i kod kuće pokazujemo suprotno. Djecu se ne smije podcjenjivati. Ona sve vide i primjećuju. Prošla su vremena kad su djeca poštivala odrasle samo zato što su odrasli. Danas odrasli trebaju zaslužiti da ih djeca poštuju, a poštivat će ih samo ako odrasli to i zasluže svojim radom, učenjem i načinom života.

✿ Jesu li se pojedine spoznaje od početka do danas promijenile?

■ Uglavnom ne. Petogodišnja primjena ovog projekta uvođenja tableta u nastavu na ovakav, odgovoran i umjeren način, uz stalno pokazivanje vlastitim učenjem i vlastitim primjerom, pokazala se kao dobar, ispravan put. Eto, ispostavilo se da je ovaj projekt imao najveći učinak na izgradnju karaktera i osobina ličnosti mojih učenika. Tome se na početku nisam nadala.

✿ Koliko dugo u toku jednog dana vaši učenici provedu za tabletom?

■ Mogu govoriti samo o tome koliko dugo moji učenici provedu za tabletom u vrijeme nastave, a to je prosječno oko pola sata u jednome nastavnome radnom danu. Rad s tabletima uvijek je kombiniran s ostalim aktivnostima: zapisuje se u bilježnice, izrezuje se škarama, boja se kistovima… kao i u svakom drugom razredu u Hrvatskoj. Samo što moji učenici, uza sve ostale materijale i pribor za rad, imaju i te uređaje pomoću kojih mogu istraživati, provjeravati informacije, urednije, preglednije i točnije pisati, čitati vlastite uratke u fontu koji žele, izbjeći frustracije koje donosi brisanje traga olovke gumicom. To je uređaj koji ne prašta nijednu pravopisnu pogrješku, koji sprema sve uratke učenika na uredan i pregledan način. Tehnološke naprave, ako se razumno i odgovorno koriste, mogu iznimno mnogo pomoći učenicima s različitim teškoćama te im pomoći premostiti brojna fizička ograničenja i nedostatke, smanjiti frustracije i povećati zadovoljstvo i ponos zbog vlastitog uratka koji je napokon izrađen na uredan, točan i pregledan način.

✿ Što rade kad ne koriste tablet? Vježbaju li i finu motoriku?

■ Učenici razredne nastave provedu oko tri, četiri sunčana sata sa mnom u školi. Trudim se da za to kratko vrijeme isprobaju i dožive što više toga: da se okušaju u različitim vještinama, opipaju različite materijale, okušaju se u različitim područjima. Vježbe istezanja i oblikovanja, kao i vježbe za očne mišiće provodimo svakodnevno. Barem jednom mjesečno provodimo izvanučioničku nastavu. Tijekom ove četiri godine dok smo imali tablete učenici su radili i s tijestom, glinom, žicom, tekstilom, iglom i koncem, vunom, drvom, noževima, kliještima, mikroračunalima, robotima… Međutim, dan nema tri, četiri već 24 sata. Vrijeme koje djeca provedu u školi s učiteljicom tek je mali dio vremena u danu. Osim toga, nastavna godina traje 175 dana, a kalendarska 365. Mnogo dana i sati u danu učenici su sa svojim obiteljima. Utjecaj obiteljske sredine znatno je veći nego što je to utjecaj škole. Dok god sva djeca nisu uključena u neki od oblika cjelodnevnog institucionaliziranog odgoja i obrazovanja, trebalo bi fokus o brizi za psihičko i fizičko zdravlje djece prebaciti sa škole na obitelj.

✿ Koje su prednosti, a koji nedostatci rada s novim tehnologijama?

■ Prednosti su brojne: tehnologija učenicima daje priliku premostiti brojna vlastita ograničenja i poteškoće: slabovidni mogu povećati font kojim pišu ili čitaju, učenicima koji često brišu daje mogućnost da napokon izrade likovni, geometrijski ili literarni uradak koji je uredan i točan. Brojne enciklopedije, lektirni naslovi, rječnici i pravopisi sada su nam nadohvat ruke, takoreći u tabletu nam je i razredni instrumentarij, sve vrste boja, geometrijski pribor… Radovi svih učenika nadohvat su nam ruke, uredno spremljeni u virtualne mape. Svaku digitalnu pisanu provjeru prati detaljna statistika koja nastaje u realnom vremenu – još dok učenici rade na testu. Kod kvizova i testova za vježbu na istom školskom satu učenici dobivaju povratnu informaciju o svom radu i napretku, imaju vremena za poboljšanje i na tom istom satu saznaju na kojem bi dijelu gradiva mogli i trebali više poraditi. Učitelj sve te podatke ima pregledno sačuvane i sortirane na jednome mjestu i može ih koristiti kod individualnih razgovora s roditeljima, na dopunskoj nastavi…

Nedostatci su ti što sada učenik brzo i lako može provjeriti baš sve tvrdnje učitelja. Na nastavu se treba doći mnogo pripremljeniji, biti siguran u vjerodostojnost i opravdanost svega što planirate staviti pred učenike. Sve aplikacije i materijale treba kod kuće isprobati i provjeriti. Sat od 45 minuta sada je još kraći nego što je dosad bio. Tehnologija daje goleme mogućnosti za grupni i istraživački rad, za atraktivnu prezentaciju uradaka; a za sve je to 45-minutni sat prekratko vrijeme. Mi u razrednoj nastavi još i nekako taj problem nedostatka vremena možemo premostiti, a stvarno ne znam što bih učinila da radim kao predmetni učitelj. Smatram da je krajnje vrijeme da se preispita kategorija školskoga sata od 45 minuta.

✿ Ispratili ste prvu generaciju učenika koji su se u nastavi služili tabletima. Znate li kako su se snašli u petom razredu? Jesu li se nastavili koristiti tabletima? Je li njihov uspjeh jednak djeci koja se nisu služila tabletima u prethodnom školovanju ili je možda i bolji?

■  Ovo mi je vaše najdraže pitanje! S ponosom moram istaknuti kako gotovo svakodnevno primam pohvale kolega iz viših razreda na račun mojih učenika: kako su aktivni, zainteresirani za učenje, poslušni, koliko mnogo mogu i vole raditi… Ponosna sam na njih. I inače osjećam golemu odgovornost prema djeci koja su mi povjerena na četverogodišnji odgoj i obrazovanje. A učenike ove prošle generacije zaista doživljavam kao vlastitu djecu. Zamislite koliko je vremena, truda i rada bilo potrebno za provođenje ovakvog projekta – koliko je teško biti otok u moru drukčijih oko sebe. U tu sam generaciju uložila toliko svoje energije i znanja da mi morate oprostiti što ističem koliko sam ponosna na pohvale osobina mojih učenika. Kaže mi jedan mladi kolega: ‘Marlena, oni su učenici kakvi bi svi i trebali biti!’ Može li jedan učitelj išta bolje čuti i doživjeti? Mislim da sam najsretnija učiteljica na svijetu!

✿ Kako je na tablete reagirala nova generacija vaših učenika? Kako njihovi roditelji?

■ Priča se ponavlja i s ovom generacijom! Zabavno je gledati kako ti mali sedmogodišnjaci, bez obzira na to o čemu učiteljica priča i što pokazuje, za svega nekoliko minuta takoreći odlutaju: pogled im skrene kroz prozor, nešto se zanimljivo počne događati pod stolom, na susjednoj klupi… A onda, kad samo tiho spomenete kako ćemo sada probuditi tablete i na njima odraditi neku aktivnost, svi se odjednom i sami probude i aktiviraju – svijet oko njih prestaje postojati: svi počnu raditi i ne prestaju dok ne završe zadatak!

Što se tiče njihovih roditelja: koliko je meni poznato, a zaključak donosim na osnovu poruka i individualnih razgovora, roditelji su sretni i ponosni što su njihova djeca uključena u ovaj projekt. Čak ima i roditelja koji su svoju djecu upisali u našu školu samo zbog ovog projekta. Roditelji su svjesni koliko i oni sami malo znaju o sigurnom i odgovornom korištenju tehnologije te koliko je neophodno da u današnje vrijeme njihova djeca prođu takvu obuku. Mislim da ne postoji roditelj koji ne bi želio da njegov sedmogodišnjak ima svakodnevno organiziranu tjelesnu aktivnost, teoretsku pouku i svakodnevno vježbanje u praksi kako se pravilno i odgovorno koristi digitalna tehnologija i kako se uči na moderan način.

✿ Čemu toliki strah od tehnologija? Što mislite odakle dolazi i zbog čega?

■ Ljudi koji tvrde da se boje uglavnom razmišljaju tako da kad jednom završiš fakultet više nikada ne ćeš morati ništa učiti te kako ćeš do mirovine moći koristiti samo ona znanja koja si stekao u osnovnoj i srednjoj školi te na fakultetu. Razvoj digitalne tehnologije potiskuje to zastarjelo razmišljanje i tjera na cjeloživotno učenje. A mnogi ljudi na to jednostavno nisu spremni.

Strah uvijek dolazi samo i jedino iz neznanja. Kao što sam već istaknula, u doba interneta teško se opravdati da nešto ne znamo zato jer nam znanje nije dostupno. Kada bi htjeli učiti i novom znanju dati šansu, to bi im sigurno smanjilo osjećaj straha i otvorilo vidike.

✿ Što mislite o reformi obrazovanja? Što o Školi za život?

■  Moja škola nije uključena u Školu za život tako da nemam saznanja iz prve ruke o čemu se tu zapravo radi. Svim sam srcem bila za CKR, čak sam poslala i prijavu za člana tima koji je trebao raditi kurikul međupredmetnog IKT-a, jer sam mislila i još uvijek mislim kako je ovaj projekt s uvođenjem tableta u nastavu na način kako ga ja provodim dobar put. Danas mi je jasno da u 21. stoljeću nijedna reforma nema izgleda ako ne polazi iznutra, od učitelja osobno – ako čovjek sam čvrsto i iskreno ne odluči da će se promijeniti, da će početi učiti nova znanja i vještine. Mislim da se takva vrsta promjena može uzrokovati izvana mudrim i lukavim poticajima onih koji su dobili mandat kreirati strategiju razvoja cijeloga našeg društva, a ne samo obrazovanja.

Slažem se i s mišljenjima kako se sve promjene u velikim sustavima kao što je obrazovanje prije implementacije trebaju dobro osmisliti i pripremiti – uzeti u obzir što dobroga već imamo u sustavu, čime raspolažemo, na što i na koga možemo odnosno ne možemo računati.

Jesu li škole spremne za Školu za život? Mislim da neki učitelji jesu, a neki nisu niti će ikad biti.

✿ Što mislite o CARNet-ovu projektu e-škola?

■ Koliko je meni poznato, to je projekt koji se odnosi na 7. i 8. razrede osnovnih škola te na 1. i 2. razrede srednjih škola. Znači, apsolutno izvan mog fokusa.

✿ Jesu li škole spremne za potpunu digitalizaciju?

■ Mislim da 2018. nitko od nas nije spreman za potpunu digitalizaciju. Mislim da čovječanstvo još nije došlo do tog stupnja.

✿ Treba li nam ona ako pojedine zemlje koje su ju već uvele odustaju od potpuno digitaliziranih škola?

■ Škole bi trebale pripremati mlade za svijet u kojem će oni živjeti, a ne za vrijeme koje je prošlo i koje se više nikad ne će vratiti. Sigurna sam u jedno: već danas, 2018., ne postoji zanimanje u kojem se piše samo i isključivo olovkom po papiru. Toga su svjesni naši učenici, njihovi roditelji, mnogi učitelji. Naš se način poučavanja definitivno mora promijeniti i prilagoditi barem vremenu u kojem trenutačno živimo. Mnogi će naši sadašnji učenici raditi na poslovima koji danas ni ne postoje. Morat će brzo učiti i prilagođavati se, usvajati vještine koje će tek nastajati. Sumnjam da će utiskivati slova u glinene pločice i voziti parne lokomotive. Gotovo sam sigurna i da nijedan od naših današnjih učenika, kada izađe iz ovog sustava odgoja i obrazovanja, ne će pisati olovkom po papiru.

Škole bi po mom mišljenju trebale pratiti taj trend: one ne bi smjele biti mjesto prisile, mjesto gdje se uče vještine koje nam nikad u životu ne će trebati. Djeca bi u školi trebala imati više prava na izbor, iskušavanje različitih programa, usvajanje različitih vještina iz različitih područja i od različitih edukatora. Digitalna tehnologija u tome može itekako pomoći. Eto, meni je pomogla da pod stare dane učim uzbudljive i zanimljive stvari, upoznam i surađujem s nevjerojatno dobrim, sposobnim i pametnim ljudima, uživam u životu i radu kao nikad prije! To od srca želim svim svojim kolegama i svim ljudima uopće. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarala Irena KUSTURA ]