Školstvo u medijima
NAŠE ŠKOLE > SREDNJA GOSPODARSKA ŠKOLA KRIŽEVCI
Vrhunski sirevi, voće i povrće s vlastitog imanja
objavljeno: 12. studenoga 2018.

… u 17 razrednih odjela isključivo u poljoprivrednim zanimanjima. Nažalost, već drugu godinu ne uspijevaju upisati učenike u smjeru Mljekar, iako imaju odlične uvjete za obrazovanje u tom području i jedina su škola u zemlji koja ima govedarski i mljekarski praktikum.

Ravnatelj Toni SVOBODA svjestan je kako interes za bavljenje poljoprivredom kod mladih ljudi rapidno pada. To pokazuje i smanjivanje broj učenika koji im dolaze svake godine. Država nedovoljno vodi brigu o poljoprivrednicima i ta grana privrede stavljena je na marginu. Ima, doduše, zemljoradnika i stočara koji uspješno rade, ali ne može nas hraniti nekoliko pojedinačnih OPG-ova, govori Svoboda i pita:

– Tko će se u koštac uloviti s uvoznim lobijima, koji uvoze pregršt hrane, i to namirnica koje mogu bez problema proizvoditi naši poljoprivrednici? Škole su tu nemoćne. A djeca vide da nema budućnosti u poljoprivredi, da nema smisla uzgajati jabuke, koje ne može dati ispod pet kuna po kilogramu, kad vide da su trgovački centri puni uvoznih jabuka po dvije, tri kune.

CIJENJENI PROIZVODI

Unatoč takvom stanju u hrvatskoj poljoprivredi, škola u Križevcima svake godine s djecom i nastavnicima radi odlične sireve, imaju jabuke, povrtnice, pa gotovo svakodnevno građani Križevaca, umjesto u neki trgovački centar, dolaze u školu po svoju dnevnu dozu zdravih namirnica.

Ankica MARKULIN voditeljica je praktične nastave iz mljekarstva i otkriva da imaju najbolje opremljeni mljekarski praktikum u Hrvatskoj, za što imaju i priznanje struke, odnosno resornog ministarstva.

– Prerađujemo isključivo mlijeko iz vlastitoga govedarskoga praktikuma, dakle od školskih krava muzara, dnevno oko 400 litara. Radimo domaći svježi sir i pritom kombiniramo tradicionalnu tehnologiju sa suvremenom obradom i pripremom mlijeka.

Osim sira, rade i domaće kiselo vrhnje. Dobar dio mlijeka prerađuju u polutvrdi sir gouda, po izvornoj nizozemskoj tehnologiji. Naime, još 1999. godine praktikum je opremljen u suradnji s Kraljevinom Nizozemskom. Uz njihovu opremu, stigli su i stručnjaci koji su ih naučili originalnoj tehnologiji proizvodnje goude, pri čemu se primjenjuje mnogo ručnog rada, za razliku od naše mljekarske industrije, pa i taj školski sir ima mnogo finiji, posebniji okus, koji svojoj kvalitetom na svim sajmovima i izložbama osvaja najsjajnija odličja.

– Radimo i domaći maslac, od svoga kiseloga vrhnja, opet kudikamo finiji i ugodniji za nepce od industrijskoga, te domaće kuhane sireve, po tradicionalnoj recepturi križevačkoga kraja – govori Markulin.

Tako su u 2017. godini na školskom imanju učenici i profesori proizveli 79 tisuća litara mlijeka, proizveli su 1700 kilograma sira gouda, 9500 kilograma svježeg sira, 5000 litara kiselog vrhnja, 570 kilograma maslaca, 500 kilograma kuhanog sira, 119 kilograma prgice, 46 tisuća litara sirutke…

Ukupno imaju 72 grla stoke – 32 muzne krave, 22 junice i 18 komada ženske teladi. Voćari brinu za oko 4500 stabala jabuka te godišnje proizvedu oko 50 tona jabuka. Dio se prerađuje za jabučni ocat, dio daju preraditi u sok. Na pet hektara zemljišta proizveli su 36 tona pšenice, 24 tona slame i 516 tona kukuruzne silaže za stočnu hranu.

TABLETI NISU REFORMA

Sve što rade i proizvode s djecom zapravo ih spašava, jer godišnje od tih proizvoda zarade oko 450 tisuća kuna. Spašava, jer je ovakve strukovne škole vrlo skupo opremati. Stoga od zarađenog novca kupuju traktore, opremu, sve što ovako velikom poljoprivrednom gospodarstvu treba.

Ravnatelj Svoboda objašnjava da su se uvelike okrenuli i europskim projektima, gdje su surađivali sa školama iz Europske unije te razmjenama učenika i nastavnika stekli nove kompetencije i dio opreme.

– Dobili smo europska sredstva za novo gnojište govedarskog praktikuma, u postupku smo javne nabave za plastenik. Postojeći praktikumi jesu kvalitetni, ali potrebno je stalno održavanje. Kad se dogodi kvar na traktoru, od 20 000, 30 000 kuna, kako to popraviti? Jedino vlastitim sredstvima i nešto iz EU fondova. Na pomoć države teško možemo računati.

S druge strane, priprema europskih projekata, kaže, iziskuje izvanserijski rad djelatnika, vrlo opširnu pripremu opsežne dokumentacije i malo je prosvjetara spremnih upustiti se u takve poslove. Ta silna papirologija iznimno je demotivirajuća.

Damir BOLFEK profesor je strojarske struke predmeta i u školi radi već dvadeset godina. Priznaje da mu je danas mnogo teže raditi negoli kad je počinjao, jer mu dolaze djeca slabije motivirana za učenje, svladavanje školskih obveza:

– Zanima ih samo što prije završiti školu, bez obzira na to kako, i početi raditi. Mnogo je učenika čije obitelji imaju farme, OPG-ove, pa djeca školu smatraju tek usputnom obvezom, da bi se mogli što prije posvetiti obiteljskome poslu. Ne shvaćaju da im je stručnost, dakle što bolja posvećenost školovanju, ključna da bi eventualno unaprijedili svoj poljoprivredni posao.

Bolfek resornom ministarstvu zamjera što novu reformu forsira pod geslom Škola za život, pa se pita – ako su samo škole iz toga eksperimentalnog programa one koje uče za život, što su onda ostale:

– Mi nastavnici moramo stalno raditi svoj posao najbolje moguće, na najvišoj mogućoj razini, bez obzira na to tko bio na vlasti i kakve reforme pokušavao provesti. Prilagođavamo se reformama, iako mislim da bi se reforme trebale prilagoditi nama, koji izravno s djecom radimo na svakodnevnoj bazi. Posebno je pogrješno, napominje, što reforme pokreću i kurikule pišu ljudi koji nemaju veze sa strukom.

– Učenici u struci vole raditi, ali ne vole učiti. A kako da ih motiviramo za učenje, neka nas nauče ovi takozvani stručnjaci iz ministarstva – zaključuje Bolfek.

Ni ravnatelj Toni Svoboda nema dobro mišljenje o aktualnoj školskoj reformi, jer se sve svelo na nabavku tableta i druge informatičke opreme. Pita se je li to sva mudrost reforme školstva, hoće li nam to pomoći da imamo bolje škole i kvalitetne programe.

VLASTITI KURIKULI

Priznaje da je veliki problem što programi i upisne kvote strukovnih škola i dalje nisu usklađene sa stvarnim potrebama tržišta rada. To je, zapravo, vrlo teško i postići, jer privrednici imaju svoje kriterije. Glavna primjedba koju upućuju školama jest ta da na tržište rada dolaze nedovoljno spremni i nedovoljno stručni učenici.

– Malo je, doduše, i nerealno očekivati da će naš učenik, nakon tri ili četiri godine školovanja, biti isti trenutak spreman samostalno raditi u nekoj tvrtki ili pogonu. Nisu ni visokoškolovani ljudi, nakon završetka fakulteta, odmah spremni samostalno stručno raditi – napominje Svoboda.

Dolaze nam djeca iz Zagreba na odrađivanje praktične nastave. Nerijetko kod izlaska iz staja rukama drže začepljene nosove, jer im unutra, kažu, smrdi. Valjda misle da veterinari brinu samo o malim i čistim kućnim ljubimcima

Ravnatelj Toni SVOBODA

……………………. o O o …………………….

Da bi se približili tome idealu, odnosno konkretnom zahtjevu poslodavaca, strukovne škole treba osuvremeniti, bolje opremiti, osigurati jednosmjenski rad, jače educirati same nastavnike i kvalitetno osuvremeniti programe izvođenja nastave. To sve iziskuje velika financijska sredstva, kojih, jasno, u državnoj blagajni nema.

Strukovne škole, naposljetku, trebale bi imati slobodu kreiranja vlastitih kurikula i samostalnog određivanja upisnih kvota. Tek onda možemo očekivati realizaciju toliko dugo očekivanog usklađivanja strukovnog obrazovanja s tržištem rada.

– Treba napraviti i kvalitetnu mrežu škola. Ne možemo imati 30 poljoprivrednih škola u zemlji, na četiri i pol milijuna stanovnika. Kada sam počeo raditi u školi 1992. godine, dolazili su nam učenici iz Međimurja, Podravine, Slavonije… Danas imate niz škola s poljoprivrednim zanimanjima, stvorila se prevelika koncentracija sličnih škola, na mali broj stanovnika. Na premalo zainteresirane djece, jer nije tajna kako je poljoprivreda u nas marginalizirana. Još se misli kako se poljoprivrednom bave jedino neki tamo polupismeni seljaci, što ne može biti dalje od istine. Danas je uspješan poljoprivrednik vrlo educiran i prati sve najnovije svjetske tehnološke trendove. I takav pristup nema alternativu – zaključuje ravnatelj škole Toni Svoboda.

Hrvatski i engleski jezik predaje Martina Tinodi koja primjećuje da je djeca sve bolje vladaju stranim jezicima, ali je pogubno što im je znanje iz materinskog jezika sve slabije:

– Trudimo se približiti im važnost jezika, ali te su nove generacije okružene mobitelima, internetom, najmodernijim uređajima komunikacije, pa onda više ni ne razgovaraju međusobno. Stoga nije čudno da jezično izražavanje pati. Bojim se da će se situacija dodatno pogoršati, pa će uskoro valjda hrvatski jezik biti bauk, kao što je dosad bila, recimo, matematika.

SPASITI SELO

Dragica BUŽIĆ vodi praktičnu nastavu u ratarstvu i vrtlarstvu. Sudjelovali su u europskom projektu Erasmus+ o akvakulturi i uzgoju ribe. Čak 25 učenika iz škole bilo je dva tjedna u Makedoniji, na seoskom imanju koje se bavi uzgojem pastrva te uspješno svoj uzgoj prodaje najelitnijim restoranima.

– Djeca su vidjela da se svaki poljoprivredni proizvod, uz trud i stručnost, može uspješno plasirati na tržište. Vide to i u školi, jer imamo školski voćnjak, vrt, vinograd. Učenici se brinu o rezidbi voćaka, berbi, prodaju jabuke građanima koji dolaze. Na školskim ratarskim površinama uzgajamo hranu za naše krave u govedarskom praktikumu. Dobivamo mlijeko, od kojih radimo sireve, i to opet prodajemo. Zatvoren je cijeli krug, zaokruženi ciklus, od proizvodnje sirovina do finalnog proizvoda, za koji mogu dobiti i veću cijenu, ako ga sami proizvedu, poštujući pravila struke. Mislim da je to najveća vrijednost naše škole, koja zaista funkcionira kao velika poljoprivredna tvrtka! – govori Bužić.

Bužić smatra da se jedino ovakvim modelom školovanja, kakav križevačka škola njeguje već niz godina, djecu i mlade može zadržati na selu, na obiteljskim imanjima. Samo ako im se pokaže kako od poljoprivrede mogu lijepo i uspješno živjeti.

– Nitko do njih ne boji se rada, nije im teško biti na zemlji i u stajama od jutra do mraka, ali se boje da svoje mlijeko, sir, meso, povrće neće moći prodati. Mi im pokazujemo da se svaki proizvod može prodati, plasirati, ako se u njega uloži trud, znanje i stručnost. Ako će sva ta djeca završiti škole i onda otići u gradove ili inozemstvo, naša će sela zauvijek umrijeti.

I profesor Bolfek bio je s učenicima na projektnom razmjeni u Mađarskoj, gdje su vidjeli kako mađarska gospodarska komora reklamira proizvode svojih poljoprivrednika. U sve javne ustanove, kaže, komora je uspjela plasirati proizvode mađarskih gospodarstava, da lokalni proizvod bude na stolovima hotela, bolnica, škola:

– Bilo nas je tamo tridesetak, uz učenike iz Mađarske, Hrvatske i Austrije. Čuli smo da je u austrijsku školu iz Gradišća tijekom pet godina uloženo čak osam milijuna eura, a imaju samo 82 učenika. Ali tamo su shvatili da nije sve u brojkama, u kvantiteti, nego u kvaliteti. Jedino kvaliteta danas može spasiti poljoprivredu. Jesu li Mađari i Austrijanci pametniji od nas? Nisu, samo znaju što su im prioriteti u razvoju gospodarstva – napominje Bolfek. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]