Školstvo u medijima
TEMA ŠKOLSKIH NOVINA > POLOŽAJ RAVNATELJA HRVATSKIH ŠKOLA
Ravnatelji su nezaštićeni i rade na određeno vrijeme
objavljeno: 14. studenoga 2018.

… odnosno lokalne zajednice, a ministri im potvrđuju ili uskraćuju mandat. Percepcija je javnosti da su ravnatelji zaštićeni kao neka endemska biljka, a u stvarnom životu slika izgleda znatno drukčije, jer ravnatelji su odgovorni za sve što je vezano za školu kojoj su na čelu – od funkcioniranja kotlovnice, krova koji prokišnjava, financija, opreme, javne nabave, smirivanja nervoznih roditelja do realizacije svakoga predmetnoga kurikula. I pitanje je jesu li na svojoj funkciji uopće zaštićeni te kakav im je status u obrazovnom sustavu.

– Možemo se pohvaliti da je naš status znatno bolji od statusa sezonskih radnika. Oni, naime, rade samo jednu sezonu, a mi ravnatelji zaposleni smo na pet sezona. Svi nas vide kao zaštićenu vrstu i moram reći da smo doista zaštićeni, jer rijetko koja upravljačka struktura ima tako sigurno utaban put prema Zavodu za zapošljavanje. Meni kao ravnateljici ne čuva se radno mjesto, jer sam zaposlena na određeno vrijeme i nakon završetka ravnateljskog mandata mogu otići na burzu rada. Ministarstvo je svojom odredbom selektivno zaštitilo dio ravnatelja, one koji su izabrani nakon što je donesena dopuna Zakona. Mi koji smo izabrani ranije, a imamo iskustvo i zamjetne rezultate u upravljanju školom, nemamo istovjetan status. Očito je da ravnatelji s iskustvom nisu željena skupina – kaže s dozom rezigniranosti Ljiljana KLINGER, ravnateljica OŠ Matije Gupca u Zagrebu, te nastavlja:

– Potvrda ovih navoda zrcali se i na primjeru poticaja za dodatnim obrazovanjem i usavršavanjem ili napredovanjem u struci. Prema novim kriterijima za budućeg ravnatelja najvažnije je da zna raditi na računalu i da vlada stranim jezikom. No, ni na koji način ne vrjednuje se iskustvo u vođenju škole i moguća kvalitetna postignuća u školi, iz čega zaključujem da to nije ni bitno. Ravnateljima sustav šalje poruku da ih ne treba ni kao partnere, ni kao suradnike, a ponajmanje kao dionike zajednice koja uči. Vlast nam daje raznolike i neobične poslove kako ne bismo razmišljali o onome što jest naš posao – sustav odgoja i obrazovanja. Pišemo opsežne programe rada, školske kurikule, silinu izvješća i dokumenata koje nitko ne čita. Moramo se baviti poslovima za koje nismo educirani ni stručno usavršeni. Ulazimo u sferu socijalne skrbi, radnoga prava, prava djece, računovodstva, javne nabave, turizma, ugostiteljstva, nabavljamo namirnice za školsku kuhinju, moramo zapošljavati i otpuštati djelatnike, poznavati zaštitu na radu, protupožarne propise… A struka? Mi smo odgojno-obrazovni djelatnici i želimo se usredotočiti na učitelje, učenike i njihove roditelje. I zbog svega je toga status ravnatelja nemotivirajući i težak za one koji žele i hoće raditi svoj posao vođeni profesionalnom strašću i visokom razinom osobne odgovornosti.

Možda bi se nešto i popravilo kad bi se uvelo neko licenciranje ravnatelja, ali nijedan dokument ne može promijeniti naš društveni status. On se mijenja odnosima utemeljenima na profesionalnom uvažavanju i poštovanju. Društvo nam je povjerilo svoju djecu i od društva očekujemo minimum povjerenja, a mi smo dužni pružiti profesionalnost i odgovornost. Kad društvo bude držalo do obrazovanja i do svoje djece, to će se neminovno pozitivno odraziti i na statusu ravnatelja škola.

■  KATICA ZA SVE

– Žalosno je što nas mnogi doživljavaju kao neradnike. Odgovorni smo za sve, čak i za ono s čime nemamo nikakve veze, od najmanje sitnice do najveće stvari u školi. Ravnatelj mora biti majstor za sve, a nitko od nas nije educiran za tako širok spektar poslova. Moram biti profesor, pravnik, odgojitelj, psiholog, ekonomist i ako nešto ne štima u školi, ja sam odgovorna – kaže Ivka NEVISTIĆ, ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu, i nastavlja:

– Bila sam u statusu profesora savjetnika i kad sam postala ravnateljica ukinut mi je dodatak na plaću. Nema napredovanja za ravnatelja, a moja je plaća neznatno veća od one koju sam imala kad sam radila u razredu. Zato mislim da bi ravnatelje trebalo bolje vrjednovati i nagrađivati.

Mi se ravnatelji zalažemo za licenciranje i profesionalizaciju, da dobijemo profesiju i mir da možemo kvalitetno raditi, a ne da svakih pet godina prolazimo iste stresne situacije u kojima se nikad ne zna ishod bez obzira na to kako radili. Sam reizbor je stresan, jer bira nas radničko i nastavničko vijeće, profesori dvaput glasaju, tu su roditelji, predstavnici osnivača i ako se nekome zamjerite, bez obzira na to što on nije u pravu, taj vam ne će dati svoj glas.

Bilo bi dobro da imamo i pomoćnika, jer problem je kad ravnatelja nema zbog bolesti ili nekoga drugog razloga. Tko će ga mijenjati, tko će odraditi njegov posao? Sami smo izabrali biti ravnatelji i ne trebamo jadikovati, ali bi ipak trebalo nešto učiniti da se naš radno-pravni status poboljša.

Odnedavno umirovljena ravnateljica splitske III. gimnazije Mirjana MATIJEVIĆ kaže da u 18 godina svoga ravnateljskog mandata nije imala nikakvih problema u radu te da nije osjetila neke negativne silnice i stavove okoline spram ravnateljskog posla.

– Biti ravnateljica nije mi bilo nešto stresno. Spoznala sam da moram mnogo stvari znati koje do tada nisam poznavala – od pravnih propisa, financija, menadžmenta, rukovođenja i trudila sam se u suradnji sa svim djelatnicima raditi svoj posao što je bolje moguće. Ako je ravnatelj principijelan, pravedan i vrijedan i traži radnu disciplinu, vjerujem da mu to nitko ne će zamjeriti i osvećivati mu se na kraju mandata. Važno je i komunicirati sa zaposlenicima, raspraviti određene probleme i zajednički tražiti rješenja – kaže ravnateljica Matijević i nastavlja:

– Doista je važno kakav je ravnatelj, jer ako je motivator, ako podržava i potiče zaposlenike onda će se i svaki posao provesti do kraja i zadatci će biti izvršeni. Ravnatelj mora biti otvoren za nove ideje, mora biti vizionar, pun elana i energije da povuče djelatnike za sobom, da ih upozna sa svakim programom i da ih pridobije za svoje ideje.

Radno-pravni status ravnatelja je apsurdan, jer imaju ugovor na određeno vrijeme i upitno radno mjesto nakon deset godina. Je li to stimulativno za mlađe kadrove koji imaju ambiciju raditi za dobrobit škole i učenika? Treba hrabrosti javiti se na natječaj za ravnatelja s 40 godina života i perspektivom da ostanete bez posla u pedesetoj.

Profesiju treba profesionalizirati pa da svaki budući mandat ovisi o postignućima, o stručnoj osposobljenosti, o programu za sljedeće petogodišnje razdoblje. To bi dalo određenu sigurnost ravnateljima. 

■  RAVNATELJE IZJEDNAČITI S DEKANIMA

Otkad je 2008. godine donesen Zakon o osnovnom i srednjem školstvu, nikad se upravljanje i rukovođenje nije kvalitetno ni cjelovito riješilo. Koji su razlozi tome, pitali smo bivšeg ministra Predraga ŠUSTARA.

– Želim vjerovati da je to rezultat tromosti sustava, u kojemu postoje dobre ideje i rješenja, ali ih se nikad ne realizira, što zbog tromosti, što zbog možebitnih partikularnih interesa. Kad je riječ o radno-pravnom statusu ravnatelja osnovnih i srednjih škola, valjalo bi razmisliti o tome da se praksa ujednači i približi onome što imamo na fakultetima. Naime, dekani su također ravnatelji, ali oni se nakon isteka mandata vraćaju na svoje radno mjesto. Ravnateljima u osnovnim i srednjim školama stalno takoreći visi radno mjesto nakon isteka mandata i to nije dobro. Bilo bi im lakše raditi, a i demotivirajuće je za mlađe ljude koji bi se javili na natječaj za ravnatelja, jer uvijek razmišljaju o tome što će biti nakon isteka mandata ako ne budu ponovno izabrani.

Bilo bi dobro da za sve državne službenike pa i za ravnatelje postoji određeni sustav edukacije, da imaju kontinuirano usavršavanje kroz standardizirane programe koje nadzire i plaća država. U interesu je svih nas da imamo kvalitetne i školovane kadrove u državnoj i javnoj upravi. Ravnatelj mora biti osposobljen da bude i upravljač, i motivator, i inovator i da potiče i vuče cijeli kolektiv u određenom smjeru.

U tom kontekstu gledano nedopustivo je da su plaće ravnatelja u osnovnim i srednjim školama značajno manje nego ravnatelja u drugim ustanovama pa bi se boljim vrjednovanjem ravnatelja dodatno stimuliralo kvalitetne i motivirane mlađe ljude da se prihvate te funkcije. Trebalo bi uspostaviti sustav vrjednovanja te stimulirati one koji kvalitetnije rade. Jednako bi tako trebalo nagrađivati i učitelje. Trebali bismo se ugledati na neke europske države koje su prepoznale kvalitetu i pojačani angažman svojih prosvjetnih djelatnika. Nije to ništa ni komplicirano ni preskupo za državu, a prosvjetarima bi mnogo značilo – smatra Šustar.

Da trebamo dobre, sposobne, motivirajuće ravnatelje kako za učitelje tako i za učenike i njihove roditelje misli i bivši ministar obrazovanja Radovan FUCHS.

– Bilo je različitih pokušaja da se to ostvari. Između ostalih i dio koji se odnosi na licenciranje ravnatelja od prije desetak godina kojim bi se omogućila edukacija u području upravljanja i rukovođenja kao otvoreni proces u koji bi se svatko tko misli da bi jednoga dana mogao biti ravnatelj uključio pa stekao određene kompetencije i dobio certifikat da se može javiti na natječaj za izbor ravnatelja. Ta ideja nažalost nikad nije zaživjela – konstatira Fuchs, zalažući se za poboljšanje statusa ravnatelja kako nakon isteka mandata ne bi bili u neizvjesnosti što će biti s njihovim radnim mjestom.

– Ne možemo ravnatelje ostaviti na vjetrometini, a istodobno od njih očekivati da budu motivirani, da budu posvećeni tome što rade. Oni su važni za bilo kakve promjene u školstvu zato što moraju osigurati uvjete za nesmetani rad, pa i motivirati i poticati svoje djelatnike da rade, budu inovativni i kreativni. No, očekivati od ravnatelja da sve to radi, a da istodobno razmišlja o vlastitoj egzistenciji ili karijeri koji su vrlo upitni, nije baš realno. Mislim doista da status ravnatelja i učitelja treba poboljšati. O tome se mnogo priča, ali nisu postignuti značajni pomaci pogotovo u financijskom smislu. Materijalni položaj prosvjete nikad nije bio sjajan, ali ga treba mijenjati i poboljšavati. A na natječajima bi trebalo vrjednovati i iskustvo ravnatelja, njegova postignuća i brojne druge elemente, a ne se zadržati na informatičkoj pismenosti, poznavanju stranih jezika i iskustvu u pisanju EU projekata. Uostalom, ravnatelj se mora brinuti o funkcioniranju svoje škole, a ne pisati EU projekte. To treba raditi tim djelatnika koje će ravnatelj poticati i motivirati – smatra Radovan Fuchs.

■  ODGOVORNOST VELIKA, OGRANIČENJA JOŠ VEĆA

Ni u jednoj branši ne postoji ovako složena procedura izbora u koju su uključeni svi zaposlenici tajnim glasovanjem, učitelji čak dva puta, roditelji pa onda i predstavnici osnivača. Na kraju, u roku od 15 dana treba dobiti suglasnost ministra obrazovanja, koja može biti uskraćena čak i ako je školski odbor jednoglasno podržao kandidata.

– Što preostaje ravnatelju ako ne bude izabran ili dobije uskratu suglasnosti ministra, a ima više od dva mandata? Po Zakonu i Kolektivnom ugovoru, samo mogućnost da ga se rasporedi kao tehnološki višak u struci, no što ako takva potreba ne postoji? Ravnatelj ostaje na cesti bez ikakvih prava. Ravnatelj doslovno odgovara za sve u školi, a ograničenja su sa svih strana: tu su ministarstvo, lokalna zajednica, školski odbori, a svakim danom sve je veći pritisak i agresivnih roditelja. Ravnatelji nisu ni primjereno plaćeni za svoj rad unatoč velikoj odgovornosti, jer je sve više onih koji imaju manju plaću u odnosu na učitelje savjetnike, iako su i sami učitelji godinama potplaćeni u odnosu na druge djelatnosti iste vrste stručne spreme i ispod su državnog prosjeka. Udruge ravnatelja osnovnih i srednjih škola stalno upozoravaju na taj nerazmjer, ali nažalost za sada bez uspjeha – smatra Nikica MIHALJEVIĆ, predsjednik Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola, te nastavlja:
– Naročito nas boli kad nam izostane podrška Ministarstva čija smo produžena ruka, jer sve promjene koje se događaju morale bi ići u suradnji i partnerskom odnosu s udrugama ravnatelja, što katkad i nije slučaj. Primjer su i posljednje izmjene Zakona u kojima je Ministarstvo propisalo da će se na natječaju za buduće ravnatelje vrjednovati program u mandatnom razdoblju, jezične i informatičke kompetencije, kao i sudjelovanje u pisanju EU projekata. Što je s ostalim važnim kompetencijama – pedagoškim, menadžerskim, organizacijskim, komunikacijskim? Što je s upravljačkim iskustvom? Misli li netko da one nisu važne?

Zato se u udrugama ravnatelja zalažemo za profesionalizaciju ravnatelja kao stručnog voditelja škole koji dolazi pripremljen na mjesto ravnatelja pod jasnim kriterijima u kojima su kvaliteta i rezultati rada na prvome mjestu. Također se zalažemo za uvođenje pomoćnika ravnatelja u školama koje imaju veći broj učenika i rade u dvije smjene. Pomoćnika koji se sustavno i svakodnevno u suradnji s ravnateljem bavi nastavnim procesom imaju mnoge razvijene pa čak i manje razvijene zemlje. Pitanje je tko se u našim školama sustavno bavi nastavom kao najvažnijim procesom. To je veliki problem, jer sva su očekivanja usmjerena prema ravnatelju koji se opterećen brojnim drugim obvezama ne može u cijelosti posvetiti nastavi. Ako imamo prodekane za nastavu na fakultetima, mislim da su pomoćnici ravnatelja za nastavu još potrebniji u školama.  

■  PROFESIONALNOST UMJESTO POSLUŠNOSTI

A da su ravnatelji osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova radno-pravno najmanje zaštićeni u usporedbi sa svim ostalim zaposlenicima u sustavu odgoja i obrazovanja kao i javnih službi smatra i Suzana HITREC, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja.

– Iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme prelazimo imenovanjem na mjesto ravnatelja na određeno vrijeme u mandatu. Svi nas biraju i gotovo svatko nas može smijeniti bez obzira na uspješnost i rezultate rada. Često nemamo najveću plaću u školi. Za sve smo krivi. Radimo odgovoran i vrlo stresan posao i to zato jer ga volimo, a za svoj rad nerijetko dobivamo samo nerazumijevanje i kritike. Željeli bismo da se osvijesti stav da bez kvalitetnog upravljanja i rukovođenja škole nema ni dobre škole. I svima bi trebalo biti u interesu da najkvalitetniji i najmotiviraniji ljudi vode naše škole.

Godinama se u Udruzi zalažemo za profesionalizaciju, a od toga nema ništa. Naš se glas očito ne čuje dovoljno dobro. Smatramo da profesionalizacija temeljena na osposobljenosti, znanju o rukovođenju, vođenju i menadžmentu, iskustvu, viziji i predanosti može biti pravi put kojim će se unaprijediti vođenje škola. Umjesto podobnosti, poslušnosti i prestrašenosti potrebna je profesionalna autonomija i odgovornost. Budući da se to ne ostvaruje, pitamo se komu je u interesu da situacija ostane ovakva kakva jest. Tko se to i zašto boji stručnost i kvalitetu rada postaviti kao ključni kriterij za vođenje škole i učeničkog doma? – pita se Suzana Hitrec. 

Rekosmo već da sa svakom promjenom temeljnog zakona situacija vezana za upravljanje i rukovođenje školom postaje sve složenija i lošija.

– Najnovije izmjene u prvi plan stavljaju bodovanje dodatnih kompetencija – informatičkih, stranih jezika i iskustva EU projekata – a sve se ostalo ne boduje. A i ta su se nova rješenja u Zakonu dogodila bez konzultacija s ravnateljima, kao model brzog rješenja vezano za ostvarivanje prednosti zapošljavanja nezaposlenih branitelja. I opet se pitamo gdje je tu kriterij kvalitete vođenja odgojno-obrazovne ustanove. Je li zaista toliko nebitno tko će i kako voditi školu?

Vrlo je teško u postojećim uvjetima motivirati i inspirirati kolege u zbornici koji trebaju mijenjati svoj rad i unositi promjene u svaki nastavni sat. A uvjeti su takvi da često nema dovoljno prostora, vremena, opreme, novca, mogućnosti za nagrađivanje i onoga što je često ključni problem – pravodobnih i potpunih informacija. Kako nekoga voditi u nepoznato područje ako nema svjetla? A ravnatelji su često u takvoj situaciji. Sustav se treba oslanjati na ravnatelje, jer je njihova profesionalna zadaća da ciljeve na nacionalnoj razini spuste i osiguraju uvjete i podršku za realizaciju u ustanovi koju vode, a za to je minimalni uvjet da postoje informacije koje se ne saznaju tek iz medija – kaže Hitrec.

Nakon svakogodišnjih izmjena i dopuna zakona, mnogi se ravnatelji pitaju dokle će se stvari odvijati tako i zašto se u takvoj situaciji školama i ravnateljima ne da više autonomije i odgovornosti.

– Mnoge zemlje imaju pomoćnike ravnatelja škola i svi imaju što raditi. Unaprjeđuju rad škole, pomažu ravnatelju u donošenju odluka, upravljanju kvalitetom ustanove, kvalitetom učenja i poučavanja, u vođenju projekata, proširivanju djelatnosti škole, promociji škole, poboljšanju uvjeta i pružanju podrške svakom učeniku. Sustav nije dobar ako počiva na jednoj osobi i njezinoj karizmi. Ne bi se trebali bojati kvalitete rada kao ključnoga kriterija već bi tome trebali težiti u odgoju i obrazovanju. Upravo je zato potrebno na kvalitetan način i isključivo uz stručne kriterije unaprijediti upravljanje, vođenje i rukovođenje hrvatskim odgojno-obrazovnim ustanovama – zaključuje Suzana Hitrec. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]