… u školskim aktivnostima te posvećenost obrazovnim ciljevima i učenju. Naime, uključenost se smatra jednim od najbitnijih obrazovnih ishoda pa se može reći da proučavanje i bolje razumijevanje ovoga koncepta može pomoći u nastojanju da se unaprijede akademski ishodi te smanji pojavnost nepoželjnog akademskog ponašanja poput slabog uspjeha, nezainteresiranosti učenika i odustajanja od školovanja.

Uključenost ima bihevioralnu, kognitivnu i emocionalnu komponentu. Bihevioralna uključenost odnosi se na aktivno sudjelovanje učenika u raznim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima, a podrazumijeva i pozitivna ponašanja, poput poštivanja pravila i razrednih normi te izostanak negativnog ponašanja, poput neopravdanog izostajanja s nastave ili ometanja nastave.

Smatra se ključnom za postizanje poželjnih akademskih ishoda i za preveniranje odustajanja od školovanja. Kognitivna je uključenostspremnost učenika da uloži kognitivni napor u razumijevanje složenih ideja te u učenje i stjecanje novih vještina. Emocionalna uključenost odnosi se na sve afektivne reakcije učenika, pozitivne i negativne, koje učenici imaju za vrijeme nastave ili u odnosu na profesore, druge učenike ili samu instituciju škole te se smatra posebno važnom za spremnost učenika da obavlja akademske obveze.

■  IZMEĐU PERFEKCIONIZMA I NEUSPJEHA ■

Docentica Nina PAVLIN-BERNARDIĆ, asistentica Vanja PUTAREK i diplomantica Marija ZVONAR s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu provele su istraživanje na učenicima općih gimnazija da bi utvrdile kakav je odnos između perfekcionizma i uključenosti u učenje i nastavu matematike te jesu li strah od matematike i samoučinkovitost u matematici posrednici u tom odnosu.

– Kod dijela srednjoškolaca može se primijetiti da su skloni perfekcionizmu, pri čemu valja razlikovati pozitivan i negativan perfekcionizam. Pozitivan perfekcionizam odnosi se na postavljanje visokih ciljeva, koji su dostižni i ostvarivi. S druge strane, negativan je perfekcionizam težnja prema ekstremno visokim ciljevima potaknuta visokom samokritičnošću, zabrinutošću zbog pogrešaka i stalnim osjećajem nesposobnosti da se postavljeni ciljevi postignu. Pretpostavile smo u istraživanju da strah od matematike i samoučinkovitost u matematici imaju ulogu u odnosu perfekcionizma i uključenosti. Strah od matematike odnosi se na osjećaj napetosti i tjeskobe koji ometa manipulaciju brojevima i rješavanje matematičkih problema u školskim situacijama i svakodnevnom životu, dok se samoučinkovitost u matematici odnosi na uvjerenje učenika da posjeduje vještine ili znanje za rješavanje matematičkih problema. Ranija istraživanja pokazala su da učenici koji imaju visoku samoučinkovitost, za razliku od onih koji sumnjaju u svoje sposobnosti, više uče, spremnije se uključuju u aktivnosti, biraju teže zadatke i ustrajniji su pri nailasku na prepreke, pokazuju veći interes za učenje te u konačnici postižu bolje rezultate – kaže dr. sc. Nina Pavlin Bernardić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta te nastavlja:

– Provedeno istraživanje pokazalo je da pozitivan perfekcionizam povećava bihevioralnu uključenost, dok na kognitivnu uključenost djeluje preko samoučinkovitosti u matematici, koju povećava pa samim time povećava i kognitivnu uključenost. No, negativan perfekcionizam smanjuje kognitivnu i emocionalnu uključenost učenika djelujući tako da povećava strah od matematike, što onda smanjuje samoučinkovitost učenika u matematici, a onda i kognitivnu uključenost u ovaj predmet.

Kako da u takvoj situaciji reagiraju učitelji matematike? Oni koji žele optimalno uključene učenike na svojoj nastavi, pogotovo ako imaju učenike koji su skloni negativnom perfekcionizmu, trebali bi pokušati povećati njihovu samoučinkovitost u matematici, a smanjiti strah od matematike. Samoučinkovitost se može povećati tako da se učenicima omogući da dožive uspjeh u matematičkim zadatcima, primjerice ostaviti dovoljno vremena svima da uspiju doći do rješenja zadataka. Naime, neki učenici imaju osjećaj stalnog neuspjeha u matematici, što im smanjuje motivaciju i uključenost na satu. Podržavajući odnos nastavnika zato je jako važan. Učenicima treba pokazati da pogrješke nisu ništa strašno već su uobičajene za proces učenja te da uz uložen trud svatko može doći do rješenja zadataka.

Važno je također u nastavi povezivati matematiku sa stvarnim životom, koristiti zadatke s pojmovima koji su učenicima bliski te upućivati na to gdje se inače u stvarnom životu ta znanja iz matematike koriste i u kojim su strukama bitna. To onda smanjuje strah učenika od matematike, čini je manje apstraktnom te ih upućuje na njezinu korisnost. Na smanjenje straha od matematike utječu i metode poučavanja koje uključuju igre, zanimljive aktivnosti pa i korištenje računala i interneta u nekim aktivnostima. Preporuka je i koristiti suradničko učenje kad je to moguće, kako bi se uklonila kompetitivnost koja je inače dosta prisutna u matematici – zaključila je Nina Pavlin-Bernardić svoje izlaganje na nedavno održanoj Znanstvenoj konferenciji „Četvrti dani obrazovnih znanosti”, koju je organizirao Institut za društvena istraživanja.

■  STRAH OD FIZIKE  ■ 

– Postoji strah kod učenika od fizike kao teškog predmeta što se prenosi s generacije na generaciju, a to je kontraproduktivno. Upravo smo zato u svom istraživanju ispitivali nastavnike fizike o tome koje individualne i okolinske odrednice uključenosti učenika prepoznaju kao ključne – rekla je na početku svog izlaganja Ema PETRIČEVIĆ, asistentica na Katedri za psihologiju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te nastavila:

– Učitelji prepoznaju nekoliko skupina individualnih osobina. Ponajprije one karakteristike učenika koje pridonose aktivnom sudjelovanju u interakciji s učiteljem, dakle otvorenost, komunikativnost, iznošenje vlastitoga stava bez straha, samopouzdanje. Učitelji kažu da je važno učenike ohrabriti na razgovor i sudjelovanje u rješavanju problema ili zadataka te im reći da je svaka pretpostavka dobra i da će se možda tijekom pokusa ili rada pokazati da je neka pretpostavka bila pogrješna, ali da je to normalan dio procesa učenja i da bez pogrješaka nema učenja. Upravo kad se potiče stav da je svako mišljenje u redu i da ga treba izražavati onda su učenici oslobođeni straha i žele sudjelovati u nastavi pa čak i kad sami vide da su pogriješili.

Važno je također da učitelj pošalje poruku učenicima da je svako mišljenje vrijedno te da nije dopušteno ismijavanje tuđega stava i mišljenja. Učitelji koji imaju prijateljski pristup u nastavi – smije ih se pitati na nastavi i razgovarati – pridonose uključenosti učenika u nastavu i učenje te se oni oslobađaju straha. Dio straha proizlazi i iz osobine ličnosti, jer kad netko i zna točan odgovor ili rješenje jednostavno se ne želi isticati pa i takve učenike treba poticati. Važno je strahove i predrasude o bilo kojem predmetu eliminirati, pa tako i stav da nam je predmet pretežak i nedohvatljiv, da nismo dovoljno pametni da ga svladamo.

Dio strahova u fizici proizlazi iz niske matematičke učinkovitosti. Ima učenika koji imaju loše iskustvo s matematikom i onda automatski misle da će i u fizici biti neuspješni čim vide neku formulu ili matematički zadatak. Rado sudjeluju u pokusima, ali kad vide jednadžbu javlja se strah. I tome se može doskočiti, jer učenicima treba objasniti da umjesto nepoznanica u matematičkom izrazu koje su obično x i y, u fizici su neka druga slova kao fizikalne oznake i da je to ustvari vrlo slična stvar. Na prijelazu iz konkretnog mišljenja na apstraktno učitelji moraju biti strpljivi, znati da će svi učenici doći do te spoznaje, a matematičku učinkovitost može se poboljšati tako da se učenicima daju lakši zadatci, da im se ostavi više vremena za rješavanje, da ih se uključi na dopunsku nastavu i da im se i tako ojača vlastita slika o sebi. To sve povećava motivaciju za uključivanje u nastavu, povećava vlastiti doživljaj sebe kao uspješnoga. I čak i kad pogriješe najprije učitelj treba istaknuti ono što je učenik dobro napravio pa ga zatim upozoriti i na pogrješku koju je lako ispraviti.

Nastavnici kažu da na uključivanje jako utječe njihovo poticanje slobodnog izražavanja učenika, uvjeravanje da smiju pogriješiti, poziv da sudjeluju u aktivnostima i pokusima vezanima za stvarni život. Preporučene metode poučavanja su pokusi, jer bez njih nema interesa učenika i uključivanja u nastavu. Nastava je zorna, mnogo toga učenici isprobavaju na svojoj koži i vide kako stvari funkcioniraju, dok pretjerana strogoća i hladan odnos nastavnika vrlo negativno utječu na njihovu uključenost u nastavni proces – zaključuje Ema Petričević.

■  KOMPLEKSAN POSAO UČITELJA  ■ 

Učiteljima nije lako pridobiti učenike da se uključe odnosno da budu aktivni sudionici nastavnog procesa u bilo kojem školskom predmetu, pa tako ni na matematici. Nije dovoljno poznavati samo matičnu struku nego i vladati pedagoškim, psihološkim, metodičkim i didaktičkim vještinama i znanjima kako bi mogli odgovoriti na vrlo složen odgojno-obrazovni proces i sve izazove koji su pred njima pa tako i na problem uključenosti učenika u nastavu.

– Kad je riječ o nastavničkim studijima, budući učitelji dobivaju sva potrebna psihološka predznanja i uvjerena sam da svi učitelji i nastavnici mogu razumjeti probleme djece te se nositi i s problemom uključenosti. No, čini mi se da je defekt u sustavu to što na takvim problemima počnu raditi tek u trenutku kad dođu raditi u školi. Učiteljski je posao vrlo kompleksan, jer učitelj mora voditi računa o nizu čimbenika, o dobrim metodičkim pripremama, tome kako angažirati cijeli razred pa tome još dodati ostale vještine – individualizirati rad te registrirati i uvažavati probleme vezane za emocionalnu domenu, strah od predmeta – rekla je dr. sc. Daria ROVAN, docentica na Katedri za psihologiju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te nastavila:

 – I teško im je postići da učenici reagiraju bez straha tijekom nastave. Kako ih učiniti uspješnima na nastavi matematike da ne bi odustali od predmeta? Učitelji znaju da je to važno i nauče sve u teoriji, ali kako to izvesti u praksi? Kad počnu raditi budu prepušteni sami sebi. Dobiju mentora i često to bude dosta dobro, a katkad i ne kad je njihov mentor u nekoj drugoj školi pa im ne može pomoći promptno i na licu mjesta. Ali s vremenom steknu znanja i vještine u tome kako pomoći djeci da bez straha budu aktivni na nastavi matematike, da nemaju strah od predmeta, da ojačaju samopouzdanje i da zavole predmet.

U našem istraživanju o uvjerenjima budućih učitelja o poučavanju matematike otkrili smo da je njihova motivacija za učiteljski studij pa i predmet matematiku na zavidnoj visini i da se smatraju kompetentnima i sposobnima razumjeti učenike te prilagoditi metode poučavanja učenicima. Oni uglavnom odabiru učiteljski studij zbog pedagoških razloga, jer se vide kao osobe koje će odgajati i obrazovati mlade naraštaje te zbog identiteta dobrog učitelja, obično nekoga od svojih bivših učitelja. Neki čak navode svoje loše kao motivaciju da sami postanu učitelji i da budu bolji od njih, jer žele dokazati i pokazati da se sve može odraditi mnogo bolje. Iako ne upisuju učiteljski fakultet zbog motivacije za matematiku, učitelji razredne nastave bavit će se različitim područjima pa i matematikom, ali imaju visoku motivaciju i jer žele poučavati druge, jer vole taj identitet učitelja, a tijekom studija usvojili su mnogo znanja i mogu i matematiku raditi kvalitetno. I najvažnije je da se učitelji osjećaju sigurnima i kompetentnima te da bez straha rade svoj posao – zaključila je Daria Rovan. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan Šimeg ]