…za dobrobit djece i onih koji se tek moraju roditi. Često i predano zbrinjavaju otpad, sade cvijeće, ukrasno bilje i stabla u okolišu škole. Djeca kod kuće educiraju svoje roditelje. A u školi se brinu o pravom malom zoološkom vrtu guštera i kukaca. Stoga nije čudno da je školi prošle godine dodijeljen dijamantni ekostatus. Uređenje okoliša prepoznato je i na državnoj razini pa su primili nagradu za najljepše obnovljen vrt na području od posebne državne skrbi.

Posebnu ulogu u tome ima Učenička zadruga Mravci – znalci, koju vodi učiteljica Ivana ČAVAR. Zadruga u svom radu teži postići model poslovanja dječje tvrtke. Ima svoju misiju, viziju, logotip, krilaticu, razvojni plan, maskote, razrađene vlastite administrativne obrasce poput narudžbenica, izvješća o prihodima, kataloge proizvoda, etikete. Pišu priopćenja za javnost, prigodne čestitke poslovnim partnerima, majice, plakate. Ni prerezivanje vrpci na otvorenjima, snimanje radio reklama ili modne revije nakita nisu nimalo čudna pojava u aktivnostima Mravaca.

– Učenici zajedno razvijaju i plasiraju zadružne proizvode i usluge, a zarada je namijenjena kupnji materijala za daljnji rad i unaprjeđenje poslovanja, zaokružujući tako priču socijalnog poduzetništva u svojoj lokalnoj zajednici – govori Čavar.

✿ KUPITE GLISTE! ✿ 

Međutim, osim klasičnih zadrugarskih proizvoda, poput ukrasa za bor ili suvenira, u ovoj školi možete kupiti i – gliste. Naime, ekoskupina kao nositelj ekološke i poljoprivredne proizvodnje bavi se lumbrikulturom, tj. proizvodnjom lumbrihumusa i uzgojem crvenih kalifornijskih glista, odnosno gujavica, kako ih zovu o tome kraju.

Sonja JAKOBFI predaje biologiju i kemiju te je svih ovih godina koordinatorica ekoškole. Najviše pažnje posvećuju zbrinjavanju otpada, kako bi im se usadile navike o čuvanju okoliša od malih nogu, jer je za nas odrasle možda već prekasno, objašnjava:

– Pokazujemo djeci da nije svaki otpad smeće, da je potrebno reciklirati te smo nabavili i reciklažne spremnike za sortirani otpad. Biootpad iz kuhinje stavljamo u naše kompostere.

Tako je u školskome dvorištu, odnosno atriju napravljena takozvana Lubri farma, gdje su prije desetak godina počeli uzgoj tek dvanaest crvenih kalifornijskih glista. Tijekom godine one su se razmnožile i danas žive u tri velika sanduka, kompostera, gdje biotpad i otpalo lišće pretvaraju u hranjivi kompost i humus. Njega onda školski ekolozi upotrebljavaju za cvijeće i bilje u okolišu.

– Čak se bavimo i prodajom tih gujavica. Dolaze nam ljudi s obiteljskih gospodarstava, koji se i sami bave kompostiranjem odnosno uzgojem vrtnih kultura te od nas kupe te male vrijedne poljoprivredne pomagače. Mogu kod nas kupiti i zemlju, visokokvalitetni humus.

Ekološke aktivnosti djeca su rado prihvatila od prvog dana i vrlo su brzo naučili osnovna pravila. Više je posla s roditeljima, ističe Jakobfi, od kojih mnogi još nemaju naviku odvajanja otpada, ni bacanja smeća u koševe. Stoga tijekom tradicionalne akcije Zelena čistka svake godine u okolici škole učenici skupe velike količine smeća. Smatra kako su roditelji najslabija karika ekolanca.

✿ BESPLATNA PREHRANA ✿ 

Ravnatelj škole Damir MENDLER otkriva nam da se i ova škola po broju đaka pridružila crnom demografskom trendu iseljavanja iz Slavonije i Baranje. U posljednjih su pet godina izgubili čak dvjestotinjak djece.

Mnogo se pažnje posvećuje razvijanju tolerancije i suživota nacionalnih manjina, budući da rade po C modelu, s njegovanjem mađarskog i srpskog jezike i baštine te od ove godine i njemačkog jezika.

– Moram kazati kako se djeca sjajno slažu i nikad nismo u školi imali nikakve nevolje niti incidenata na nacionalnoj osnovi. Suradnja između srpske, mađarske i njemačke zajednice jako je dobra. Svi prihvaćaju školu kao svoju i, bez obzira na nedavnu prošlost, svima je u interesu da im djeca budu što kvalitetnije školovana i da imaju bolji život nego što smo imali mi – napominje Mendler.

Godinama tako odlaze u Mohač, grad na desnoj obali Dunava u južnoj Mađarskoj, gdje su bratimljeni s tamošnjom osnovnom školom. Posjećuju jedni druge, uče, razmjenjuju iskustva i ideje. O nacionalnim se manjinama brinu i kroz razne projekte. Primjerice, RO-ufos-luna-MI bio je dvogodišnji projekt s Učiteljskim fakultetom u Osijeku, romskom nacionalnom manjinom i belomanastirskim vrtićem. Uspjeli su osvijestiti roditelje Rome, da upisuju djecu u predškolski odgoj, u škole, da ih šalju redovito na nastavu, rade s njima domaće zadaće i pomažu im u svladavanju gradiva.

Iako su ocjene dobre i ravnatelj je zadovoljan nastojanjima djece da što bolje usvoje zadano gradivo, govori nam da ocjena ovdje nikad nije bila primat. I belomanastirskim učiteljima važnije je stvoriti odlične ljude, a ne samo odlične đake.

– Naši su učitelji vrlo realni, pogotovo jer znaju da ovdašnja djeca nemaju ni mogućnosti ni uvjete kao u većim gradskim sredinama. Stoga nije važno imaju li svi petice, već jesu li sretni i zadovoljni u školi. Između ostalog, uspjeli smo osigurati besplatnu školsku prehranu sve naše djece, što uvelike pomaže njihovim obiteljima, nerijetko teškoga socijalnog statusa – rekao nam je ravnatelj.

✿ PRILAGODITI SE DJECI ✿ 

Učiteljica savjetnica u razrednoj nastavi Melita LESIĆ u školi radi dvadesetak godina. Priznaje da joj iskustvo danas olakšava rad s djecom, a u samome izvođenju nastave pomaže si suvremenim tehnologijama:

– Imamo manje učenika, što nije dugoročno dobro za školu, za samo mjesto, ali tako je barem rad s djecom individualiziraniji, budući da nas ima manje u razredu. Znam da se mnogo priča o tome kako su se djeca promijenila, kako su danas nemoguća, međutim meni se čini da smo više od njih promijenili – mi odrasli. Svaka generacija nosi svoje posebnosti i važno je znati prilagoditi se tim promjenama. Ako ostajemo kruti, nefleksibilni, onda će nam te nove generacije biti baš nemoguće!

Trude se i dalje živjeti u skladu s prirodom, unatoč svoj silnoj tehnologiji koja nas okružuje. S djecom je zapravo lako, sve je teže s roditeljima, govori Lesić i odaje tajnu; sve je u iskrenoj i otvorenoj komunikaciji.

Njezina kolegica iz razredne nastave Lidija ŠUMIGA s djecom posebno njeguje radijski izričaj, pa su sa svojim emisijama često na županijskom, pa i državnome Lidranu. Okuplja djecu koju zanima novinarstvo, pisanje, izražavanje putem raznih medija, a nekako su se najbolje snašli upravo u mediju radija:

– Emisije nam uvijek traju oko pet minuta, a teme pronalazimo zajednički, kroz razgovor o onome što djecu zanima, muči. O čemu bi oni i njihovi vršnjaci željeli naučiti više. U svakoj emisiji imamo i anketu u kojoj baš učenici škole progovaraju o zadanoj problematici. Svoju riječ imaju i stariji, dok se ugođaj postiže glazbenom podlogom, opet na neki način vezanom za temu.

Dosad su se tako bavili modom, pubertetom (ta ih je emisija odvela na državni Lidrano!), udomljenom djecom, brigom o kućnim ljubimcima i životinjama, s posebnim osvrtom na problem napuštenih pasa. Šumiga nam otkriva da je radio medij pomalo neobičan za ova internetska vremena, ali djeca u toj dobi još nisu zaražena društvenim mrežama. A nema kod radija niti treme od eventualne kamere, kao kod TV emisija. Stoga se djeca opuste i budu ono što zaista jesu, iskrena i otvorena – djeca.

✿  O LJUBAVI NA FEJSU ✿ 

Leona KOCET učenica je 7. b razreda i jedna je od nagrađenih učenica literarnog natječaja Matice hrvatske Slavonski Brod i Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Osijek – dislocirani studij Slavonski Brod. Leona je, naime, napisala rad na jednu od tema natječaja „Kako se Jaglenac zaljubio na Fejsu”. Bila je među najuspješnijima i dobila posebnu pohvalu zbog iznimnog talenta:

– Pisanje bajke bilo mi je zanimljivo, poticajno, iako sam nekoliko puta prerađivala radnju, počinjala čak sve ispočetka. Ta mi je ljubav na Facebooku zanimljiva, polako i u našu generaciju ulazi takav način udvaranja. Iako primjećujem da se kod nas simpatije i ljubavi rađaju unutar same škole. Pa još nemamo potrebe nekome privrženost iskazivati preko društvenih mreža. A i većina nas ne koristi Fejs, već smo na Instagramu. Možda napišem nešto o Jaglencu na toj platformi, tko zna – zagonetna je Leona.

Njezina mentorica i učiteljica hrvatskog jezika Svjetlana GRUJIĆ ističe kako je Leona čudo od djeteta, jer neobično mnogo čita. Zapravo takoreći guta literaturu, sve što joj se ponudi:

– Tijekom 25 godina rada u prosvjeti nikad nisam susrela dijete koja stalno ima knjigu u ruci. Ako tijekom sata ranije odradi neki zadatak, odmah vadi knjigu iz torbe i počinje čitati. Čita i u školi, i kod kuće, i na odmoru, i na dvorištu, po preporuci, samoinicijativno. Dobila je i nagradu gradske knjižnice za najčitateljicu. A onda je nekako normalno da razvije maštu te ljubav prema pisanju.

Leona je ujedno bila najmlađa sudionica natječaja. Zato se ovim uspjehom u školi naročito ponose i govore da nas ne bi trebalo iznenaditi ako jednoga dana ova marljiva učenica bude izvrsna književnica. Dosad još nisu uspjeli izdati Leoninu bajku, ponajprije zbog nedostatka financija, stoga je poziv potencijalnim sponzorima i ovim putem upućen.

Ipak, ova je djevojčica jedna i neponovljiva, dok su, nažalost, jezične kompetencije novijih generacija općenito sve lošije, priznaje učiteljica Grujić:

– Ta djeca uopće ne komuniciraju međusobno, tek putem društvenih mreža, pa im je izražavanje na niskim razinama. Pišu u skraćenicama, emotikonima, jezik im bude siromašniji iz generacije u generaciju. Jako je teško kod njih probuditi interes za čitanje i pisanje, ali što ćemo, ne odustajemo. Trudit ćemo se i dalje opismeniti ih, da lakše kroče kroz život.

✿ REFORMOM DO RASTEREĆENJA  ✿ 

Lektiru djeca uglavnom ne vole, to nije tajna, pa se ovdje trude obrađivati je na inovativne načine, uz mnogo priče, dramatizaciju neki dijelova, da što manje pišu, a više međusobno razgovaraju, polemiziraju, kako bi barem to što moraju djeca potpuno pročitala.

Profesori hrvatskog jezika u Belom Manastiru od kurikularne reforme ne očekuju revoluciju, kaže nam Grujić, posebno kad vide da su tableti i računalna oprema predstavljeni kao najjača stvar. No, priželjkuju rasterećenje gradiva i nastavnih sadržaja. Primjerice, u petome razredu obrađuje se deset vrsta riječi i kompletni padeži. To je, kaže, mnogo, previše za mentalni sklop te djece. Također očekuje veću slobodu u odlučivanju, manje papirologije koja zagušuje učiteljsku kreativnost te naposljetku usklađivanje programa unutar jedne školske godine:

– Ako iz književnosti, recimo, obrađujem hrvatski narodni preporod, ilirizam, onda bih voljela da u isto vrijeme to radi i kolega iz povijesti. Bilo bi nam svima mnogo lakše i jednostavnije, a djeci zanimljivije – zaključuje Grujić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]