ZNAJU LI UČITELJI PREPOZNATI EMOCIONALNE PROBLEME SVOJIH UČENIKA?

Nastavnici su educirani da pomognu zahvaljujući vlastitom trudu

četvrtak, 6. prosinca 2018.

Gotovo da ne prođe tjedan, a da mediji ne izvještavaju o nekom novom slučaju nasilja među djecom, međuvršnjačkim obračunima koji se događaju po hodnicima i u dvorištima škola.

Nastavnici  su educirani da pomognu zahvaljujući vlastitom trudu

I dok isprva pomislimo kako se sigurno radi o srednjoškolcima, kojima ionako divljaju hormoni, pa je vjerojatnije da će zaiskriti među njima, najnoviji primjer s Brača pokazuje da i osnovnoškolci nažalost imaju takvih sklonosti. A možda više od činjenice da je brutalno pretučen učenik OŠ Pučišća žalosti reakcija uprave škole, odnosno samog ravnatelja, koji je, kako kažu roditelji ozlijeđenog djeteta, čitav incident opisao kao dječja posla. Tako su, doduše, reagirali i roditelji nasilnika, međutim odgojno-obrazovni djelatnici trebali bi znati da se bilo kakvo nasilje ne može odbaciti kao dječja posla. Znaju li uopće naši učitelji, profesori, odgajatelji po učeničkim domovima prepoznati agresivnu djecu, tužne ili depresivne učenike? Znaju li im pristupiti i pomoći, prije negoli se dogodi nekakvo zlo? Prije negoli naude sebi ili drugima?

Prosvjetari s kojima smo pričali slažu se da na svako dijete u razredu ili učeničkom domu moraju paziti kao na svoje. Fakultet ih u inicijalnoj fazi njihova obrazovanja nije pripremio dovoljno dobro, stoga je stalna edukacija i stručno usavršavanje primat ako žele djecu u svojim razredima odgajati i brinuti o njima. A ne samo obrazovati. Svaki će pravi učitelj reći da je mu je odlično dijete važnije od odličnog učenika.

■  INDIVIDUALNO USAVRŠAVANJE   ■ 

Agencija za odgoj i obrazovanje godišnje organizira otprilike 1100 stručnih skupova te otprilike još 3100 stručnih skupova za županijska stručna vijeća. Na njima se, osim tema vezanih usko za određeno područje ili nastavni predmet, obrađuju i teme te sadržaji vezani uz prepoznavanje problematičnih učenika, reagiranje u kriznim situacijama, prepoznavanje emotivnih poremećaja. Također, po pozivu škole, organiziraju se i stručna usavršavanja putem mobilnih timova koji neposredno pružaju stručno-savjetodavnu pomoć školama pri rješavanju konkretnih problema. Od odgovora na neprihvatljivo ponašanje u školi do ranih odgojno-obrazovnih intervencije za djecu i učenike s problemima u ponašanju.

A svaki vid pomoći stručne edukacije dobrodošao je učiteljima, koji su svakodnevno u prvome i izravnome kontaktu s učenicima. Koprivnička učiteljica Dijana VEH iz OŠ Đuro Ester

slaže se da je inicijalna znanja s fakulteta potrebno nadograđivati putem individualnog usavršavanja svakog učitelja, kroz literaturu i stručna predavanja. S obzirom na to da učitelji rade s najranjivijim dijelom populacije, djecom, važnu ulogu svakako ima i spremnost učitelja da osluškuje i prati svoje učenike, napominje Veh, te tako prepozna određene teškoće u njegovu funkcioniranju u školi ili izvan nje:

– Duboko sam uvjerena da svi učitelji svoje zvanje odabiru doista od srca i s uvjerenjem kako će na djecu prenositi znanja, ali ih i voditi odgojno te pomagati u emocionalnim krizama. Učiteljska predanost učenicima koji su nam povjereni može odigrati ključnu ulogu u pomoći nesretnoj i emocionalno ranjenoj djeci. S obzirom na vlastito nedavno iskustvo u razredu, kad su moji učenici na tragičan način izgubili prijatelja iz razreda, shvatila sam koliko mnogo povjerenja naši učenici, ali i njihovi roditelji, imaju u nas učitelje. I sama duboko potresena, trebala sam smoći snage i biti stup koji će podupirati malene ranjene duše. Uvjerila sam se da djeca tuguju na različite načine i nastojala objasniti svojim učenicima da je svaki od tih načina u redu. Poneka djeca nošena tugom postaju pričljiva i nemirna, a neka se povlače u sebe. Jedni plaču često, dok drugi ne mogu plakati.

Veh smatra da bi učitelj morao znati prepoznati unutarnju bol djeteta te mu posvetiti pažnju i pružati pomoć kako bi što lakše krenulo na put oporavka. Moralnu podršku učitelju u takvim trenutcima pruža, ili bi barem trebao pružati, kolektiv u kojem radi.

– Voljela bih da se naši učenici što manje susreću sa situacijama koje ih duboko ranjavaju, ali ako se pojave takvi poteškoće, mi učitelji smo često prvi koji ih tješimo, savjetujemo i vodimo, kako bi zacijelile rane na njihovim srcima i u njihovim dušama.

■  OŽILJCI KOJI NE ZACIJELE   ■ 

Iako je u nižim razredima vršnjačko nasilje relativno rijetko, opet se rijetki učitelji mogu pohvaliti da su svoj radni vijek proveli u učionici bez nasilja. Među njima je Lidija ŠIPTAR, učiteljica savjetnica, koja u OŠ prof. Franje Viktora Šignjara iz Virja radi punih 36 godina.

Fizičkog nasilja u njezinu razredu, kaže, nikad nije bilo, a kad bi primijetila da se djeca međusobno rugaju ili ismijavaju odmah bi ih upozorila na njihovo neprimjereno ponašanje. Tražila je da se odmah ispričaju za takvo ponašanje:

– Radim s djecom od prvog do četvrtog razreda i oni uglavnom poslušaju moje opomene. Pridržavaju se mojih savjeta, jer sam njima još uvijek uzor, no nisam sigurna dokad će to tako i biti. Važnost medija, interneta i društvenih mreža je golemo i bojim se da imaju prevelik utjecaj na formiranje njihovih ličnosti.

Prisjeća se da joj je početku učiteljske karijere lakše bilo uočiti i reagirati na situacije koje bi mogle dovesti do nasilja među djecom. Društveno-političke prilike i okruženje bilo je drukčije. Pojavom elektroničkih medija situacija se promijenila nagore.

– Djeca mnogo vremena provode ispred računala, nekontrolirano se služe internetom, igraju videoigrice, izloženi su neprimjerenom ponašanju koje im je često uzor i model ponašanja u školi. U takvim je situacijama važno da učitelj reagira na vrijeme, da ne zatvara oči pred problemom i da postupa prema važećem Protokolu u slučaju nasilja među mladima. Pomoći treba zlostavljaču, ali i žrtvi čije su rane najčešće preduboke i ožiljci nikad ne zacijele – uvjerena je Šiptar.

Marija DEVČIĆ dugogodišnja je učiteljica razredne nastave u OŠ Gustava Krkleca iz Zagreba. S velikim iskustvom u produženom boravku, gdje djeca, neopterećena slušanjem nastave i pisanjem ispita, pokazuju i svoje drugo lice. Brižan i educiran učitelj u tim trenutcima može prepoznati dijete koje je eventualno naglo promijenilo svoje navike, kojem je nestao osmijeh s lica. Uvijek je bilo neprihvatljivog ponašanja učenika, ali danas je agresivnost i problematično ponašanje učenika postala školska svakodnevnica.

Što je uzrok, pita se Devčić i navodi situaciju u obitelji, kući, temperament djeteta, pa i biološke uzroke:

– Rješavanju problema potrebno je pristupiti oprezno. Učiteljima u novonastalim situacijama pomažu seminari i radionice te stručna literatura. Susrećemo se i s učenicima koji su povučeni i sramežljivi, samokritični i plačljivi. Takvi učenici pokazuju nepovjerenje prema drugima, imaju potrebu ugađati svojim vršnjacima, osjećaju strah da pokušaju nešto novo. Kako im pomoći?

■  KREATIVNOST KAO LIJEK   ■ 

Djeca s poteškoćama u mentalnom zdravlju trebaju osjetiti sigurnost, i u učitelju i u roditelju. Prema njima valja biti iskren. Učenik mora spoznati u čemu je dobar ili loš, što može ili što ne može postići.

– Toga trebaju biti svjesni i njihovi roditelji, a ne preko djece ostvarivati svoje neostvarene snove. Djecu treba usmjeravati i podržavati u onome u čemu su dobra – rekla nam je Devčić.

Profesor hrvatskog jezika i književnosti Ivan PRANJIĆ iz čakovečke Gimnazije Josipa Slavenskog dugi je niz godina na glasu kao Profa koji zna prepoznati djecu narušenoga mentalnog zdravlja i uspješno im pomoći. Godinama potiče djecu na izražavanje, bilo kroz poeziju, bilo kroz prozu, i na taj način ona sama osjećaju intrinzičnu motivaciju progovoriti o problemima koji ih muče. katkad to čine svojim pisanim djelima, a katkad povjeravajući se Profi tijekom tih neformalnih kreativnih druženja.

Pranjić nam govori da tijekom studiranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije stekao kompetencije za pružanje pomoći depresivnoj ili agresivnoj djeci. O disleksiji, disgrafiji i modelima njihova uklanjanja ne treba ni govoriti:

– Predavanja, vježbe, udžbenici i priručnici tih predmeta svodili su se na frazeologiju kakvu susrećemo u današnjim kurikulumskim dokumentima. Sve je to pseudoznanstveno, suvišno, da parafraziramo Kanta, nizanje pojmova koji su prazni i zorova koji su slijepi. Naš najbolji fakultet humanističkih predmeta nije davao, a sumnjam da i danas daje, bilo kakve osnove za stjecanje znanja o uklanjanju navedenih poteškoća.

I njegova profesorska praksa stoga se tijekom godina oplemenjivala samoinicijativnim proučavanjem literature i raznim radionicama. Tridesetpetogodišnje iskustvo rada s mladima dovelo je Profu do saznanja da postoji makar jedan pozitivan model kojim možemo pomoći takvoj djeci. Njegova je prva pretpostavka apsolutno, nepatvoreno, poštovanje učenika. Druga je pretpostavka posvećenost, angažiranost, iskrena predanost poslu.

– Ispunimo li te dvije pretpostavke, možemo, kao nastavnici, steći povjerenje koje je put za ulazak u fantastični svijet kreativnosti djeteta. Kreativni zanos u djetetu razbija i agresiju i depresiju. Dvjestotinjak pjesnika, prozaista i novinara koji su polazili radionice naše škole svojim djelovanjem dokazuju ispravnost ovoga iskustva – zaključuje Pranjić.

■  SVE VIŠE PROBLEMA…  ■ 

Sa srednjoškolcima i njihovim divljanjem hormona možda se najintenzivnije bave djelatnici učeničkih domova, gdje učenici žive tijekom školovanja izvan mjesta svoga stanovanja. Unatoč površnom razmišljanju dijela javnost da su učenički domovi tek puke spavaonice, odgajatelji i stručne službe domova mogu s pravom reći da su zamjena za roditelje i obiteljski odgoj. Jer kod njih djeca žive, odrastaju, zaljubljuju se, bore s nesigurnošću i neizvjesnom budućnošću.

Pedagoginja Ivana HARAPIN GAJIĆ iz zagrebačkog Učeničkog doma Dora Pejačević upozorava da ih je, što se mentalnog zdravlja mladih tiče, fakultet slabo osposobio. Nažalost, poteškoća ima sve više, pa tako i izazova u radu, te je potreba za kvalitetnom edukacijom u ovom području sve veća.

– Sve se više susrećemo s anksioznošću, depresijom, poremećajima u prehrani, pa i pokušajima suicida mladih. Za odgojno-obrazovne djelatnike najvažnije je prepoznati rane znakove koji katkad mogu biti vrlo suptilni i skriveni. Ako je dijete tužno, zamišljeno i povučeno ne mora odmah značiti da ima dublje probleme, no kad ima izrezane ruke i kad češće zapada u stanje nervoze, nemira ili bezvoljnosti, to je siguran znak da se nešto događa i treba odmah reagirati. Posao pedagoga nije raditi terapeutski niti se smijemo u to upuštati, već uputiti dijete u program pomoći koji smatramo da bi bio najprimjereniji problemu i osobnosti.

Diplomirana pedagoginja Lidija ŽAJA odgajateljica je u Dori te se slaže s kolegicom da tijekom studiranja nisu dobile znanja ni kompetencije za pomoć u mentalnom zdravlju mladih. Tako je sama, na svoju ruku, završila realitetnu psihoterapiju i neurolingvističko programiranje:

– Spoznaje iz ovog područja iznimno nam pomažu u radu, jer ne postoji hiperaktivno ni zločesto dijete, nego dijete s neispunjenim psihičkim potrebama. Neispunjenje osnovnih potreba dovodi do potiskivanja, što pak dovodi do agresivnosti, ljutnje, mržnje, ovisnosti…

Žaja u domu Dore Pejačević vodi psihološku grupu u kojoj nastoji pomoći učenicama da osvijeste kako nema zlih ljudi, već samo ljudi kojima potrebe nisu zadovoljene na jedinstven i neponovljiv način, koji su manipulirani i ne žive svoje već tuđe živote.

■  …A SVE MANJE DJECE   ■ 

Naši sugovornici slažu se i u još nečemu – crni demografski trend iseljavanja mladih obitelji, što izravno utječe na smanjivanje broj učenika u školama, donio je barem nešto dobroga. Manji je broj djece po razrednim odjelima, pa učitelj lakše primijeti eventualne promjene u ponašanju i zalaganju kad u razredu ima 15 đaka, a ne 25 ili 30 kao ranije. Svu tu djecu treba promatrati, nadzirati i najviše od svega slušati, baš kao da se radi o našim sinovima ili kćerima. Ni to nije jamstvo da neko dijete ne će potonuti u depresiju uslijed smrtnog slučaja u obitelji, da ne će stalno biti žalosno zbog nekoliko slabih ocjena ili da zbog izloženosti vršnjačkom nasilju ne će i samo postati agresivac. Ali je prvi korak. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]

Vezani članci
Školski portal: Za zdrav razvoj djeca trebaju kontinuiranu podršku

Za zdrav razvoj djeca trebaju kontinuiranu podršku

… svrha istraživačka aktivnost te podizanje javne svijesti o različitim…

Školski portal: Pet stvari koje škole mogu i moraju napraviti

Pet stvari koje škole mogu i moraju napraviti

zbog samoozljeđivanja.  A u 2016. godini Međunarodna udruga za prevenciju…

Školski portal: Pametne zemlje odustale su od digitalizacije

Pametne zemlje odustale su od digitalizacije

… i priznate knjige dr. Manfreda Spitzera DIGITALNA DEMENCIJA. Zagrebačko…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Pametne zemlje odustale su od digitalizacije

Pametne zemlje odustale su od digitalizacije

… i priznate knjige dr. Manfreda…

Školski portal: Tableti i mobiteli ugrožavaju zdravlje djece

Tableti i mobiteli ugrožavaju zdravlje djece

Dobitnik je brojnih prestižnih znanstvenih nagrada…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…