To podrazumijeva profesionalno znanje, poput znanja o nekoj disciplini, znanje o kurikulumu te discipline te znanje o tome kako učenici uče u toj disciplini. To uključuje znanje o profesionalnoj praksi da bi učitelji mogli kreirati onu vrstu učenja koja vodi do dobrih ishoda. To također uključuje istraživačke vještine koje pomažu učiteljima da budu cjeloživotni učenici i da rastu u svojoj profesiji. Malo je vjerojatno da će učenici postati cjeloživotni učenici ako ne vide svoje učitelje kao cjeloživotne učenike.

Ali mi očekujemo mnogo više od svojih učitelja od onoga što je u opisu njihova posla. Također očekujemo da budu strastveni, suosjećajni i obazrivi; da potiču angažman i odgovornost učenika; da reagiraju na učenike iz različitih pozadina s različitim potrebama; da promiču toleranciju i društvenu koheziju; da provode kontinuiranu evaluaciju učenika i povratne informacije; da se pobrinu da se učenici osjećaju cijenjeno i uključeno; da potiču suradničko učenje. Također očekujemo od učitelja da surađuju i rade u timovima te da surađuju s drugim školama i roditeljima, da postavljaju zajedničke ciljeve i planiraju i prate postignuća tih ciljeva. A većina se ljudi sjeća barem jednog od svojih učitelja koji su pokazali istinski interes za njihov život i težnje, koji im je pomogao da razumiju tko su i da otkriju svoje strasti te koji su ih naučili kako da zavole učenje.

Privlačenje, razvijanje i zadržavanje sposobnih učitelja te osiguravanje da svaki učenik ima koristi od izvrsnog poučavanja i dalje je velik izazov. Ono što oblikuje „bazen” iz kojeg zemlje mogu odabrati svog učitelja jest kombinacija društvenog statusa povezanog s poslom, doprinosi koje kandidat osjeća da može dati na poslu te koliko je posao plaćen i intelektualno zadovoljavajuć.

Iako je relativno lako poučavanje učiniti financijski isplativijim, mnogo je teže učiniti ga intelektualno privlačnijim. Ali upravo je to ključno da bi se privukli iznimno talentirani pojedinci u profesiju, pogotovo zbog toga što mnogi ljudi koji ulaze u poučavanje rade to da bi svoje društvo učinili boljim. Teško je zbog toga što to ovisi o tome kako je posao učitelja organiziran, o prilikama koje učitelji imaju za profesionalni rad te o tome kako na njihov posao gleda profesija, ali i društvo općenito.

Umjesto čekanja nove generacije učitelja, moramo više uložiti u postojeće škole i učitelje, poticati njihovu predanost reformi te podržati njihovo poboljšanje. Učitelji u Singapuru imaju pravo na 100 sati profesionalnog razvoja  po godini kako bi bili u tijeku te poboljšali svoju praksu.

Ono što je ključno često nije samo velika količina satova profesionalnog razvoja već i osnovne karijerne strukture te kako su povezane s vremenom koje učitelji rade zajedno u obliku društvene organizacije koja zahtijeva i pruža novo znanje i vještine koje mijenjaju njihovu praksu. Uspješni programi potiču razvoj učiteljskih zajednica za učenje kroz koje učitelji mogu podijeliti svoju stručnost i iskustva.

Uspješni programi potiču razvoj zajednica za razvoj učiteljskog učenja kroz koje učitelji mogu podijeliti svoju stručnost i iskustvo. Postoji sve veći interes za načine na koje bismo mogli izgraditi kumulativno znanje u profesiji, npr. ojačavanjem veza između istraživanja i prakse te poticanjem škola da se razviju kao organizacije za učenje.

Naša analiza pokazuje da su aktivnosti profesionalnog razvoja koje imaju utjecaj na učiteljske prakse poučavanja one koje se održavaju u školama i dopuštaju učiteljima da rade u suradničkim skupinama.

Učitelji koji rade s visokom dozom profesionalne autonomije te u suradničkoj kulturi – koju obilježavaju visoke razine suradnje i vodstva – izvještavaju da također više sudjeluju u školskim aktivnostima profesionalnog razvoja te onim aktivnostima koje imaju veći utjecaj na njihovo poučavanje.

DAJTE UČITELJIMA VLASNIŠTVO NAD POUČAVANJEM

Uspješni obrazovni sustavi također će raditi što god je potrebno da bi preuzeli vlasništvo nad profesionalnom praksom. Neki tvrde da se učiteljima i obrazovnim vođama ne može dati veća autonomija zbog toga što im nedostaje kapaciteta i stručnosti. To je katkad možda istina, ali odgovor koji jednostavno perpetuira preskriptivni industrijski model poučavanja nastavit će odbijati učitelje; kao što će netko tko je uvježban da podgrijava prethodno ispečene hamburgere teško postati majstor kuhar. S druge se strane produktivno učenje odvija kad učitelji osjećaju da imaju vlasništvo nad svojom učionicom, a učenici imaju osjećaj vlasništva nad svojim učenjem. Stoga, odgovor je istodobno pojačati povjerenje, transparentnost, profesionalnu autonomiju i kulturu suradnje u profesiji.

Ali najvažniji razlog zbog kojeg je vlasništvo učitelja nad profesijom teško postići leži u tempu promjene školskih sustava u 21. stoljeću. Čak i najučinkovitiji pokušaji da vlada prevede utemeljeni kurikulum u razrednu praksu odugovlačit će se čak jedno desetljeće, zbog toga što je potrebno toliko vremena da se prenesu ciljevi i metode kroz različite slojeve sustava da bi ih se izgradilo u tradicionalne metode edukacije učitelja. U svijetu koji se sve brže mijenja kad, što i kako učenici trebaju učiti, mijenja se toliko brzo da takav spori proces više nije dovoljno dobar zbog toga što neizbježno vodi do proširenja jaza između onoga što učenici trebaju i onoga kako učitelji poučavaju. Jedini način smanjenja tog jaza jest da profesionaliziramo učenje, tj. da se pobrinemo da učitelji ne samo imaju duboko razumijevanje kurikuluma kao proizvoda, već i procesa nastanka kurikuluma i dizajna poučavanja i pedagogije koja će omogućiti ostvarenje ideja iza kurikuluma.

Izazov je graditi na stručnosti učitelja i školskih vođa te ih angažirati u dizajniranju superiornih politika i praksi. Tamo gdje sustavi ne uspijevaju angažirati učitelje u dizajn promjene, učitelji će rijetko pomoći sustavima u implementaciji promjene.

Dok vlade mogu utemeljiti upute i ciljeve kurikuluma, učiteljska profesija mora preuzeti vodstvo nad sustavom poučavanja, a vlade moraju pronaći načine na koje će omogućiti i podržati profesionalizam. Međutim, povećana profesionalna autonomija također podrazumijeva promjenu idiosinkratske prakse. To znači odmicanje od toga da svaki učitelj ima vlastiti pristup prema zajedničkom korištenju praksi koje se smatraju učinkovitima, što poučavanje čini ne smo umjetnošću već i znanošću.

Paradoksalno, visoko standardizirana industrijska radna organizacija poučavanja često je ostavljala učitelje same u učionicama. Nula posto školske autonomije značilo je 100 posto izolacije učitelja iza zatvorenih vrata.

Mijenjanje toga ovisi o učinkovitom vodstvu. Učinkovito vodstvo osnovno je za gotovo svaki aspekt obrazovanja, a najvažnije je upravo kad postoji tako malo uskjlađenosti i kapaciteta u obrazovanju. Postoje mnogi odlični učitelji, škole i obrazovni programi u svakom obrazovnom sustavu, ali potrebno je učinkovito vodstvo da bi se izgradio odličan obrazovni sustav.

……………

NAPOMENA

• Andreas Schleicher OECD-ov je voditelj za obrazovanje i vještine te posebni savjetnik glavnog tajnika OECD-a o obrazovnim politikama.
• Ujedinjeno Kraljevstvo: TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati i inspirirati edukatore širom svijeta.
• Izvor: tes.com
• Photo by Michael Lämmli on Unsplash