Iz perspektive društvene pravednosti bilo bi pošteno da svako dijete koje ima sposobnosti može daleko dogurati u životu, ali istraživanja upućuju na to da će djeca iz obitelji višega materijalnog statusa vjerojatnije doseći više razine obrazovanja pa i viši društveni položaj u životu. Na nedavno održanoj znanstvenoj konferenciji „4. Obrazovni dani”, koju je organizirao Institut za društvena istraživanja Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, između ostaloga predstavljeno je i istraživanje obrazovnih aspiracija iz perspektive roditelja različitog socioekonomskog statusa, o čemu je govorila istraživačica u Institutu dr. sc. Iva KOŠUTIĆ.

U svom se istraživanju bavi vezom između socioekonomskog statusa i obrazovnih aspiracija roditelja učenika sedmih i osmih razreda osnovnih škola te vrijednostima koje roditelji različitog socioekonomskog statusa pripisuju obrazovanju. Teza je da obrazovanje održava i reproducira društvenu nejednakost.

– Obrazovni sustav samo je deklarativno demokratski, a ustvari održava postojeće stanje i odnose moći u društvu. Osim gospodarskoga kapitala, na uspjeh u životu utječe i socijalni kapital odnosno društvene i obiteljske veze i poznanstva, a zatim i kulturni kapital učenika i njihovih roditelja koji je osobito važan u obrazovnom kontekstu. To su znanja, stavovi, ukusi, a u širem smislu poistovjećivanje s dominantnom kulturom u društvu. Problem je u tome što obrazovni sustav svima daje jednako, ali ne dolaze u školu svi s jednakim predznanjima i predispozicijama, opet ovisno o svom obiteljskom porijeklu, a školski sustav nagrađuje učenike koji imaju viši kulturni kapital, jer takva znanja i stavovi odgovaraju onome što se traži u školi – rekla je Iva Košutić.

Postavlja se pitanje postoje li razlike među roditeljima u odnosu prema obrazovanju i razlikuju li se njihova očekivanja u odnosu prema vlastitoj djeci glede obrazovanja, njihovih aspiracija i očekivanja u karijerama. Naravno, razlike postoje.

U okviru istraživanja provedeni su razgovori s 30 roditelja učenika sedmih i osmih razreda iz pet osnovnih škola iz Zagreba, analizirane su njihove obrazovne biografije, stručna sprema, zaposlenje, procjena vlastitih prihoda te procjena o položaju na društvenoj ljestvici. Ovisno o tome razvrstana su opća uvjerenja, ciljevi i vrijednosti koje roditelji pripisuju obrazovanju te analizirane i aspiracije prema vlastitom djetetu. Roditelji su podijeljeni u tri kategorije – roditelji niskoga socioekonomskog statusa i najčešće s nižim obrazovanjem, druga kategorija su roditelji srednjega socioekonomskog statusa, a u trećoj oni visokog i obrazovnog i socioekonomskog statusa.

– Roditeljska očekivanja za vlastitu djecu općenito su visoka. Naime, većina roditelja želi da njihovo dijete završi fakultet i smatraju da je obrazovanje vrijedno. Među roditeljima koji nisu visokoobrazovani uglavnom se može čuti stav kako bi voljeli da njihovo dijete ima visoko obrazovanje. Oni govore o važnosti obrazovanja upravo zato što sami nisu visokoobrazovani, a žele bolji život za svoju djecu, ali i izriču stav o „neforsiranju” odnosno da za njihovo dijete visoko obrazovanje možda i nije nužno („Nema smisla da svi budu visokoobrazovani, jer netko mora raditi i niže poslove” ili „Svatko ide u školu da nešto bude, ako nemaš škole ne možeš ni čistač biti”ili „Nije nužno da se u obrazovanju napreduje do maksimuma”), kao i stav da ne mogu prisiljavati dijete da ide na fakultet, budući da ga ni sami nisu završili („Ja nisam završila faks pa ne mogu sad njoj pametovati”). U skupini niže obrazovanih roditelja primjetna je sklonost određenoj fleksibilnosti u pristupu djetetu u pogledu obrazovanja, što se može shvatiti kao racionalna strategija, budući da si mnogi ne mogu ni priuštiti financiranje studija za svoje dijete.

Druga su kategorija roditelji srednjeg obrazovanja i socioekonomskog statusa. Oni dominantno smatraju da je obrazovanje poželjno i važno zbog upisa na fakultet, zbog posla i budućnosti, ali uglavnom ne inzistiraju na njemu. Također i kod njih postoji diskurs „neforsiranja” odnosno stav da se obrazovne odluke više prepuštaju djeci, njihovim sklonostima, navikama i željama, a katkad se pojavljuje stav koji pokazuje njihovu nedovoljnu informiranost o obrazovnom sustavu i mogućnostima horizontalne i vertikalne prohodnosti („I sad, zapravo, ne znam kako da mi nju možda nekako pokušamo usmjeriti”). 

KAKO PROMIJENITI STANJE

Visokoobrazovani roditelji visokog socioekonomskog statusa većinom imaju naglašeno mišljenje o važnosti visokog obrazovanja za život. Iako svi roditelji ponajprije žele da im djeca budu sretna kakav god obrazovni put izabrali, u skupini najobrazovanijih roditelja postoji sklonost prema stavu da se visoko obrazovanje njihove djece uglavnom podrazumijeva, jer je to za njih prirodno stanje stvari („Visoko obrazovanje nam se više podrazumijeva… to uzimamo zdravo za gotovo”). Oni prepoznaju vrijednost i važnost visokog obrazovanja u nematerijalnom smislu, a to su razvoj ličnosti, širenje obzora i intrinzična motivacija. Istodobno, tu se pojavljuje i diskurs o važnosti obrazovanja za razvoj cjelokupnog društva („Obrazovanje vodi tome da imamo i nekakav znanstveni napredak. Ali ne samo znanstveni nego općenito i društveni napredak”).

Budući da se roditeljski utjecaj na djecu ostvaruje mogućnošću da se djetetu pomogne u školi, prenošenjem stavova o obrazovanju i vrijednostima obrazovanja, ali i u snalaženju pri obrazovnim prijelazima, vidljivo je da roditelji različitoga društvenog porijekla i obrazovnog iskustva pred sobom imaju različite mogućnosti da djetetu pomognu ili ga usmjere. Iz perspektive sustava, važno je da se učenicima otvori pristup informacijama o obrazovanju, obrazovnim mogućnostima, školama, kako ne bi ovisili o pomoći koju mogu dobiti od obitelji, jer se mogućnost podrške i informiranja razlikuju za obitelji različitog obrazovnog i socioekonomskog statusa. Da se takva slika promijeni moglo bi se nešto učiniti i u okviru škole. Prije svega kroz čvršću potporu i bolje karijerno savjetovanje učenika u školi kako bi se barem donekle nadoknadio nedostatak informacija pa i stavova o obrazovanju i njegovoj vrijednosti, odnosno, u širem smislu, nejednake obrazovne mogućnosti za djecu različitoga društvenog podrijetla – zaključila je Iva Košutić.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]

OBRAZOVNE ASPIRACIJE UČENIKA

Tri četvrtine osmaša vidi se na fakultetu

Istraživanja pokazuju da su učenici koji imaju više obrazovne aspiracije motiviraniji za školu, ostvaruju viša obrazovna, ali i životna postignuća. Poznato je da se obrazovne aspiracije formiraju pod utjecajem individualnih osobina učenika, njihovih obrazovnih iskustava i prethodnih postignuća. Međutim, aspiracije se značajno oblikuju i mijenjaju i u interakciji s roditeljima, vršnjacima, školom, zajednicom u kojoj žive učenici, kao i pod utjecajem širih sociokulturnih čimbenika, medija, društva u cjelini. Na njihove obrazovne aspiracije utječe i to doživljavaju li obrazovanje kao vrijednost, kao cilj sam po sebi, ali i kao instrument za postizanje boljeg i kvalitetnijeg života.

Obrazovne aspiracije jesu ambicije i ciljevi koje učenici imaju u vezi s neposrednim i budućim obrazovnim iskustvima i ishodima. Njihovo iskustvo obrazovanja različito je u odnosu na dob pa se postavlja pitanje postoje li razlike u aspiracijama učenika kad su u petom razredu i zatim tri godine kasnije. Dakle, pokazuje se da i obrazovni uspjeh utječe na obrazovne aspiracije i da oni najbolji po ocjenama već u petom razredu žele upisati gimnaziju, a samo desetak posto njih misli da će upisati neku strukovnu školu.

Kad je riječ o srednjoškolskim aspiracijama hrvatski učenici u osmom razredu vide se u četverogodišnjim strukovnim programima (oko 36 posto), a vrlo malo njih u trogodišnjima. Naravno, dobar dio njih, gotovo 40 posto, kao želju ima gimnazijsko obrazovanje. Valja naglasiti i činjenicu da oko 60 posto hrvatskih učenika svoj odabir srednje škole zadržava do kraja osnovnoškolskog obrazovanja te da je važniji odmak prema gimnazijama kad je riječ o djevojčicama, a prema strukovnom obrazovanju kad je riječ o dječacima.

Obrazovne aspiracije učenika ne odnose se samo na upis u srednje škole, već su i dugoročno usmjerene na želje koje se tiču visokog obrazovanja. Hrvatski učenici u petom razredu smatraju da žele završiti visokoškolsko obrazovanje i svojim stavom pokazuju da takvo opredjeljenje, bez obzira na njihov školski uspjeh, postaje svojevrsna norma. Jer, više od 70 posto učenika ima čvrst stav upisati i završiti neki visokoškolski program.

Kako se učenici približavaju kraju osnovne škole tako one aspiracije iskazane u petom razredu samo neznatno splasnu u stavu prema njihovu prijašnjem opredjeljenju da žele ne samo upisati nego i završiti visokoškolsko obrazovanje. Zanimljivo je da čak trećina učenika s uvjetno rečeno niskim obrazovnim postignućima i uspjehom iskazanim slabijim ocjenama smatra da će u budućnosti pohađati visoko obrazovanje. Pokazuje se također da od visokoškolskih aspiracija odustaju dječaci koji nemaju posebno izražen školski uspjeh.

Može se zaključiti da učenici u petom razredu iskazuju dosta neodlučnosti vezano za obrazovne aspiracije i to kako se i gdje vide u budućnosti ponajprije u srednjoj školi te ih se, primjerice, samo 20 posto vidi u strukovnom obrazovanju, ali da se ti njihovi stavovi iskristaliziraju do kraja osmoga razreda, kada dolazi do važnijih promjena u njihovim stavovima i aspiracijama. No, gotovo 60 posto učenika ostaje ustrajno u svojim aspiracijama izraženima tri godine ranije, u petom razredu. Malo je veći postotak onih koji bi odabrali neki strukovni program. A kad je riječ o visokoškolskim aspiracijama, i dalje oko 70 posto učenika osmoga razreda tvrdi da žele studirati, i to bez obzira na vlastito obrazovno postignuće.