…pa su posebno usmjereni na razvoj i primjenu novih tehnologija. Pojačano se razvija robotika, a već je uspostavljen tzv. Centar novih tehnologija, koji pokriva područja automatskog upravljanja i regulacije, računalne izrade konstrukcija i računalnog upravljanja strojeva te upravljanje i manipulaciju robotima i sustavima.

Uskoro bi uz školsku zgradu trebala početi gradnja velike radioničke hale od 1500 četvornih metara. Riječ je o projektu koji je škola osmislila prije desetak godina, ali je čekao u ladicama neka financijski bolja vremena, da počne realizacija, govori nam ravnatelj škole Mate VUKUŠIĆ.

– Valjda su političke strukture shvatile kako nam Slavonija odumire zbog sve većeg iseljavanja, pa je odlučeno da se konačno ide s tim projektom. A radi se ionako o novcu europskih fondova. Trebalo bi tako biti uloženo 18 milijuna kuna u izgradnju hale i devet milijuna u opremanje. Time ćemo dobiti vrhunske moderne radionice, od automehaničara i električara do radionica s CNC-strojevima i robotičara.

Velik je to iskorak za školu, jer će svu praktičnu nastavu moći obavljati unutar svojih prostora i radionica, iako ravnatelj Vukušić hvali obrtnike i tvrtke u koje njihovi učenici odlaze na praksu.

■  EUROPSKI PROJEKTI   ■  

Angažiranost škole u europskim projektima potvrđena je dodjelom titule eTwinning-škole (the eTwinning School Label) za školsku godinu 2018./2019. Tako su postali jedna od 1211 europskih škola, odnosno jedna od 40 odgojno-obrazovnih ustanova u Hrvatskoj, nositeljicom oznake eTwinning-škole, objasnio nam je ravnatelj. Osim sudjelovanjima u europskim razmjenama i edukacijama, škola je morala dokazati angažiranost u digitalnoj praksi, inovativnim i kreativnim pristupima pedagogiji, promicanju stalnoga stručnog usavršavanja osoblja te promicanje suradnje u učenju među djelatnicima i učenicima.

– Sudjelujemo u nekoliko projekata i upravo sada dvije naše profesorice jezika, Tihana MUDROVČIĆ i Mia BILIĆ, odlaze na usavršavanje u Španjolsku odnosno na Maltu. U europskim smo projektima zapravo već godinma, još u onome programu Leonardu, kada smo s učenicima bili u Engleskoj.

U pokretanje programa Erasmus škola se također aktivno uključila te je nedavno dogovorena suradnja s Elektrotehničkom školom Mihajlo Pupin iz Skopja. Uključena je i jedna hi-tech tvrtka iz Skopja, Tehnička škola iz Kranja te Sveučilište iz Maribora.

– Bavimo se problematikom nastave na daljinu, gdje ćemo napraviti i isprobati aplikacije koje omogućuju takav oblik rada s učenicima. A na kraju ovoga dvogodišnjeg projekta, vrijednog 135 tisuća eura, evaluirat ćemo učinke takve metode na ishode učenja i kvalitetu obrazovanja, odnosno njihova znanja – objašnjava Vukušić.

Suradnja sa školom Mihajlo Pupin iz Skopja proširena je i izvan toga europskog projekta, pa će u tu školu kao i Elektrotehničku školu Mihajlo Pupin u Novom Sadu odlaziti vinkovački učenici na razmjenu i edukaciju iz strukovnih predmeta.

S obzirom na to da je državna blagajna za opremanje škola, naročito strukovnih, sve „tanja”, ravnatelj Vukušić i njegovi nastavnici svjesni su da su europski projekti zapravo jedini preostali način ulaganja u opremu i stručno usavršavanje.

■  NEZAMJENJIVI NASTAVNICI   ■  

Posebnost je škole i program tehničke gimnazije, koji se ovdje provodi već šestu godinu zaredom. Taj obrazovni sadržaj jednako je vrijedan programu opće gimnazije. Učenik uz općeobrazovne predmete bira tehničke predmete iz područja elektrotehnike, elektronike, računalstva, računalnih mreža, mehatronike, robotike… Ti se predmeti predaju kroz laboratorijske vježbe i na taj se način objedinjuju teorija i praksa. Uspješnost ovih gimnazijalaca jako je visoka i bez problema upisuju željene tehničke fakultete. Jer tehnička gimnazija zapravo i jest priprema za te fakultete, naročito strojarstvo u Slavonskom Brodu, elektrotehniku u Osijeku i informatiku u Varaždinu.

– Nakon završenoga prvog razreda, gimnazijalci se dijele na tri skupine. Mogu se opredijeliti za računarstvo, elektrotehniku i mehatroniku. Zajedno slušaju općeobrazovne predmete, a strukovne po skupinama. Pokazalo se da je to odlična metoda rada, pogotovo što tu svoju struku rade i slušaju u malim skupinama, pa je i nastavu moguće individualizirati – saznajemo od ravnatelja.

Vlado MIKIĆ predaje matematiku i informatiku te kaže da ima sreću što kod njegovih učenika nema straha od računanja i matematike kao predmeta. Svi su učenici, naime, svjesni da im u njihovoj struci matematika itekako treba. U većoj ili manjoj mjeri, ali treba:

– Naši su gimnazijalci stvarno bogomdani i s njima je užitak raditi. Sve ih zanima, a ništa im nije teško. Pa koji učitelj ne bi želio imati takve učenike – hvali ih Mikić koji u Ruđeru radi posljednjih desetak godina.

Uvjeren je da s djecom treba imati otvoren odnos, korektan, uvažavati ih i poštivati njihove želje. Ne treba ih ubijati u pojam kobasicama od zadataka, jer sve matematičke logičnosti mogu se shvatiti s računalnim operacijama do 100. Nažalost, katkad ih već osnovne škole maltretiraju matematikom, ona postane bauk, učenici je ne vole, iako im je presudna za struku koju su izabrali u srednjoj. Što onda – pita se Mikić te ipak poručuje:

– Dobar nastavnik treba znati slušati đaka, bez obzira na to o kojim se predmetima radi, i to tako mora ostati i u budućnosti, bez obzira na sva sva tehnološka čuda kojima se u školama budemo koristili. Učitelja nikakav stroj ni uređaj ne mogu zamijeniti.

■   SURADNIČKO UČENJE   ■  

Profesori matematike Mirko OŽVAT, Mirna STOJANOVIĆ i Danijel MARKIĆ radili su s učenicima na projektu izrade Sunčeva sustava. Iako različitih smjerova (strojarski tehničar, tehničar za mehatroniku i gimnazija elektrostrojarske struke), djeca su uspjela dobro povezati prethodno stečena znanja i sposobnosti te vrlo uspješno surađivati na izradi modela.

– Sudjelovali su zajednički u svakom segmentu, od izrade simulacije 3D modela u programu CATIA, pripreme za ispis modela na 3D printeru do samog sklapanja modela. Osim nepoznavanja softverskih programa za modeliranje, u principu nam je najveći problem bio u odabiru dobre plastike za ispis modela, kao i materijala koji će povezati svaki planet s nosačem koji se rotira, a da je izdržljiv i lagan – objasnio nam je profeosr Markić.

Učenici su timskim radom ostvarili suradničko učenje koje podrazumijeva izravnu interakciju učenika i pozitivnu međuovisnost članova tima. Na ovaj su način razvijali svoje kritičko mišljenje i poticali individualnost.

Zlatko RUŠČIĆ profesor je u elektrotehničkoj skupini predmeta, djelomično i robotike te smatra da su upravo u području mehatronike odnosno robotike opremljeni možda najbolje u zemlji. A uskoro im stiže još jedan veliki robot, donacijom iz Njemačke:

– Bavimo se i programiranjem mikroračunala, 3D printanjem, koje naši učenici jako vole i sigurno će im korisiti u struci. Djeca su, iskreno to mislim, zaista dobra, kvalitetna. Ulaz u školu je dobar, jer nam dolaze učenici koji stvarno vole te struke i vide se jednog dana u njima.

Danijel POBI više je okrenut informatičkoj naobrazbi te u školi predaje informatiku, računarstvo, mikroupravljačke sklopove, digitalnu elektroniku. Budući da su nove generacije od malih nogu okružene suvremenim informatičkim uređajima, zanimalo nas je vidi li se kvalitativni pomak u svladavanju informatičkih znanja:

– Oni samo misle da znaju sve o informatici, dok je pravoga znanja vrlo malo. Iako su korisnici tih programa, to ne znači da znaju suštinu informatike i programiranja. Baš kao što dobar vozač automobila uglavnom ne zna što se nalazi ispod haube. Naravno, uvijek imamo iznadprosječno talentiranih učenika, koje zanima sve. Ali, općenito govoreći, ponavljam, učenici samo misle da mnogo znaju.

■   REFORMA NA PAPIRU  ■   

Ni jedan ni drugi nemaju velikih očekivanja od reforme obrazovanja, jer smatraju da je taj projekt krivo osmišljen. Tako Pobi ističe da je pogrješno što se forsira davanje tableta djeci u ruke, jer ili ne će znati kako se njime koristiti ili će im većinu vremena taj uređaj služiti samo za igrice. A to se i pokazalo u školama koje su ušle u taj projekt.

U strukovnome školstvu, dodaje Ruščić, treba napraviti i primijeniti mnogo toga, ali još ništa konkretno nije napravljeno niti profesori u školama znaju što ih očekuje:

– Iskreno, ne znam što bih očekivao. S jedne strane nije dobro da eksperimentiramo s našom djecom, ali nije dobro niti da sve ove silne godine ništa nismo promijenili u školstvu. A problem je i u politici koja stalno počinje ispočetka.

Profesori nisu ni približno plaćeni koliko bi trebali biti, zaključije Ruščić te se pita kako onda motivirati potplaćenog nastavnika da krene u nekakvu reformu, o kojoj se zapravo malo toga konketnoga zna.

Ravnatelj Vukušić pak govori da reforma može uspjeti jedino kad budu sve škole u zemlji imale iste uvjete, bile istovjetno opremljene, nastavnici istovjetno kvalitetno educirani. To danas nije slučaj. Napominje i da se u strukovnome školstvu ne cijeni dovoljno rad nastavnika. A jako je teško dobiti kvalitetnog inženjera struke koji bi pristao raditi u školi, za malu prosvjetarsku plaću i gotovo nikakav društveni status.

– Najveći je problem što svaka reforma na papiru izgleda lijepo, sve to mi izvrsno osmislimo teoretski, ali onda u praksi zapne i propadne – upozorava ravnatelj.

Ono što škola može napraviti sama jest pažljivo pratiti trendove na tržištu rada. Pa su tako, primjerice, ove jeseni umjesto tokara upisali CMC-operatere. Budući da je godišnja potreba jedne tvrtke s kojom surađuju i do 15 mladih stručnjaka toga kadra, učenike koji su upisali ovaj smjer čeka siguran posao.

– Tvrtke koje nas okružuju često dolaze u školu, jer nedostaje dobrih radnika te nude učenicima, od prvog razreda, i stipendije i mogućnost stalnog zapošljavanja, čim završe  obrazovanje, naročito u strojarstvu i elektrotehnici. Nas raduje što su poslodavci prepoznali kvalitetu naših učenika, jer to dokazuje i kvalitetu naših nastavnika. Stoga se za budućnost naše škole ne treba bojati – zaključuje ravnatelj Mate Vukušić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]