Ljepote svih krajeva naše Hrvatske, bez obzira na to u kojem kraju dijete živi. Kroz brojalice, pjesmice, dječje igre upoznajemo dijete kad krene u vrtić, a poslije u osnovnu školu.

Nema veće sreće kad vidite djecu koja prikazuju naučeno…

Učilo se uvijek, a nadam se i ubuduće da su tradicija i običaji nekoga kraja najveće bogatstvo što kraj i domovina imaju!

Učitelj može voljeti i prenijeti svoju ljubav na djecu, ali danas su u nekom „čudnom” vremenu kad si neki dopuštaju reći da je to sve „bezveze”, „seljački”, „starinski”…

Ponos je obući narodnu nošnju, ponos je znati tradicijske pjesme, običaje, ali to djeca nauče i trebala bi naučiti već od malih nogu, zato su uz učitelje roditelji ti koji pomažu da se već u najranijem djetinjstvu za to naprave temelji.

Postoje različite izreke, ali sad sam se ponajprije sjetila one: Tko se svojeg stidi, taj čovjek nije, gdje izumru običaji, izumre i kraj i na kraju i narod.

Ponosim se tradicijom ovoga naroda, jer nitko u svijetu nema toliko bogatstvo tradicije kao naša Slavonija, kao naša Hrvatska! Ono što daje snage i volje za dalje naša su djeca koja to prikazuju. Rasplaču, ganu, razvesele naša djeca sve tko ih gleda, a tko ih i uči…

…………………….

Mirjana KLAJIĆ, učiteljica razredne nastave | OŠ Hugo Badalić, Slavonski Brod