Zanimljivosti
ZANEMARENA I ZABORAVLJENA LEKTIRA I KNJIŽEVNICA > JAGODA TRUHELKA
Hrvatska božićna priča za dušu
objavljeno: 20. prosinca 2018.

Htjela sam govoriti o velikoj hrvatskoj učiteljici i književnici koja je svojim etičkim po(r)ukama na razini Ivane BRLIĆ-MAŽURANIĆ, koja je cijeli život posvetila učenicima i školi.

Ta velika hrvatska književnica bila je Jagoda TRUHELKA. Rođena je u Osijeku 5. veljače 1864., a umrla 17. prosinca 1957. u Zagrebu. Kad kažem da se Jagoda Truhelka posvetila životu škole i učenicima, tad mislim na to kad je ona postala učiteljicom krajem 19. stoljeća. Učiteljice se tada nisu smjele udavati, tako da ona nije imala supruga, ni vlastite djece. Posvetila se svom pozivu učiteljice i svojim pričama.

Vraćam se njezinu životopisu. Potekla je iz obitelji u kojoj je djedov djed bio učitelj. Njezin otac, također učitelj, došao je iz Češke. Znači, u njezinoj su krvi tekli škola, učenici i učenje. Jagodin otac Anton odabrao je Hrvatsku za domovinu. Zahtijevao je od buduće žene, po porijeklu mađarske Njemice, da dobro nauči hrvatski jezik kako bi mogli odgajati djecu u hrvatskom duhu. I tako su ih i odgajali.

Ova velika književnica pisala je knjige i pripovijetke kako za djecu tako i za odrasle. U svojem stvaralačkom radu usmjeravala je naglasak na patriotizmu, obitelji i katoličanstvu. Da biste uočili veličinu njezina rada, poznato je da se Ivanu Brlić-Mažuranić zvalo hrvatskim Andersenom, a Jagodu Truhelku osječkim Šenoom, jer je o Osijeku pisala s toliko ljubavi kao Šenoa o Zagrebu.

Zašto sve ovo pišem?  

Jagoda Truhelka bila je priznata, ali zanemarena u vrijeme komunizma, jer je pisala o građanskoj obitelji koja je bila pobožna, a priče su protkane moralnim, povijesnim i kulturnim ozračjem toga vremena. E, to sam htjela reći! U vrijeme komunizma, smetale su teme poput Božića, Uskrsa, domoljublja i običaja toga kraja i vremena. Njezini su likovi u knjizi Zlatni danci, djevojčica Anica i braća Dragoš i Ćiro, toliko dobro ocrtani da se i današnja djeca mogu prepoznati u njima. Prava djeca. Nestašna, simpatična, vesela, znatiželjna, iskrena i dobra. Preporučila bih dvije posebne pripovijetke iz knjige Zlatni danci. Prva se zove Još jedan Božić, a druga Uskrsna zvona.

Kratka pripovijetka Još jedan Božić govori o skromnoj Aničinoj obitelji, zatim siromašnoj obitelji bivše dadilje i o susjedima, bogatoj i bahatoj obitelji djevojčice Melanke.

Zanemarenost Jagodina stvaralaštva u prošlom sustavu nastavila se i u sadašnjem vremena. Priče su ostale „skrivene”, iako su u sklopu lektire. Zašto? Knjiga ima mnogo stranica, čak 268.

Učenika četvrtoga razreda koji slabije i sporije čita može odbiti tako „debela” knjiga. Ali, riječ je o velikom blagu hrvatske književnosti.

Treba je otkriti i pokazati svima. Meni je oči otvorila dr. sc. Katarina IVON sa Sveučilišta u Zadru. Obradila sam knjigu Zlatni danci sa svojim razredom. Na satu smo analizirali priču o Božiću gdje smo djeca, a i ja sama, ostali zatečeni dubinom i širinom razmišljanja likova, dvoličnosti, bahatosti, ali i iskrene humanosti. Zvonilo je školsko zvono za kraj sata i četvrtaši su trebali izaći na odmor. Ostala sam iznenađena.

Učenici nisu željeli izaći na veliki odmor. Željeli su još!!! Eto, to sam vam htjela poručiti. Moji su učenici bili oduševljeni i željni priče koja ima dubinu i širinu.

Djeca znaju dobro prepoznati kvalitetu i ono što je vrijedno. Oni ostanu bez riječi. Osjetila su da im književnica govori o temeljnim vrijednostima života. Djecu ne možeš prevariti. Ona su iskrena i to znaju prepoznati. Ne možemo hraniti samo njihovo tijelo, dušu im treba napuniti i nahraniti lijepom riječju. To je književnica Jagoda Truhelka znala pretočiti u svoje priče.

Djeci u srce treba unijeti poruke dobra, ljubavi, učenja i krjeposti. Neka se nauče nositi križ, odricati se od onoga što im ne treba. Darivati druge, cijeniti i voljeti ljude, i ne dopustiti bilo kakvu ovisnost. Svaka topla i nježna riječ oca i majke, svaka čvrsta riječ očeva koja traži disciplinu i koja traži reda u kući. Istrenirati u djeci svaku krjepost. Roditelji tad ljube svoju djecu, i to bez liberalizma i popuštanja. Djeca tada rastu slobodna i čista srca uz blagoslov roditelja.

Djecu se poučava da IZ DOBROG SRCA IZLAZI DOBRO. To poručuje velika književnica meni i Vama; djeci, roditeljima i učiteljima.

Evo primjer te tople edukacije majke svojoj kćeri Anici. U svojoj je knjizi Zlatni danci Jagoda Truhelka zapisala, priča Još jedan Božić.

„– Zašto u nas nije tako kao u Melankinoj kući?

Mama se zaprepastila i nije znala što da odgovori.

– Anice, dijete, kako to govoriš? – reče napokon uzdahnuvši teško.

– Zar ti tvoja kuća nije više dobra? Nije li ti meka i čista tvoja posteljica? Je li ti ikad studeno zimi u kući? Jesi li legla gladna spavati? Zar ti ne znaš da je grijeh poželjeti ono što je tuđe? Ne gledaj ti u bogate ljude što imaju, već gledaj u čestite i dobre ljude što rade. Brini se ti da budeš valjana srcem i umom, pa bila ti haljina i stara i pokrpana.

Anica sluša, stidi se, ali opet i zaboravi. Vidi majka, srce joj je nemirno i željno onoga što joj ne može biti. Pa se majčica teško zabrinula i mislila kako bi izliječila jedinicu od gizde i želje za bogatstvom.”

Kako je izliječila nemirno kćerino srce? Odvela ju je u „gladnu ulicu” u nenajavljeni posjet njihovoj bivšoj dadilji. U toj kući bila je bolest, glad i neimaština. Anica i majka pomogle su toj potrebitoj obitelji hranom i ostalim stvarima u predbožićno vrijeme. I Aničino srce bilo je izliječeno.

Drugi dio priče govori o Božiću u Melankinu domu punom gostiju. Dolazi gladan dječak od sedam, osam godina u „nezgodno” vrijeme, sav pomodrio od zime u lakom haljetku i poderanim cipelama. Melankina ga majka protjera bez imalo srca s jednim kolačem, ali i djevojčica Melanka.

„Anica osta jedan čas kao prikovana na svome mjestu. Za riječi Melankinih i njezine majke protrnula joj duša i čisto joj bi kao da su se nje ticale. A kad je ugledala dječakovo lice, onako bolno nasmijano, uplašeno i postiđeno, pa kako se strpljivo i poslušno okrenuo da opet iziđe na zimu i buru u svojoj trošnoj haljinici, bude Anici kao da ju je netko gurnuo da poleti za njim. Tako se ona ni pet ni šest nađe na stubama pa se otisne za dječačićem. U duši njenoj stajala slika bijednog djeteta bez oca i matere koje živi od milosti nemilosnih ljudi, bez ruha i kruha, bez radosti i milovanja, a ono krotko i šuteći podnosi svu krutost nesmiljena života. A tamo u sobi raskošnoj i toploj oko onoga razmaženoga sina bogata oca sve se natjecalo koje će mu više ugađati i mazenjem ga kvariti. Bilo joj pri srcu kao da je i ona nešto kriva sirotanu zato što ona ima dobre roditelje, što ima sve za život potrebito, i radost i ljubav, pa još i povrh toga zar vazda još nešto traži?”

Ova kratka pripovijetka ne govori samo o prošlom nekom životu, već i o sadašnjem, ali i budućem.

Važna je poput Andersenove priče Djevojčica sa žigicama ili priče Nade Iveljić Božićna bajka. Treba pomoći potrebitim ljudima ne samo na Božić, već uvijek. Tu poruku treba uputiti i mladim i odraslim ljudima kako ne bismo odgojili hedoniste, ljude bez razmišljanja i stava, bez pripadnosti, ljude s kamenim srcem. KAMENO JE SRCE ZAGLEDANO U SEBE. PUNO JE OPRAVDANJA ZA SEBE. I PRAZNO ZA DRUGE.

…………….

Željka DIKLAN, učiteljica mentorica | OŠ Zadarski otoci – Zadar