„Dušo, koncentriraj se na zadatak da možemo na ručak s prijateljima.”

Dok se moja drugašica trudila zatvoriti crtu kruga malog slova „d” u svojoj vježbenici, njezine su se žalbe nastavljale i mijenjale ton:

• Mama, moram li to baš sada završiti?

• Treba mi gumica.

• Ja ne mogu napisati ova slova. Učiteljica kaže da krug mora biti savršen. Ne voli kada prijeđem crtu na malom „a”.

• Nikad ne dobijem plus. Sram me je kad me druga djeca pitaju koju sam ocjenu dobila. Oni svi dobiju „petice s plusovima i plusove”. Ja ne mogu oblikovati krug onako kako ona želi.

• Nisam više pametna!

Gledam u frustrirane oči pune suza. Prisilim se da šutim i slušam, a želim vrisnuti:

• Koga briga za savršen rukopis?

• Ne zna li ona da danas svi tipkaju, a računalo svaki put oblikuje savršene krugove?

• Učitelji nikad nisu imali problema s čitanjem tvog rukopisa!

• Što nije u redu s tom sitničavom učiteljicom koja gleda svaki potez olovke?

• Ima li nešto pametnije za poučavati?

Ali moj je razum nadglasao moje srce. Znam da su to krivi odgovori. Znam da tu ima nešto više.

Čekam.

Evo, stiže:

• Mama, ona mene jednostavno ne voli. Pobijedila sam na natjecanju u čitanju dvaput zaredom, a ona, umjesto da me pohvali, kaže da moram biti „cjelovitija”.

• Kad traži dobrovoljce da podijele olovke ili papire, dignem ruku, pa mi kaže da sam već blagajnik i da ne bi trebala tražiti više.

• Kad ispunim sve zadane zadatke u kratkom vremenu, ona kaže da trebam imati više postavljene ciljeve.

• Bez obzira na to koliko dobro napišem „a” ili „s”, nikad ne dobijem dobru ocjenu iz rukopisa.

Za nju jednostavno ništa nije dovoljno dobro.

Suze moje kćeri počele su teći. Kao da se suzdržavala svih prvih dvanaest tjedana škole. U vrtiću i školi moja je kći bila sretnica koja je imala brižne odgojitelje i učitelje pune pohvala. Kod kuće ima obitelj koja ju obožava i velikodušno priznaje svaki njezin uspjeh. Ove godine, prvi put, ima iskustvo s nekime koga nije lako zadovoljiti. I to ju uništava.

Uništava i mene kad vidim da je njezino samopouzdanje poljuljano. Želim priskočiti u pomoć, riješiti problem, ublažiti stres. Želim joj reći da se ne brine oko nečega tako staromodnog kao što je rukopis. Brojim dane do roditeljskog sastanka kada ću ljubazno zamoliti učiteljicu, ako joj nije teško, da katkad izusti pohvalu: „Vrlo lijepo” ili nešto slično kada moja kći idući put pobijedi na natjecanju ili ispravno oblikuje slova. Imam instinkt „mame medvjedice” koja želi prokrčiti put za svoju kćer i natjerati odrasle da joj daju pozitivne ocjene (samo kad je zasluženo, naravno, želim biti razumna) i pomažu joj da se osjeća cijenjeno.

Dišem duboko dok grlim svoju uplakanu kćer. Bolno je gledati kako se u njezinim očima otapa mit da su svi odrasli dobri.

Drugi dio mene, onaj manje emotivni, vjeruje da ovo iskustvo učenika zahtjevnog učitelja kojem nije lako udovoljiti može čak biti vrlo vrijedno. Koliko god ona žudjela za pohvalom, svijet je prepun učitelja, kolega, šefova, partnera, muževa i prijatelja koji su slabi na pohvalama, a jaki na kritici.

Razvoj samopouzdanja koje je neovisno o bilo čijoj potvrdi može biti jedna od životnih lekcija i prilika za rast koje će pripremiti moju kći za buduće situacije u školi, na poslu i u odnosima.

Zato smo se vratile na taj zadatak na kojem inzistira naša učiteljica. Rukopis je jedna od stvari koje će moja mlada učenica morati svladati prema standardu koji zahtijeva učiteljica. A još je važniji, viši zadatak za mene kao majku pomoći svojoj kćeri da razumije da je to život i da neće uvijek moći svima udovoljiti. Morat će naučiti pronaći zadovoljstvo u vlastitom saznanju dobro obavljenog posla. Ako nauči da je najvažnije mišljenje njezino vlastito, to će biti najvažnija lekcija kojoj će ju učiteljica poučiti ove godine.

………………

NAPOMENA

• Psychology Today – američki časopis posvećen svačijoj omiljenoj temi – nama samima.

• Izvor: psychologytoday.com

• Photo by Arwan Sutanto on Unsplash