Šetao sam njihovim hodnicima i sjedio u njihovim učionicama.

Volim misliti da dobro poznajem njih i svijet u kojem žive.

Mame i tate, ovdje sam da vam kažem da im treba oduzeti pravo na privatnost – odmah!

Zamislite da vi [i tinejdžeri koji ovo čitaju] čujete to i pomislite: „Stvarno je ružno reći tako nešto!”

No, ne smeta mi da me nazovete diktatorom ako to znači da sam u pravu.

Nekad su tinejdžeri mogli imati pravo na privatnost i pod time mislim da su imali prostoriju u kojoj su mogli pobjeći od svijeta, u kojoj su mogli zatvoriti vrata, pustiti neku glazbu, otvoriti bilježnicu i zapisivati stvari koje su se događale u njihovim glavama.

Ali to je vrijeme i mjesto davno nestalo.

Sad, kad tinejdžeri ušetaju u tu prostoriju i zatvore vrata, oni više nisu sami [zapravo, mnogi od njih nisu ni sposobni za samostalan život].

Sad, kad ušetaju u svoju sobu oni ne bježe od svijeta, oni ulaze u njega, i to u najopasnije, zastrašujuće i prijeteće dijelove svijeta. Oni pozivaju taj svijet u svoj sveti, osobni prostor.

Zahvaljujući svojim mobitelima, tinejdžeri u nekoliko sekundi mogu pristupiti ljudima i mjestima o kakvima su naši roditelji mogli imati samo noćne more.

Oni mogu otkriti svoje najintimnije tajne potpunim strancima.

Oni mogu nabaviti drogu i oružje te pronaći pornografiju i gotove školske radove.

Oni mogu druge poticati na samoubojstvo.

Oni mogu biti nasilnici ili žrtve nasilja.

Oni se mogu kockati služeći se vašim kreditnim karticama.

Oni mogu kupovati i prodavati sve što možete zamisliti.

Oni mogu s drugima dijeliti fotografije svojih tijela.

Oni mogu vidjeti najnasilnije fotografije na svijetu.

A sve je to zaštićeno šifrom.

Naime, svijet se promijenio, a promijenila su se i pravila.

Tehnologija jednostavno prebrzo napreduje da bismo je olako mogli prepustiti učenicima.

Oni se ne mogu nositi s time.

Vi morate biti u tim opasnim vodama s njima, kao da su mala djeca u burnom oceanu u kojem plivaju morski psi.

„Ali ja imam povjerenja u svoju djecu”, kažete vi.

Međutim, nije u tome problem.

Za roditelje se nikad ne radi o tome da ne vjeruju svojoj djeci – problem je mnogo širi.

Barem je tako bilo s mojim roditeljima.

Dok sam bio tinejdžer, moji su roditelji poznavali moje prijatelje, znali su gdje žive, tko su njihovi roditelji i koja su njihova uvjerenja. Oni su znali kamo odlazimo, kako ćemo tamo doći i kad ćemo se vratiti. [Dakako, bilo je tu privatnosti, ali to je bila informirana privatnost].

Na društvenim mrežama vaša djeca vjerojatno imaju nekoliko stotina „prijatelja” koje zapravo uopće ne poznaju, a koji imaju pristup vašoj djeci. Želite li im zaista dati toliko privatnog vremena s toliko mnogo stranaca?

MAJKE I OČEVI, JEDNOSTAVNO REČENO: ako ste roditelj djeteta mlađeg od 13 godina ili tinejdžera i nemate pristup svakoj poruci, svakom uređaju, svakoj šifri i svakoj stranici koju vaša djeca posjećuju, vi ih zapravo zanemarujete. Time zapravo i sami sudjelujete u svemu što oni rade, vide i dožive.

U redu, možda ono što tinejdžeri ne bi trebali imati ili s čime se ne mogu nositi nije privatnost već tehnološka privatnost.

Trebaju li i zaslužuju li tinejdžeri mjesto za sebe?

Apsolutno.

Dopustite im da pobjegnu od svijeta. Dopustite im da se zatvore u svoje sobe, da pojačaju glazbu, zgrabe bilježnicu i zapišu svoje misli.

Ali ako „bilježnica” nema papire nego baterije – nabavite šifru.

…………………

NAPOMENA

•  SAD: Autor teksta John PAVLOVITZ američki je katolički pastor i autor, poznat po svojim društveno-političkim tekstovima iz liberalno-kršćanske perspektive.

• Izvor: todaysmama.com