Ena: „Bog mama!… Ne brini se… Javim se…”

[Ravnodušno, ali istodobno tužno izgovara dok je prekida majčin odlazak automobilom.]

„Uvijek ista priča. Mama mi spakira stvari, doveze na stanicu i žuri se dalje, a tu moram provesti čitavu vječnost da bih dočekala autobus za Frankfurt. Tamo će me kao obično dočekati tata, odvesti do stana i otići na posao.”

[Sjeda na kovčeg i dalje drži otvoren kišobran.]

„Naravno, ne pitaju me što ja želim. Pa kad se sa mnom već dobacuju kao s ping-pong lopticom, makar da malo vremena provedu sa mnom ili da se barem prave da radimo nešto zajedno. Oni su svojim problemima stali na kraj, a ja… [Stanka.] Ja sam ostala između njih. I baš danas moram k tati, a u subotu je tulum kod Marka. [Ljutito] Mene nitko ništa ne pita.”

 

„Ah, kiša. [Ustane.] Možda mi ispere misli. [Napravi korak ulijevo.] Možda me vrati kući. [Napravi korak udesno.]

A možda se nešto dogodi kod kuće pa mama dođe po mene.” [Čeznutljivo]

[Zaigrana u svojim mislima odluta od stvarnosti i zapjeva pjesmu I’m singing in the rain.]

 

[Nastavlja tužno vraćajući se u stvarnost.]

„Ah, puste želje. [Kiša prestaje i zatvara kišobran.]

Da barem nije sve tako završilo, da su barem ostali zajedno. Sad bih trpjela i njihove svađe i leteće tanjure samo da budem sa svojim društvom. Ovako čekam glupi autobus i mislim da me nikad neće vratiti u Vinkovce.

Zašto odrasli misle da su najpametniji? [Pita publiku.] Zašto misle da znaju riješiti probleme koje uvijek sami stvore?”

[Recitira pjesmu o roditeljima]

„Imam dvije adrese,

Mama je u jednom,

a tata u drugom stanu.

…

Iz mjeseca u mjesec

lutam i selim

od jednog do drugog stana.

„Ostani sa mnom!” grli me mama.

„Kod mene će ti biti bolje!”

uporan je tata.

Najviše bih voljela

da sam na istoj adresi,

da mi se,

kad se iz škole vraćam,

još s vrata

smiješe

i mama i tata.”

[Ulazi u autobus.]

„Dobar dan.” „Izvolite, karta u jednom smjeru.” [Očajno]

[Ulazi u autobus, vuče kovčeg. Okrene ga kao da je sjedalo prema vozaču i sjedne. Čeznutljivo gleda kroz prozor i recitira. ]

 „Najjednostavnije bi bilo

kad bi ljubav

u kutiju mogla stati.

Otvorim je kad sam sama

i žalosna.

I s njom se družim.

Nikome ne bi bilo sumnjivo

što običnu kutiju

držim u prednjem džepu

odmah do srca.

Nitko, naravno, ne bi znao

za tu kutiju

što bih sve dala.”

[Samo mahne publici]

……………..

Monolog je napisala Ivana ŠEGO, učiteljica mentorica hrvatskoga jezika, OŠ Ivana MAŽURANIĆA,  Vinkovci.

Pjesme su preuzete iz zbirke pjesama „Kad bi ljubav mogla u kutiju stati” autora Adama RAJZLA.

• Photo by Annie SPRATT on Unsplash