Doduše, nikad dovoljno glasno, ali zato im to s lakoćom napišem… Patrijarhalni odgoj ostavio je na meni traga i hvala mu na tome. Uzela sam od njega samo što mi odgovara. Ono očevo „ti muči, ti se ne ističi” izblijedjelo je polako čim sam osjetila da imam što reći. Ulaskom u učionicu našla sam se na svom području.

U maloj, područnoj školi sa 17 učenika u kombiniranom odjeljenju, pokraj peći koja je više dimila nego grijala, bez ikakve knjižnične građe, s telefonom koji se iskopčavao za vrijeme svake kiše, a kamoli grmljavine, bila sam prepuštena sebi i svojim učenicima. Kolegica je radila u suprotnoj smjeni pa smo se viđale samo na sjednicama u matičnoj školi.
Svakako, brzo smo krenuli. Mojom inicijativom [fizički] manju prostoriju u kojoj se držao ugljen prenamijenili smo u još jednu učionicu i otad je naša mala škola s 32 učenika i dvije učiteljice, u jutarnjoj smjeni, veselije radila.
Prvi dani rada s djecom odmah su iznjedrili ono za što nisam ni znala da u meni postoji. Pisanje lijepih sastavaka i piskaranje o neuzvraćenoj ljubavi i „bezdanu života” u pubertetskim danima nisam pripisivala talentu.

U nedostatku izvora, iz potrebe, počela sam pisati za djecu: kratke priče, pjesme i igrokaze. U stvaranju se raste pa sam i ja rasla s mojim prvašićima koji bi brzo stasali u četvrtaše i napuštali me. I rukopis je rastao…

S vremenom, počela sam surađivati s dječjim časopisima, što me ohrabrilo, i odlučila sam potražiti stručno mišljenje. Rukopis sam upakirala u veliku omotnicu i poslala uvaženom književniku i kazališnom kritičaru, profesoru Anatoliju KUDRJAVCEVU [pretipkano na staroj pisaćoj mašini i poslano poštom, naravno].
– Draga Niveska, Vama su mojom recenzijom širom otvorena vrata dječje književnosti. Veseli me što još ima ovako lijepih stvari. Inače, da nije bilo dobro, ne bih stavio svoj potpis – rekao mi je profesor pri susretu.
Krila su mi narasla. Otada je prošlo 20 godina. Osim zadovoljstva [dvije zbirke dječje poezije i dvije slikovnice], radovi uvršteni u pet čitanki za niže razrede, od pisanja nikad nisam imala koristi. Uvijek su to bili neki drugi, neki „bliže oltaru”. Ali, neka… ni po kakvim mojim načelima, osim po onome „potrebe za život” novac mi nije inspiracija.
ŽELJA ZA UČENJEM: redovito pohađanje seminara, predstavljanja dobre prakse i članci u Kvalitetnoj školi, doškolovanje 2008., polaganje ECDL-ova tečaja [od predložena tri, položila svih mogućih sedam], pohađanje tečaja Pisanje i čitanje za kritičko mišljenje [o svom trošku], realiziranje dječjih predstava na razini grada Trilja u slobodno vrijeme, šivanje kostima, stvaranje scenografije, osmišljavanje glazbe prema svakoj ulozi, nastupanje s učenicima na različitim skupovima i pred različitim profilima ljudi odjevenih u ozbiljna, svečana odijela [koji bi se oduševljavali prvašićima iz Ruđera znanstvenika] utabali su moj put kojim idem, hvala Bogu, već 34 godine. Od mogućih sedam bodova za napredovanje u zvanje mentora, skupilo ih se 47 [a što bi još bilo da sam ih s namjerom skupljala]…
I tako, dođoh nakon svega do Škole za život, do reforme koja od mene nešto traži. Surfajući po „Loomenu”, u želji za učenjem nečega novog, žao mi je, ali još nisam osjetila poziv.

Sve ovo što sam dosad živjela zvalo me, vuklo i oplemenjivalo.

Odradit ću i to kako treba [možda i bolje], ali pozovite me, povucite i motivirajte, inače… o svom poslu!

…………

Niveska JURAGA-KOVAČEV, OŠ Trilj, Trilj

….

Kao dijete sanjala je da će biti učiteljica i taj joj se san i ostvario. Svoju prvu zbirku pjesama za djecu „Čarobno zrcalo” objavila je 2001. , drugu „Gdje šljive rastu” 2007., slikovnicu „Nepopravljiva šteta” 2011. i slikovnicu „Legenda o Gaju Laberiju” 2017. godine. Objavljuje u dječjim časopisima, a uradci su joj obvezatno štivo u čitankama za niže razrede. Smatra da s djecom mogu raditi samo oni koji su i sami u duši djeca.