Školstvo u medijima
PROF. DR. SC. ZDESLAV HREPIĆ, HRVATSKI FIZIČAR S AMERIČKOG SVEUČILIŠTA COLUMBUS
Učitelji su nositelji reforme, a ne politika
objavljeno: 29. siječnja 2019.

… u američkoj saveznoj državi Georgiji. Tijekom nedavnog predavanja u Zagrebu istaknuo je da je za kvalitetno obrazovanje presudna metodologija te upozorio da treba paziti da uporaba tableta ne šteti djeci. Ipak, smatra da je hrvatsko obrazovanje kvalitetnije i bolje nego što je to slučaj u mnogim zemljama te da nam ne trebaju drastične reforme:

– Podatci pokazuju da su rezultati koje postižu hrvatski učenici na međunarodnim testiranjima jako dobri, ako ne i odlični – kad se usporede sa zemljama koje imaju slična ulaganja po učeniku i sličnu razinu BDP-a po stanovniku. A često su po rezultatima testiranja poput PISA-e na istoj razini ili čak bolji i od nekih zemalja koje imaju i puno veća ulaganja u školstvo i neusporedivo veći BDP. Može se postaviti pitanje kakve bi rezultate postizale zemlje koje ulažu dva, tri i više puta nego Hrvatska u obrazovanje po učeniku kad bi srezale svoj proračun na samo dio onoga što financiraju.

Zašto ste otišli iz rodnog Splita i zašto baš u Ameriku? Jeste li u Americi napredovali lakše i brže nego biste da ste ostali u Hrvatskoj?

– Kao dodiplomca, iznimno me zanimalo područje poučavanja fizike i uvidio sam da Njemačka i Amerika imaju najbolje poslijediplomske programe u tome području. Budući da nisam znao njemački, jednostavan je izbor bio Amerika. Ukratko rečeno, da, napredovao sam tamo i lakše i brže nego što bih u Hrvatskoj. U Americi je mnogo toga praktičnije, a sam studij mnogo je usmjereniji cilju.

Koliko se naše obrazovanje promijenilo otkad ste vi u njemu radili kao mladi učitelj u Splitu?

– Čini mi se da je status učitelja degradiran u ovih 18 godina otkako sam otišao. Politika se previše miješa u obrazovni sustav. Učitelj nemaju autonomiju kakvu su još tada imali. Veći su i pritisci zbog ocjena radi kojih se nekada rad savjesnih učiteloja omalovažavao, ili ih se čak i napada, što prije nije bilo zamislivo. To sigurno ne pridonosi kvaliteti školstva, ali ni interesu mladih ljudi da biraju učiteljska zvanja kao svoju karijeru i poziv.

Koliko ste upoznati s aktualnom reformom obrazovanja u Hrvatskoj?

– Nisam upoznat dubinski, ali primjećujem da nije jasno što točno želimo promijeniti i radi čega. Na koji način mislimo da će te novosti promijeniti sustav nabolje, na koji ćemo način to eksperimentalno provesti, prije nego što damo frontalno u sve škole. Na takva pitanja jednostavno nema odgovora, a ne oslanjamo se na odgovarajući način ni na iskustva drugih koji su slične promjene pokušavali provesti.

Treba li hrvatskom obrazovanom sustavu po vašem mišljenju drastična promjena?

– Nisam pobornik nikakvih drastičnih promjena. Postoji izreka da stare običaje treba ispratiti do vrata, a ne ih baciti kroz prozor. Obrazovnom su sustavu drastične, nagle i nedovoljno pripremljene promjene najmanje potrebne. Pritom se trenutačna reforma hrvatskog školstva na mnogo razina provodi i drastično i prebrzo. Jedino u čemu bi trebalo napraviti brzu promjenu jest status učitelja, društveni i materijalni, te osigurati pozitivan izbor za najbolje kadrove u školstvu.

Obrazovnom su sustavu drastične, nagle i nedovoljno pripremljene promjene najmanje potrebne. Pritom se trenutačna reforma hrvatskog školstva na mnogo razina provodi i drastično i prebrzo. Jedino u čemu nam treba brza promjena jest status učitelja, društveni i materijalni

………. o O o  ………. 

Kako motivirati učitelje da budu nositelji reforme uz nedovoljne plaće i u ozračju nepoštivanja odgojno-obrazovnih djelatnika?

– Vraćamo se na status učitelja, koji treba nužno promijeniti nabolje. Potrebno je više i bolje ulagati u učitelje, osigurati dovoljno novca za školstvo u cjelini i tek tad se može provoditi kvalitetna reforma. Učitelji su nositelji reforme, a ne politika. Unatoč svemu, među učiteljima ima mnogo fantastičnih pojedinaca, koji se zaista daju toj djeci, daju sve od sebe, rade savjesno i odgovorno. Naravno, neki od njih polako i posustaju, odustaju od tog poziva. Ne zato što ne vole više poučavanje i rad s djecom, nego zato što gube nadu da će biti bolje, da će nešto ipak promijeniti.

Slažete li se s primjedbama da se u sustav prosvjete uvukla velika nesigurnost?

– Situacija stalne nestabilnosti školskog sustava već se godinama stvara upravo s razine ministarstava kroz politički motivirane reforme, ograničavanja prava učitelja, centralizaciju sustava itd., dok se kritični i na struci utemeljeni glasovi utišavaju, a teme prebacuju na sporedni kolosijek. U tom smislu primjećujem sličnosti između američke i hrvatske politike. Najsvježiji je spin u tom smislu slučaj zaposlenika ministarstva koji ima krivotvorenu diplomu. Od tog slučaja, koji je ponajprije problem ministarstva odnosno njihove politike zapošljavanja, stvorila se afera provjere desetaka tisuća diploma svima u sustavu obrazovanja. Po načelu da su svi krivi dok se ne pokažu ispravnima. Time se umjetno i prenapuhano stvara ozračje nepovjerenja i javnosti prema školstvu i među osobljem. Taj se slučaj prije svega koristi da bi se medijska pozornost odvratila od reforme koja je za Hrvatsku i njezinu budućnost neusporedivo važnija, a postavljena je na labavim, ako ne i krivim nogama. A slučajno ili namjerno, tom se aferom usput šalje i poruka da se ne smije igrati s kritikama i primjedbama, jer se bilo kome u bilo kojem trenutku može nešto iskopati. Uostalom, ta diploma nije jučer krivotvorena, niti je djelatnica jučer zaposlena..

Kako učenike poučavati za znanje odnosno primjenu znanja, a ne za testove?

– Čini mi se da moramo početi razlikovati činjenice od podataka. Učenici dolaze s različitim predznanjem i stavovima, koji mogu i ne moraju pozitivno utjecati na ono što se želi naučiti. Zato valja razvijati sposobnosti učenika da prate svoje razmišljanje. U nas postoji nekoliko problema. Činjenice se uče bez da se povezuju u kognitivni sustav i ne poučava se učenike kako da pristupe pojedinim vrstama činjenica u pojedinim situacijama. Nadalje, ne razlikujemo činjenice u smislu korisnih informacija od činjenica u smislu podataka. Konkretno, djeca u povijesti uče imena rimskih careva i nizove godina kad su vladali, ali ih se ne uči dovoljno o uzročno-posljedičnih segmentima tog razdoblja. Ništa se ne bi promijenilo da se neki car zvao drukčije, zar ne? Matematičari i fizičari ne moraju sve formule znati napamet da bi bili uspješni. Bitno je da razumiju odnose, jer se iz njih stvaraju modeli. Takvi su odnosi činjenice nužne za razumijevanje onoga što želite shvatiti i opisati. I naravno, usporedo s tim, trebaju znati razmišljati i zaključivati. Na taj način moramo početi pristupati poučavanju, i onda djeca ne će učiti samo za ocjene i ispite, nego u isto vrijeme i za svakodnevnicu i bolji život.

Treba li izbaciti testove i mjeriti postignute obrazovne ishode na neki drugi način?

– Formativni testovi služe mjerenju kvalitete učenje sa svrhom da se ono unaprijedi još u vrijeme procesa učenja. Oni su poput kušanja juhe dok još nije gotova i iznesena pred gosta u restoranu. Takvim se testiranjem može intervenirati na vrijeme i krajnji rezultat promijeniti. Druga je vrsta testiranja sumativno testiranje i ono pokazuje što smo postigli kad je već sve gotovo. To je situacija u kojoj gost kuša juhu i ako je preslana kasno je za preinake.

Mi smo mala zemlja i nemamo ni luksuz ni moralno pravo ne učiniti sve što je moguće da na vrijeme uočimo moguće propuste ili manjkavosti u obrazovanju učenika da bi postigli najbolje što mogu. A za to je ključno prebaciti težište i fokus testiranja sa sumativnih na formativne ispite, pogotovo onih na državnoj razini.

Kad biste bili na čelu hrvatske obrazovne reforme odnosno na čelu resornog ministarstva, što bi vam bio prvi, ključni korak odnosno promjena?

– Prvi bi korak bio napraviti opsežnu snimku stanja. Za to su potrebni formativni testovi koje sam opisao i kojima je cilj mjerenje zbog unaprjeđenja učenja, a ne odluka o prolazu ili neprolazu, na kraju priče, kad je proces već završen. I potrebni su testovi koji ne obuhvaćaju samo znanja nego i vještine. A dok ne postoji takva sveobuhvatna snimka najbolje što se može napraviti jest – zaustaviti se. Stati na loptu, ili još bolje – povući ručnu. Jer u ovakvoj situaciji, što god da se dogodi može se tumačiti kako god tko hoće. Ciljevi, načini njihova mjerenja kao i zadovoljavajući pomaci moraju biti unaprijed zadani. Da ih se može pratiti i revidirati. Sve je drugo politikantska lakrdija preko leđa učenika i bolje je jednostavno ostaviti škole na miru. Istraživanje pokazuju da najgori učinak na škole imaju odluke koje se donose s razine državnog obrazovnog autoriteta, a najbolje kad se donose s razine ravnatelja i nastavnika.

Struka upozorava da pretjerana digitalizacija školstva nije dobra, ali naše obrazovne vlasti kao da ne slušaju struku. Što mislite, zašto? I kakve posljedice to može imati?

Ja sam jedan od onih koji su u isto vrijeme zaljubljenici u tablete, ali i koji jasno upozoravaju na njihove moguće opasnosti i posljedice, u smislu da se lako može dogoditi da djeca mnogo manje nauče s tabletima nego bez njih. Takav stav utemeljujem na vlastitom iskustvu i ispitivanjima, ali i na rezultatima istraživanja kojima su uspoređivani rezultati PISA istraživanja u raznim zemljama u odnosu na korištenje novih informatičkih tehnologija odnosno računala i tableta. U vlastitim sam istraživanjima primijetio da se može dogoditi da nastava s tabletima bude dinamičnija, da imam bolji pregled nad time što se radi u pojedinim grupama studenata za vrijeme nastave, i da učenici entuzijastično prihvaćaju rad na tabletima. Međutim, u mnogim su slučajevima ti isti učenici manje učili nego ranije, kad nismo radili na tabletima. Nadalje, tableti uvijek moraju biti korišteni u kombinaciji s kvalitetnim interaktivnim softverom, jer su bez toga možda malo više od pukog sredstva za igru i lako ometaju proces učenja. Uz to, nadam se da se promovirana digitalizacija ne će iskoristiti za jednostavno preseljenje sadržaja iz papirnatog u digitalni medij, uzevši u obzir fiksnu masu tableta i ograničenja mase udžbenika, što je opet priča za sebe.

T. V. Reed u svojoj je knjizi Digitized lives postavio pitanje: „Postaju li naša djeca gluplja, a telefoni pametniji?” Kako to komentirate?

– Riječ je o razmišljanju koje se opaža na svjetskoj razini, jer su tableti i mobiteli osmišljeni i promicani prije svega kao sredstvo za konzumaciju sadržaja, a ne za stvaranje sadržaja. To rezultira smanjenjem koncentracije, pretvaranjem djeteta u konzumenta medija umjesto kritičkog promišljatelja i stvaratelja sadržaja. To su stvarne opasnosti. Da se to ne bi dogodilo, morate imati učitelje koji su pripremljeni za rad s tim tabletima i novom tehnologijom. Da znaju odrediti kada, koliko, čega. Globalna istraživanja pokazuju da pretjerana upotreba računala u nastavi ima štetne posljedice, ne samo u procesu učenja, nego i u socijalnim vještinama djece i mladih. Radi niza takvih razloga, Američka pedijatrijska akademija i Kanadsko udruženje za pedijatriju preporučuju da se djeca od tri do pet godina tehnologiji izlažu najviše jedan sat na dan, a od šest do 18 godina do dva sata na dan.


Najveći je problem što se tableti daju maloj djeci, prvašićima

Postoje kritike da se tabletizacija školstva u Hrvatskoj forsira kako bi određeni lobiji imali financijske koristi. Što mislite o tome?

– Uvijek postoji mogućnost manipulacije i malverzacije. Ali nabava tableta nije drukčija od bilo koje druge javne nabave. U tom se smislu kupnja tableta ne razlikuje od kupnje kreda ili aviona. Zato bih se u ovom dijelu rasprave o tabletima zadržao na metodološkim problemima uvođenja tih uređaja u nastavu. Najveći je problem što se tableti daju maloj djeci, prvašićima.

Meni bi logično bilo da se u ovoj eksperimentalnoj fazi krene od maturanata, četvrtih razreda srednjih škola. Pa ako se dokažu negativni utjecaji, ne će biti drastičnih posljedica, jer se radi o završnim razredima srednjih škola, mladim ljudima s izgrađenim stavovima i obrascima učenja te ćemo moći naučiti iz iskustva, popraviti grješke i krenuti dalje.

Kad počnete s prvašićima, uopće im ne dajete mogućnost da razviju grafomotoriku niti da slijede normalne razvojne korake u toj dobi, koji nisu samo nužni za čitljivi rukopis, nego i za razvoj čitavoga neuromotornog sustava koji je s tim procesom povezan.  

………. o O o  ………. 

Koliko koristi, a koliko štete nove digitalne tehnologije donose učenicima?

– Saznao sam da se razvija softver za prepoznavanje teksta koji će na tabletima prepoznati, kako mi je rečeno, i škrabotine prvašića i pretvoriti ih u savršeno napisani tekst. Mislim da je odgovor u smislu raspodjele znanja i, najosnovnijih, vještina između djece i tehnologije time jasan. Pritom želim reći da i sam koristim takve programe. No, jedna je stvar koristiti ih kao mogućnost, a druga kao nužnost. Program nadalje ispisuje tekst po famoznom novom slovopisu, koji je preko noći, administrativnom odlukom na čudan način hrvatsku naciju pretvorio u narod s jednim pismenim čovjekom, koji je uz to tu svoju pismenost i patentirao. Kad bi se u takvim lobističkim igrama s rezultatima barem eksperimentiralo tako da ih se najprije proba testirati na završnim razredima srednje škole, gdje je mogućnost štete koja se pokaže minimalizirana, još bi se tomu moglo dati žuto svjetlo. Ali uz ideju i namjeru da se time krene od prvašića, da ne kažem na prvašiće, ako mene pitate, semafor je crven.

Jesmo li postali ovisni o digitalnim uređajima i internetu? Imamo li snage kao društvo povući ručnu kočnicu?

– Iskreno se nadam da imamo snage za tu ručnu kočnicu. Iako moram priznati da tu bitku gubim čak i kod kuće. Mislim da nažalost mnogo roditelja u današnje vrijeme gubi tu bitku. Mnogo računalnih igara i internetskih sadržaja stvara ovisnost, djeca se ozbiljno takoreći zakače na njih i teško je roditeljima dobiti tu bitku kad se igra na tako prljav način. Zadatak je odgovornih učitelja koji se tehnologijom koriste za obrazovanje na odgovarajućim razinama i načinima promijeniti taj trend, iskoristiti zakonitosti psihologije da se učenike zakači na kritičko razmišljanje, na stvaranje sadržaja, na upotrebu novih tehnologija na koristan način. Još uvijek taj pravac nije ni blizu tako uspješan kao ovaj drugi kojeg vodi profit.

Kad i kako onda uvoditi nove tehnologije u nastavu?

– Definitivno ne prerano. Prvašićima treba dati priliku da razviju svoj um, ruke i srce. Onda će lako naučiti kako upotrebljavati tehnologiju na pravi način.  

Mnogo se bavite razumijevanjem zvuka. Nekad su djeca i mladi imali potrebu dodirnuti, opipati, pomirisati, čuti i vidjeti. Ispada da je danas dovoljno pogledati u ekran. Koliko je to pogrješno?

– Već je davno zabilježen slučaj u Njemačkoj gdje su djeca crtala ljubičaste krave, jer su te životinje vidjele najčešće na omotnici čokolade. A to je bilo mnogo prije digitalne ere. To je spoj pogrješnog i žalosnog. Dakle, ništa ne može zamijeniti boravak u prirodi, doživljaj prirode. Tehnika bi mogla omogućiti djeci da putem videozapisa vide životinje koje žive na udaljenijim krajevima planeta, u njihovim prirodnim staništima, ali opet… Nije isto slušati cvrkut ptice na Youtubeu ili u šumi. To su neusporedivi doživljaji. Ja sam nekad kod djeda u šumi na Braču slušao zvuk hoda mrava po suhome lišću. Danas se malo koje, ako ijedno dijete prepušta prirodi i uživa na takav način.

Uključeni ste i u zaštitu okoliša. Jesmo li svjesni koliko napredak, koji hvalimo i uzimamo kao nešto općeprihvaćeno, negativno utječe na okoliš koji uzimamo zdravo za gotovo?

– Problem zaštite okoliša prouzročen je korupcijom u gospodarstvu i politici. Politika donosi zakone i propise, koji onda izravno ili neizravno omogućuju veće razine dopuštenog zagađivanja. Ili odlaganje otpada nad izvorištima rijeka poput onog koji se, na žalost, još uvijek pokušava progurati u Lećevici nad Jadrom i rijekama srednje Dalmacije. Da bi mogli više zagađivati, trebaju vam drukčiji zakoni, a to donose političari.

Najavili ste povratak u Hrvatsku. Kad i zašto? Što vas vuče natrag? Što možete imati ovdje, a nemate u Americi? I jeste li već odabrali gdje se vraćate – u Split ili?

– Moja je prvotna namjera bila vratiti se odmah nakon završetka poslijediplomskog studija. Stvari nisu išle glatko kako sam očekivao, prije svega s mogućnošću zapošljavanja u institucijama visokog obrazovanja. Stvari su se u tom smislu polako mijenjale nabolje. No, zakomplicirale su se istodobno na druge načine, jer djeca rastu, karijera napreduje i život se uhodava na drugom kolosijeku. Najveća se prekretnica u tom smislu dogodila kad mi je majka neočekivano preminula. Takvi događaji nagnaju čovjeka da se na sasvim novoj razini zamisli, ne samo nad time što dobiva drugdje nego i nad onim što gubi, jer nije u svojoj zemlji. Jer vrijeme se ne vraća. Inače, kao i svih ovih godina, nedostaje mi more, domaća hrana, prijatelji s kojima se razumijem i bez mnogo riječi, nedostaje mi zapjevati s društvom. Nedostaju mi i splitska štucigavanja odnosno podbadanja. Ono što mi s druge strane uopće ne nedostaje jest naša birokracija i politika, koje su u mnogim aspektima bolno i neshvatljivo štetne za Hrvatsku i njezine ljude. Sve u svemu, na vagu života treba staviti baš sve što on donosi. Uzevši sve u obzir, cilj je Split. A iz njega ću nastaviti povezivati Hrvatsku s Amerikom, jer i ona mi je, moram to reći, mnogo dala i na tome ću uvijek biti zahvalan.[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Branko NAĐ ]