Da razjasnim na početku, izrazom „pravnik” koristim se uvjetno i nema nikakve veze s pravnim obrazovanjem. Takvi roditelji ne pitaju dijete što je radilo u školi, jer ih to jednostavno ne zanima. Njih više brine što je radio učitelj odnosno koliko je opravdan njegov rad. Počet ću s jednostavnim primjerom.

– Gospodine Koler, zašto ste mom sinu u bilježnicu upisali minus četiri?

– Pa… bilo je tu nekoliko grešaka. Nisam želio dati trojku, a upisati čistu četvorku bilo bi nepravedno.

– Ne pitam vas to. Pitam koji to zakonski dokument opravdava takvu ocjenu. U školi se ti znakovi uopće ne upotrebljavaju, vodite li vi nekakav tečaj ili?

To je glavno pitanje „roditelja odvjetnika” – s kojim pravom i po kojem zakonu.

– Da, vjerojatno ste u pravu. Dat ću mu tri. Po zakonskim kriterijima, ovo je, nažalost, za trojku.

– Ne, nećete mu dati tri. Ako postoji sumnja, dužni ste presuditi u korist učenika.

– Gospodine, je li ova vaša opaska definirana određenim zakonom?

I tako za svaku sitnicu. Zašto se škola zanima za aktivnosti i tečajeve koje učenik pohađa izvan škole? Što školu briga gdje je učenik proveo praznike? U kojem se pravnom aktu mogu pročitati kriteriji ocjenjivanja pismenih ispita? Na koji je način regulirana učestalost samostalnog rada i kontrolnih ispita? Treba spomenuti i ton kojim obično upućuju ovakva pitanja: „Slušajte, imate pet sati na tjedan i na svakome satu tri-četiri samostalna zadatka. Je li to uopće normalno?”

I sve je to dopunjeno nepovjerenjem prema učitelju. „Ima li učitelj pravo…”

Dalje su varijante: zadavati toliko domaće zadaće, provoditi dan u zajedničkim aktivnostima s drugim učiteljem, upisati dvojku iz zalaganja, upisati dvojku u bilježnicu, zadavati zadaću za praznike ili čak prozivati pred ploču?

• Takvih roditelja nema mnogo, ali izazivaju nevolje, jer se učitelj u takvoj situaciji jedino može obratiti odgovarajućoj nadređenoj osobi.

Kad sam se ja, dok sam bio učenik, požalio majci da sam dobio jedinicu iz zalaganja, moja bi mi majka „savjetovala” da se ispričam učitelju te da se drugi put primjereno ponašam.

Danas je praksa drukčija. Poziv razredniku i jedinica iz zalaganja polako nestaju. Jer, ne treba dijeliti jedinice iz zalaganja. A što je naučio učenik? Da je učitelj u krivu te da ga samo treba „pritisnuti” i problem će biti riješen.

Ne kažem da su roditelji u krivu. Možda su imali loše iskustvo s nekim pravnikom ili ih je uvrijedio učitelj, narušivši sva njihova prava pa su zato postali tako pažljivi i brižni. Ali, ozbiljno, što njih zapravo motivira? Postoji li zaista skrivena opasnost u komadu papira na kojem piše: „Dopuštam svom djetetu da donosi hranu u školu.” Šutite i potpišite. Zar ne?

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – ruski portal posvećen obrazovanju i odgoju.

• Izvor: mel.fm