… motivirati učenike, za učenje, pisanje zadaće, aktivnost na satu. Za školu općenito. Naravno, svatko je od nas tijekom svog školovanja imao lijena razdoblja, kad nam se nije dalo dići iz kreveta, a kamoli ići u školu. Imamo ih i danas. No, prosvjetari diljem zemlje upozoravaju da ta nemotiviranost i nezainteresiranost djece za školu poprima uzbunjujuće razmjere.

Treba vidjeti zašto su djeca bezvoljna i nemotivirana, govori pedagoginja Marija ŠINKOVIĆ BEČIĆ. Na bezvoljnost i apatičnost učenika, objašnjava, utječu razni faktori:

– Od pubertetskih ljubavi do vrlo zabrinjavajućih situacija kao što je vršnjačko zlostavljanje, zanemarivanje roditelja, zlostavljanje od učitelja ili trenera. Sva sreća, ovih je težih uzroka bezvoljnosti i nemotivacije manje. Najvažnije je da roditelj sam pokuša otkriti što dijete muči. Kad se dijete ne želi otvoriti, pribjegavam tehnici Napiši mi pismo ili kod starije djece Pošalji mi e-mail. Djeca se na taj način lakše povjere i stvarno napišu katkad i po dvije, tri stranice teksta.

SKRIVENE PORUKE

Radne navike djece, ali i potreba da se aktiviraju u grupi razvijaju se od malih nogu. Složit će se s time svaki roditelj, a potom i odgojiteljice u vrtićima koje imaju pune ruke posla kad žele istodobno zainteresirati cijelu grupu djece i usmjeriti im pažnju na određenu aktivnost.

Branka BIKETA CAKTAŠ pedagoginja je u bjelovarskom vrtiću Ciciban i govori da su djeca tipičnog razvoja prirodno motivirana za učenje. Uče kroz igru i vlastitu aktivnost – uče čineći. Međutim, veliku ulogu u procesu učenja ima didaktički trokut okolina – dijete – odgajatelj:

– Upravo okolina ima bitan potencijal u motiviranju djece za suradničke aktivnosti. Promišljenim intervencijama u prostoru stručnjaci ranog odgoja i obrazovanja predlažu igru u manjim skupinama, jače međudjelovanje i dijeljenje sredstava za igru. Takva situacija ima velik komunikacijski potencijal u kojoj djeca mogu vježbati vještine dogovaranja, pregovaranja, socioemocionalnog i kognitivnog suočavanja s porazom i pobjedom u igri i slično.

Naravno, uvijek treba imati na umu da su to vještine koje se vježbaju i koje se razvijaju pa je potrebna strpljivost i dosljednost. Što su djeca češće u situacijama koje izazivaju takva suradnička ponašanja, to je veća mogućnost razvoja tih vještina.

Predškolski djelatnici raspolažu nizom strategija i metoda kojima podržavaju dječju motivaciju i suradnju, objašnjava Biketa Caktaš, od osnaživanja djeteta, uočavanja njegovih jakih strana, oblikovanja željenog ponašanja, davanja društvenih nagrada poput smješka ili vrlo konkretne pohvale.

– Iza svakoga djetetova ponašanja, pa i onoga nepoželjnoga, stoji neka poruka, potreba koju bismo trebali prepoznati. U vrtićima to činimo pažljivim promatranjem djeteta te nastojimo dokučiti što nam dijete svojim ponašanjem želi reći. Upravo je u tom trenutku ključna suradnja s djetetovom obitelji. Slijedi zajednička odluka o tome koja nova ponašanja trebamo razvijati umjesto nepoželjnih i kako ćemo zamijeniti društveno nepoželjno ponašanje onim poželjnim – jasna je bjelovarska pedagoginja.

PRIMJENJIVOST GRADIVA

Motivacija izravno utječe na učenje, jer potiče učenike da se uključe u određene aktivnosti te može utjecati na to što, kad i kako se uči. Kako bi se povećala motivacija učenika važno je prilagoditi ono što se uči interesima učenika te uvoditi novosti i raznolikost u nastavu. Nužno je i aktivno uključivati učenike u rad, poticati radoznalost i povezivati ono što se uči s osobnim životom učenika, uvjerena je Petra MALIŠA, psihologinja VI. osnovne škole Varaždin:

– Učenici većinu gradiva doživljavaju nepotrebnim, jer im se čini da nije povezana s vanjskim svijetom. Zbog toga učenici gradivo smatraju dosadnim te često upadnu u bezvoljne i apatične faze, jer ne vide kako bi im sadržaj koji uče pomogao u svakodnevnom životu. S druge strane, učenici bi trebali povezivati nastavne sadržaje, tehnike i postupke učenja sa životnim potrebama i iskustvima, jer se tako potiče znatiželja te učenici lakše i brže uče.

Vjerojatno bi svi nastavnici voljeli imati motivirane učenike kako bi ih lakše mogli poučavati. No, kako točno motivirati učenike velik je izazov. Zato Mališa predlaže neke smjernice kako bi se izbjegla nemotiviranost i bezvoljnost učenika. Prvi je korak uspostavljanje pozitivnog odnosa nastavnika i učenika, što rezultira pozitivnim stavom prema predmetu i samom gradivu koje se uči:

– Kad učenici povežu gradivo sa stvarnim životom, povećava se njihov interes za učenje. Tako se učenici osjećaju uključenima u samu nastavu, a davanjem vlastitih primjera mogu se zainteresirati i aktivirati svi učenici.

Za motivaciju učenika važna je i radna atmosfera. Kad pojedini učenik vidi da i ostali učenici pokazuju zanimanje i volju za rad i svladavanje novih sadržaja, tad će i on sam biti spremniji za rad i pokušat će biti što bolji kako bi pokazao da i on to može. Osim toga, djeca su sklona vezanju uz osobu koja im pruža ljubav i stvara u njima osjećaj privrženosti i povjerenja, zbog čega roditelji svojim pohvalama bitno utječu na motivaciju svoje djece.

– Kad su roditelji zainteresirani i uključeni u aktivnosti svoje djece, tada djeca imaju osjećaj da su i oni važni te da svojim znanjem i marljivošću pobuđuju kod svojih roditelja ponos i divljenje. To je djeci jedan od važnih motiva za postizanje što boljih rezultata, kako u školi, tako i u izvannastavnim aktivnostima – zaključuje psihologinja Mališa.

NAUČENA BESPOMOĆNOST

Ključno je, dakle, potaknuti znatiželju učenika i što ih više uključiti u sam proces učenja. A koji su uopće razlozi da djeca upadnu u bezvoljne i apatične faze, bez obzira na trud učitelja i poticanje roditelja? Pedagoginja Šinković Bečić navodi kako se u svojoj praksi najviše susreće s naučenom bespomoćnošću, što je posljedica prevelikog zaštićivanja djece.

– Kada ta zaštićena djeca krenu u srednju školu ili više razrede osnovne škole, jednostavno očekuju i dalje veliku pomoć roditelja. Nažalost, roditelji uza sve obveze više ne mogu pratiti djetetov ritam. Djeca se tad osjećaju izgubljeno i prestaju djelovati. Nadalje, danas smo svi navikli na instantna rješenja pa tako i djeca. To ih također sputava u djelovanju i razvoju.

Njezina bi preporuka učiteljima i roditeljima bila – što manje gotovih alata i didaktičkih pomagala, kako kod kuće tako i u školi. Djeca moraju sama djelovati, izrađivati svoj didaktički materijal, moraju sami istraživati, stvarati svoja iskustva. Kad to sve dobiju u nekim filmićima, na portalima, listićima, više im ništa nije zanimljivo:

– Problem motivacije suvremene generacije učenika složeniji je u tome što oni imaju mnogo više raznih podražaja koji im odvlače pažnju od učenja, pa ih je u tom slučaju teže pridobiti na učenje klasičnim putem. No, u tome i jest bit – ako nešto ne djeluje, mora se mijenjati. Pristup učenju i poučavanju mora se uskladiti s biološkim, društvenim i tehnološkim promjenama – uvjerena je Šinković Bečić.

Učenici vole kad mogu „nešto” s gradivom koje uče u školi. Pa čak i kad se radi o matematici, predmetu koji je za mnoge bauk. Zna to jako dobro učiteljica Vanja RUPČIĆ, koja od 2002. godine predaje matematiku u OŠ prof. Franje Viktora Šignjara iz Virja. Zato svoje učenike prijavljuje na brojne projekte i natjecanja, koja nisu rezervirana samo za izvrsne odlikaše. Odazivaju se u velikom broju i u okviru svojih mogućnosti pridonose njihovu uspješnom provođenju, bilo da je riječ o Večeri matematike ili kvizu o financijskoj pismenosti.

– Sve su to odlični sadržaji koji potiču interes prema predmetu, stavljaju predmet u kontekst svakodnevnog života i daju brzu povratnu informaciju. Pružamo priliku svakom učeniku da se okuša u različitim područjima, otkrije svoje interese i istakne svoju posebnost, što je samo po sebi dovoljna motivacija. Naravno, motivirani učitelji glavni su pokretači učeničke motivacije – govori Rupčić.

Potaknuti učenike na redovito obavljanje školskih obveza, dodaje, moguće je samo ako uspijemo osvijestiti njihovu odgovornost za vlastito učenje i važnost redovitog obavljanja obveza kao temelja na kojem će graditi svoje cjeloživotno obrazovanje.

– Projektima, različitim aktivnostima i domaćim radovima uvijek pristupam ozbiljno, redovito ih i detaljno analiziramo. Učenici tako brzo uoče da je važno što i kako rade.

MALI USPJEH OTVARA APETITE

Kad su učenici aktivno uključeni u analizu radova, nude svoje postupke i ideje, uviđaju svoje pogrješke, ali i tuđe. A tek kad su oslobođeni straha od „krivog odgovora” i uključeni u proces konstruktivne kritike, motivirani su redovito i kvalitetno raditi. Time se njihov trud pokazuje korisnim, njima samima, ali i ostatku razreda.

Učiteljica Rupčić s godinama je razvila recept za motivaciju sve djece u razredu. Trudi se maksimalno diferencirati nastavu i ponuditi učenicima sadržaje koji im neće biti preteški, ali će im biti izazov i poticaj za napredak. Potiče ih da sami osmisle zadatke, aktivnosti, odaberu oblike rada, predlože teme koju će istraživati:

– Naravno, učenici koji ne ostvaruju planirane ishode zaostaju u radu, otežano usvajaju i povezuju nastavne sadržaje, čija je posljedica lošiji uspjeh. Nitko ne želi biti stalno neuspješan ili stalno griješiti pa je bezvoljnost način odustajanja. Apatične faze postoje i kod vrlo uspješnih učenika, ako im sadržaji koje nudimo nisu dovoljni izazov. Budući da učenici različitim ritmom usvajaju nastavne sadržaje, svakome pokušavam pristupati individualno i ponuditi im aktivnost koja će potaknuti njihov interes. Ostvariti i mali uspjeh veliki je motivator koji otvara apetite – ističe Rupčić.

Zagrebačka učiteljica Ljiljana PETKOVIČEK iz podsusedske OŠ Ban Josip Jelačić svjesna je kako razred predstavlja društvo u malom, a djeca su pravi mali ljudi. To znači da se međusobno razlikuju po karakteru, temperamentu i obiteljskom nasljeđu koje su stekli u ranom djetinjstvu i zato je ključno najprije u razredu osvijestiti različitosti među ljudima.

– Neki učenici vole preuzeti inicijativu, neki su tihe marljive pčelice u grupi ili tiha voda koja brege dere, neki vole timski rad, a neki su individualci. Najveće je umijeće učitelja dobro ih upoznati i svakome omogućiti da daje svoj doprinos u dinamici razredne zajednice i grupe.

Njezina učionica 4. b razreda oblijepljena je starim mudrim izrekama i raduje je što desetogodišnjaci i dalje vjeruju u poslovice. Svojim primjerom nastoji pokazati da se po jutru dan poznaje i tko radi ne treba se bojati gladi.

POMICANJE GRANICA

Međutim, unatoč humoru koji u nastavi često primjenjuje i ugodnom razrednom ozračju za rad, katkad se dogodi bezvoljnost pojedinaca, a razlozi za to su različiti – temperatura, viroza, svađa ili bolest roditelja, zatim emotivno preosjetljivo dijete kojem treba omogućiti predah, da skupi hrabrosti i snage za obveze te verbalizira svoje osjećaje i probleme:

– Drugi učenici u grupi veliki su pomagači, rado utješe jedni druge i prihvaćaju međusobne različitosti ako ih odrasle osobe tome poučavaju svojim primjerom, pričama, radionicama. Glavni je moto u mom radu koji stalno ponavljam i sebi i djeci – život je lijep, iskoristi sve što ti se pruža, poklanjaj osmijeh ljudima oko sebe i budi zahvalan na kraju dana – jednostavna je učiteljica Petkoviček.

Njezin kolega iz razredne nastave Vladimir JANDRAŠEK duboko je uvjeren da učenje treba učiniti izazovnim i uzbudljivim. A rezultat rada treba biti takav da učenici budu ponosni na ono što su napravili. Pokušava učenike potaknuti da pomaknu svoje granice i tražiti malo više od onoga što trenutačno mogu. Obznanjuje im cilj, govori što će moći na kraju učenja.

– Učenici vole kad se učenje povezuje sa stvarnim životom, sa svakodnevnim situacijama koje razumiju. Zanimljivo je kad učenjem oponašamo stvarni život. Tako imaju osjećaj da sami, poput odraslih, rješavaju neke situacije iz svakodnevnog života. Tako istodobno uče o svijetu oko njih – opisuje Jandrašek.

U nižim razredima, ali zapravo bez obzira na dob, učenje treba uključivati i mnogo kretanja i rad rukama. Katkad treba povezivati različita, naizgled teško spojiva područja, primjerice matematiku i tjelesni, pa se matka uči uz kretanje.

Učenike motivira promjena mjesta učenja, primijetio je Jandrašek, te voli kad mjesto učenja postane igralište, knjižnica, gradski trg, muzej, park, šuma. Naravno, stalno je svjestan da djecu najbolje motivira svojim odnosom prema radu.

– Ako djeca prepoznaju zanos i entuzijazam kod učitelja, sigurno je da će se dio zanosa, entuzijazma, zadovoljstva i znatiželje preliti i na njih. Ako je učitelj sam nezainteresiran za ono što poučava, djeca će to brzo prepoznati.

INOVATIVNA NASTAVA

Srednjoškolska dob posebna je priča. Bolje reći, poseban izazov za sve koji rade s djecom te dobi. Kad hormoni počnu divljati, a svakodnevnicu ispunjavati vršnjačka nadmudrivanja i zaljubljivanja, škola je na zadnjemu mjestu.

Psihologinja Ivana ŠTEFOK iz zagrebačke I. gimnazije ključnim smatra stvaranje pozitivnoga školskog i razrednog ozračja u kojem se svaki učenik osjeća prihvaćen i uvažen. Svoje pak nastavnike ohrabruju da obogaćuju nastavu, koriste se suvremenom tehnologijom i metodama rada koje potiču aktivnost učenika, njeguju dobar odnos s učenicima.

– Ne stavljamo naglasak na ocjene već na razvoj i usvajanje znanja. Pritom je vrlo važno da se bezvoljnim učenicima omogući doživljaj uspjeha i napretka, što katkad podrazumijeva prilagodbu nastavnog pristupa ili čak promjenu obrazovnog programa – objašnjava Štefok.

Da motivaciju za rad današnjih učenika učitelj više ne može postići samo ispisivanjem odličnih ocjena, primjećuje i Marko Majstorović, profesor glazbene umjetnosti u Prvoj. Zna da je danas potrebno sve više biti domišljat, inovativan i kreativan kako bi ostvario predviđene ciljeve i ishode. Njegov je pothvat što je u vrlo kratkome vremenu pjevački školski zbor povećao sa četiri na 80 članova:

– U doba kad tehnologija vlada našim učenicima, kad u sve većoj mjeri učenici ne mogu koncentrirano izdržati jedan školski sat, nego su naučeni na brze promjene i sve više pitanja, na što su ih ponajprije naviknuli mediji i društvene mreže, učitelj pred sobom ima novi izazov – kako ostvariti određene ishode, a da planirane teme i sati nisu za učenike zamorni, dosadni i demotivirajući – pita se Majstorović.

Priznaje da je najsretniji i najponosniji kad kod učenika uspije i održati radoznalost učenja te motivirati na rad i one učenike koji su odavno izgubili motivaciju.

Da bi pak odgovorili na taj veliki izazov motiviranja učenika, nastavnici se moraju neprestano usavršavati i razmjenjivati iskustva s drugim kolegama. Naši se sugovornici slažu da samo iskrenom komunikacijom mogu pomoći nemotiviranoj djeci. Učitelj pritom ima težak posao – biti predvodnik, prijatelj, katkad sluga i vječni motivator. Hrvatski prosvjetari svjesni su te svoje zadaće i ne odustaju od nje, lošim plaćama i društvenoj marginalizaciji unatoč. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]