Ulice su bile posve tihe. Snijeg je padao u tišini, lelujavo i šapćući. Uronjena u taj prirodni meditativni mir, šećući usporenim koracima, jer drukčije se i ne može kroz snijeg koji je polako pokrivao grad, nisam ni zapazila da je sve više ljudi i djece na ulicama.

Znatiželja, koja je nadvladala mir, odvede me u prekrasan park, podno srednjevjekovne tvrđavice koja se nalazi na ulazu u grad.

Ondje me je dočekala čarolija. Restaurirana tvrđavica, osvijetljena reflektorima, čije je žuto svjetlo oponašalo sunce, nekako se majčinski nadvisila nad parkom punim ukrasnih grmova i raskošnih vazdazelenih stabala. U njemu je i prekrasno dječje igralište, s vrlo zanimljivim rekvizitima. Sve je bilo prekriveno tankim slojem snijega, koji je i dalje padao. Zastao mi je dah. Učinilo mi se da uranjam u neku čudesnu, posve novu bajku. Posebno je čudo bilo to što su bajkoviti krajolik ispunjavali neki, čini se, posve drugi ljudi. Drukčiji od onih na koje sam naviknula. Svi su imali osmijeh na licu, meke pokrete, bili su susretljivi i ljubazni, ugađali su jedni drugima. I djeca su bila takva. Sudjelujući u svemu tome, osjetila sam ushit. Preplavila me čista ljubav. Kao i sve ostale pod nježnim pahuljama. Snijeg je svojom tišinom, svjetlucanjem i ljepotom, u ljudima probudio ono najbolje – ljubav i mir.

……………….

Napisala Milijana KOVAČEVIĆ, školska psihologinja, savjetnica | Split

……………….

Potaknuta viđenim, prisjetih se snijega u Splitu, 2012. godine. Prvog su se dana i tamo ljudi ponašali na isti način. Djeca također. Igrala su se starih „zaboravljenih” igara, stopljena s prirodnim bijelim fenomenom, kao da su uvijek i samo u njemu bila. Sedam godina kasnije, na sasvim drugom kraju svijeta, ali pod istim bijelim, prštavim, šuštavim, svjetlucavim, hladnim, a bajkovito toplim prirodnim bijelim pokrovom.

U čemu je tajna? I, kako sve to povezati s odgojem i obrazovanjem? Tišina, mir, idila, to je ono što današnjem ljudima i djeci nedostaje. I susret sa sobom i drugima. Sve to dođe s prvim snijegom na kojemu se i djeca i odrasli preporode.

Kako biti „prvi snijeg” sebi i djeci? Urediti život tako da se bude što više u prirodi. Dodir s prirodom – ljekovit je i razvojno poticajan. A kad smo već kod snijega, ja bih – da sam netko – umjesto obustavljanja nastave, organizirala snježni dan. Ili čak tjedan! Pod snježnom koprenom djeca bi zaboravila na zlo i zlobu. Potaknuta bijelom tišinom i ljepotom, zračila bi dobrotom i živjela bi dobrotu, dijeleći je s drugima oko sebe. Utopija? Nikako! Samo treba napraviti otklon u razmišljanju. Trgnuti se, pronaći u ispranim mozgovima dovoljno mjesta za ljepotu, ljubav i pokrenuti kreativni strojčić u sebi, dati si slobodu kreiranja, zaigrati se i igrati se, s uživanjem. Ratio, uz ostalo, upotrijebiti za dobro i pozorno planiranje koje je neminovno, iz sigurnosnih i drugih razloga. Iz iskustva znam da je to moguće je, a ima i obilje dokaza da je učinkovito.

NE NE – ODGOJU!

Zašto smo se mi stisnuli? Zašto djecu sve više zatvaramo u nevidljive, ali vrlo opasne, kaveze, pod krinkom ljubavi i skrbi? Zašto je „NE!”, alfa i omega odgoja u roditeljskom domu, institucijama i svagdje drugdje? Sputavanje onemogućava zdrav razvoj, zaledi samopouzdanje, ubije znatiželju, skrati krila za let… Čemu paragrafi koji onemogućavaju slobodoumni odgoj i obrazovanje i slobodno kreiranje učiteljevih aktivnosti? Zašto učitelj za sve mora imati odobrenje, dozvolu, suglasnost? Komu to treba? Nudi li takav odgoj i takvo obrazovanje napredak, razvoj ljudskog roda, sretne građane, zdravu obitelj i sretnu te veselu i uspješnu dječicu u njoj, škole pune radosti spoznavanja, zdravog uspjeha, intrinzične motivacije, škole u kojima učenici s lakoćom nadmašuju sebe inspirirani napredovanjem drugih, škole u kojima sve pršti od ideja, velikih i malih, i gdje se te ideje brzo, lako i na zadovoljstvo i sreću svih, realiziraju. Ma, NEEEE!!!

Vraćam se snijegu.

Snijeg je padao tri dana. I opet me je izmamio van – u nastavak čarolije novoga snijega. Sva mjesta u gradiću na kojima se moglo sanjkati bila su puna djece i roditelja. Posebno me se dojmila skupina onih najmanjih, koji su se pod nadzorom roditelja sanjkali na obali rijeke, dovoljno daleko da ne bi u nju upali. Maleni, dobro opremljeni prikladnom odjećom, obućom i sanjkama raznih vrsta i oblika, uživali su spuštajući se niz padinu. Djeca su bila različite dobi i različita spola, ali su svi imali iste rumene obraze, osmijehe na licu, kliktave glasiće i živahne kretnje.

MAMA, DALJE OD DJETETA!

Glavni je među njima bio, barem se meni učinilo, dječačić Toni. Spretan, samopouzdan, dobro orijentiran, ambiciozan, uporan, samostalan. Ja uživala u njemu. Njegova mama – ne! Uporno ga je sputavala, upozoravala, nudila mu i nametala svoju pomoć, iako mu nije bila potrebna… Bila je tu i kćerkica Tea. Nju je također pokušala „zauzdati”, ali se djevojčica baš i nije dala. Snijeg tu više nije mogao pomoći. On je svoje učinio – potaknuo je mamu da svoju dječicu dovede na sanjkanje. I to iz drugoga dijela grada. Kapa dolje! Ali sada – mama, odmaknite se od djece. Preblizu ste im prišli, gušite ih i sputavate. Zadaća je roditelja da djecu osamostaljuju potičući ih i gradeći im samopouzdanje, a ne obratno. Pogledajte kako životinje postupaju sa svojim mladuncima. Nijedna ih vrsta ne prezaštićuje. Osamostaljuju ih do trenutka kad postanu sposobni za samostalan život. A mi!?

Bio je tu i jedan vrlo tolerantan, ali autoritativan te nadasve dosjetljiv i snalažljiv otac, pun duha. Svojim je postupcima pokazao kako treba izvesti vlastiti naum, a ne omalovažiti, podcijeniti, poniziti, povrijediti ili razljutiti dijete…

Pokušavao je svoga sinčića, koji je sjedio na sanjkama, odgurnuti niz padinu. Na dnu je stajala djevojčica. Svi su je zvali Suzi. Doviknuo joj je da se makne. Ona ništa. I, tako nekoliko puta. Tea, koja je bila kraj nje, reče joj to isto, lagano je gurnuvši. Ova se razljuti, ukopa i zausti: „E, pa – ne ću!” I nije se maknula. Poćapaše se njih dvije. Otac iz priče, gore na vrhu sanjkališta, radio je osmice sanjkama, uz zvonki smijeh. Pokušavao ih je zbuniti i spustiti sanjke nekom drugom stazom, no te dvije jogunaste djevojčice brzinom munje pretrčavale su s jedne staze na drugu, nastojeći onemogućiti gospodina da spusti sanjke. Suzi je vodila igru. Potrajalo je to. Vozale su one supertatu neko vrijeme, ali on nije gubio živce, pa je u konačnici sve ispalo vrlo zabavno i svi smo se smijali. Smijeh je bio zarazan, pa su i Suzi i Tea, zaboravivši da su se maločas bile žestoko posvađale, također prasnule u smijeh. To je bio trenutak koji je otac čekao. Dok su se djevojčice hihotale, previjajući se, on je spustio saonice praznom stazom. Svi smo kliktali i pljeskali mu. Njegov sinčić je uživao.

NOVI VJETROVI MEĐU OČEVIMA

Tako treba s djecom. A i s odraslima.

Malo dalje i jedan je djed svog unuka izveo na snježnu stazu za sanjkanje. To je za pohvalu, ali staza je imala preblagi nagib – više je bila za djedice nego za unuke. Nema tu adrenalina. I još nešto – nije doveo svog dražesnog unuka među drugu djecu. Radost sanjkanja u skupini mnogo je veća i poticajnija nego samoća, makar i na snijegu, na sanjkama.

Eh, da! – ne smijem zaboraviti ni krasnoga mladog oca koji se grudao sa sinom na parkingu. Grudali su se preko automobila pokrivena snježnom, bijelom ceradom. Otac je nastupao dosta oštro i više je puta precizno pogodio sina. Dječak se pokušavao zaštititi i dobiti na vremenu kako bi uzvratio ocu, ali mu to nije polazilo za rukom. I baš kad se činilo da će dječačić izgubiti samopouzdanje i sneveseliti se, otac je promijenio taktiku. Vješto je primijenio strategiju koja je malenom omogućila da oca pogodi nekoliko puta. Narasla su mu krila. Poskakivao je kao pjetlić, precizno gađajući oca koji je lukavo pozirao. Potrajalo je to i maleni samo što nije shvatio da mu tata namješta sebe za metu. Vješti je otac to primijetio. Znalački i nenametljivo počeo je sinu davati upute kako će napraviti dobre grude, kako će ih baciti, pogoditi cilj i slično. Sve kao da se igraju. Dječačić je slijedio upute i dobro napredovao. To mu je opet vratilo osmijeh na lice.

Primjer odlično odigrane uloge mladog oca i sina koji u njemu vidi svoj vrlo poticajni uzor. Ono što me se posebno dojmilo jest činjenica da je otac bio bezrezervno i potpuno posvećen igri sa sinom, dižući je na najvišu razinu i time je čineći posve učinkovitom. Ali ne spuštajući se ispod razine koja jasno daje do znanja tko je u toj igri glavni. Takav odnos oca i sina rijetko sam viđala u svojoj praksi. No, u zadnje vrijeme sve češće nailazim na slične primjere. Čini mi sa da ni očevi više nisu kao što su nekad bili. Sve je više onih koji doista vide svoju djecu, dovoljno i kvalitetno se baveći njima, shvaćajući koje su njihove potrebe, sukladno njima i karakteristikama djeteta, nude djetetu i od njega traže. Da, neki novi vjetrovi pušu u svijetu muškoga roditeljstva.

DJETETU NE TREBAJU KALUPI

Koje nam poruke poruka šalju ove pričice i sličice iz života, u doba prvoga snijega?

• Prvo i najvažnije – hitno treba početi ponovno se povezivati s prirodom. Priroda je uvijek bila i bit će ljekovita i poticajna. Djeca su, samim svojim bitkom, s njom već povezana. Odrasli, nakaradnim odgojem (i obrazovanjem) tu vezu kidaju, počevši od roditelja, preko odgojitelja, učitelja, nastavnika, profesora i svih onih koji rade s djecom i na bilo koji drugu način su s njima u kontaktu. (Čast iznimkama!)
• Drugo – u odgojno-obrazovnom procesu neizostavno treba pratiti karakteristike djeteta (učenika) i reagirati sukladno njima. Današnju se djecu ne može stavljati u kalup.
• Treće – posebnu pozornost treba posvetiti razvoju djetetova samopouzdanja i samopoštovanja; ne pomagati mu ondje gdje ne treba; ne omalovažavati ga i ne činiti parazitom koji će se kad-tad početi dosađivati ili će zaglaviti u agresivnosti, napose ako se prekasno roditelji sjete glumiti strogoću.
• Četvrto – uvijek imati u vidu da su najučinkovitije odgojne i obrazovne metode one koje počivaju na staroj mudrosti koja kaže (da parafraziram kinesku poslovicu): „Nauči dijete kako će samo uloviti ribu. Ne lovi je ti za njega.”
• Peto – znanost i praksa sukladni su u preporuci da valja preferirati autoritativan odgoj, s obiljem poticaja, potkrjepa, kreativnosti, pozitivnih emocija, kako u igri, tako i u učenju i svim drugim životnim aktivnostima.

Mnogo toga još ima, ali treba stati. Za početak ili (kamo sreće) nadgradnju već učinjenog, iz navedenog konteksta, ovo je posve dovoljno. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Milijana KOVAČEVIĆ, školska psihologinja, savjetnica | Split ]